Dok je premijer Andrej Plenković pred kamerama čitao nove cijene mrkve, jogurta i hrenovki, mnogi su se pitali zašto je Vlada odlučila intervenirati u cijene roba koje se određuju na tržištu upravo u posljednjoj godini mandata

Pravo je, pitanje, međutim, zašto Vlada administrativnim mjerama u 2023. godini ograničava cijene tih 30 proizvoda. U šarolikoj košarici dobara koju su sklepali u Banskim dvorima nalazi se štošta - od mrkve i krumpira, preko šećera, brašna, jogurta, mlijeka, sira, mljevenog mesa i hrenovki, pa do paste za zube, gela za tuširanje, šampona, toaletnog papira i higijenskih uložaka.

I ne samo to: premijer Andrej Plenković osjetio je potrebu javnosti sam pročitati cijene kojih proizvoda je njegov kabinet odlučio sniziti i zamrznuti na pola godine.

Vlada na raspolaganju ima brojne instrumente za borbu protiv rasta cijena

Problem u toj priči je taj što ostaje nejasno zašto se Vlada, od tolikih instrumenata koji joj stoje na raspolaganju, odlučila baš za onaj koji teško da bi se mogao nazvati afirmacijom tržišne ekonomije. Upravo suprotno, izgleda kao da je izvučen iz naftalina, odnosno iz nekih drugih vremena u kojima je država određivala koliko će što koštati. 

Vlada je, primjerice, mogla odlučiti da će trgovce koji su neopravdano podigli cijene - a takvih je nesumnjivo puno - kazniti tako da im razreže porez na ekstraprofit. Nešto slično je, već i napravila kada je poreznim škarama odrezala preveliku dobit koju su energetske kompanije, telekomi i druge velike kompanije ostvarile u prošloj godini, pa je postojeći propis samo malo trebala doraditi.

Nadalje, mogla je, kako to savjetuju stručnjaci za trgovinu, sniziti PDV ili proširiti krug proizvoda koji se oporezuju sniženim stopama tog poreza na potrošnju. Naravno, u tom slučaju nema jamstava da bi se i maloprodajne cijene nužno smanjile, ali porezno rasterećenje je mogla uvjetovati upravo time da se trgovci javno obvežu da će za smanjeni iznos poreza srezati i cijene. Na raspolaganju za nadzor takve mjere ima Poreznu upravu i Državni inspektorat.

Mogla je, kako je to nedavno predložio ekonomski strateg oporbenog SDP-a i bivši potpredsjednik Vlade Branko Grčić, razmisliti i o oporezivanju prekomjernih marži. Doduše, u tržišnom je gospodarstvu teško procijeniti što su opravdane, a što prekomjerne marže, posebno u uvjetima visoke inflacije, ali sam prijedlog nije neostvariv, tim više što su u rukama države brojne baze podataka.

Jednako pomažu i bogatima i siromašnima

Mogla je, na kraju, razmisliti i o prijedlozima koji dolaze iz međunarodnih institucija, a u kojima se upozorava da ovakvi oblici Vladine intervencije nisu dobri iz jednostavnog razloga što u nižim cijenama roba i usluga koje je odredila država - a to nisu samo cijene 30 prehrambenih artikala, nego i energenata - uživaju svi, a ne samo oni kojima je to stvarno potrebno.

Drugim riječima, niže cijene struje, plina ili benzina, kao i hrane, jednako se primjenjuju kako na siromašne ili one na rubu siromaštva, a koji jedva krpaju kraj s krajem, ako i to, tako i na one čiji je novčanik podeblji i, realno, mogu si priuštiti skupe energente, pa i skuplje prehrambene proizvode.

To je i razlog zbog kojeg mnoge zemlje koje su odlučile pomoći svojim građanima u kriznim trenucima nisu izravno intervenirale u cijene. Umjesto toga, odlučile su se za varijantu povećanja socijalnih naknada onima kojima su one potrebne i koje će im omogućiti da plate osnovne robe i usluge i u uvjetima velikih poskupljenja. Istu pomoć nisu pružile građanima kojima ona zapravo ni ne treba. Na taj način nisu ugrozile ni poslovanje tvrtki - javnih i privatnih, koje proizvode neophodne robe i usluge.

Nisu razbijali glavu negativnim učincima koje bi mjere mogle izazvati

Vlada se, međutim, ponovno odlučila za model jednake pomoći svima - i onima kojima je ta pomoć potrebna i onima kojima ne treba, ne vodeći računa o tome kakvi će biti učinci njenih mjera.

Hoće li, primjerice, neki trgovci jednostavno prestati naručivati i prodavati sir Goudu, jabuku Gala ili troslojni toaletni papir, čije su cijene ograničene, a kupcima početi "gurati" neke druge vrste sireva i jabuka ili dvoslojni toaletni papir? Hoće li na istaknutija mjesta na policama gurnuti upravo one proizvode čije cijene Vlada nije ograničila, dok će one sa zamrznutim cijenama premjestiti na neka manje vidljiva i uočljiva mjesta u trgovinama?

Hoće li trgovci gubitak koji će im nastati smanjenjem i zamrzavanjem cijena 30 proizvoda nadomjestiti tako što će povećati cijene drugih proizvoda koji nisu pod Vladinom šapom, a koje će poslagati na bolje pozicije na policama u svojim trgovinama? 

Što će se dogoditi ako zbog takvih, netržišnih odluka Vlade dio ljudi doista počne kupovati veće količine proizvoda sa zamrznutim cijenama, ali ne zbog osobne potrošnje, nego zato da bi ih prodavao u susjednim državama u kojima cijene tih proizvoda nisu zamrznute?

I što će se dogoditi ako pojedini trgovci, posebno oni u manjim mjestima, jednostavno procijene da im se u takvim uvjetima više ni ne isplati poslovati? Ovdje nije riječ o velikim trgovačkim lancima, oni neće biti u minusu, ali ključ u bravu mnogih seoskih trgovina uopće nije isključen. To opet znači da bi i mještani ostali bez jedinog dućana u kojem su se mogli opskrbljivati i da će morati "potegnuti" i po dvadesetak kilometara do prvog većeg šoping centra.

Jesu li izbori bliže nego što se misli?

Čini se da u Vladi nisu previše razbijali glavu razmatrajući takve moguće posljedice mjera. Dok je Plenković pred kamerama čitao nove cijene mrkve, hamburgera i šampona, dok se hvalio izdašnim novim, petim po redu paketom mjera za pomoć građanima i tvrtkama, dotle je mnogima kroz glavu prolazilo samo jedno pitanje: znači li to da su izbori bliži nego što se misli?

Jer, kako drukčije objasniti da je Vlada u posljednjoj godini svog mandata odlučila biti tako izdašna - svakako izdašnija nego prije - prema svim građanima, neovisno o debljini njihova novčanika, pa je posegla čak i za administrativnim određivanjem cijena u privatnom sektoru? I to u razdoblju godine u kojem se cijene, nakon ljetne sezone, obično smanjuju jer odlazak turista znači i manju potražnju u trgovinama. 

Liječiti treba uzroke inflacije, a ne posljedice

Da se razumijemo, nema nikakve sumnje da građanima u inflacijskim uvjetima treba pomoći. Plaće u Hrvatskoj rastu, ali njihov je rast sporiji od rasta cijena roba i usluga pa povišicu pojede inflacija i prije nego što je radniku plaća "sjela" na tekući račun. U takvim je uvjetima svima teže skrpati početak i kraj mjeseca. Posebno je to teško ljudima koji rade za mala primanja, imaju male mirovine, tavore na jako malim socijalnim naknadama ili nemaju nikakve prihode. No, pomoći je i trebalo prvenstveno njima, a ne onima kojima ni u inflacijskim uvjetima ne ide loše.

Već i činjenica da Hrvatska posljednjih mjeseci ima najvišu inflaciju u eurozoni - iza Slovačke, te šestu po veličini u Europskoj uniji - iza Mađarske, Slovačke, Poljske, Češke i Rumunjske, pokazuje da s dinamikom rasta cijena ovdje nešto nije u redu. Je li razlog tome uvođenje eura, poskupljenje inputa u proizvodnji i prijevozu proizvoda, pohlepa trgovaca ili neka kombinacija ovih i drugih razloga, na Vladi je i stručnjacima da utvrde, a onda se, shodno zaključcima, i postave. Medicinskim rječnikom rečeno, trebalo je liječiti uzroke inflacije, a ne njene posljedice.

Ovako, doista ostaje gorak okus da je ovdje riječ ponajviše o predizbornom potezu. O danajskim darovima koje će, u konačnici, netko morati platiti. Taj netko najčešće su svi porezni obveznici, upravo oni kojima se mjerama pokušava pomoći.