Domaća proizvodnja može biti brana od udara vanjskih utjecaja, ali se hrvatska poljoprivreda godinama vrti u začaranom krugu - proizvodi se sve manje, ulažemo ogromne novce bez konkretnog efekta, a radna snaga je sve skuplja i starija
Zadnjih nekoliko mjeseci krenuo je trend pada cijena žitarica na svjetskom tržištu i cijene bi se kroz godinu dana mogle vratiti na one koje su bile prije pandemije, na što će utjecati mnogi vanjski faktori koji nemaju veze s prinosima ili ponudom i potražnjom, jer tržište i dalje kontroliraju geopolitika i makroekonomija, od inflacije do rasta kamatnih stopa izjavio je ovih dana na jednoj poljoprivrednoj konferenciji agroanalitičar Robert Jurišić te na neki način poslao umirujući poruku, barem kada je riječ o tržištu žitarica u svijetu.
Ipak pred hrvatskim ratarima je izazovna godina, u kojoj će mnoge kulture imati negativnu kalkulaciju, jer se ne vidi trend smirenja i konsolidacije domaćeg tržišta.
Recesijski rizik
Pod rizikom recesije pak, tržište je trenutačno pod ručnom kočnicom i trgovci ne žele pretrpati skladišta skupom robom, koju neće moći prodati zbog pada potrošnje.
U medijima i javnosti u EU i Hrvatskoj već se više od godinu i pol dana kontinuirano se govori o stalnom rastu cijena hrane. Cijene su postale dominantna tema još od početka Covid krize kada su lanci opskrbe u jedno trenutku zbog pandemije stali, a potom je uslijedi rast cijena. Početkom rata u Ukrajini, kada su postojali strahovi da će svijet i EU ostati bez roba iz Ukrajine i Rusije, dvije vodeće poljoprivredne zemlje, došlo je do kolapsa - cijene su nevjerojatnom brzinom počele rast, tržište se promijenilo, povremeno je dolazilo i do nestašica, prekida u opskrbi, a cijene su počele obarati sve dosadašnje razine.
Vremenske nepogode
I baš kada se tržište počelo koliko toliko stabilizirati, a indeksi FAO cijena ukazivati na globalno smirivanje i pad cijena, uslijedio je niz vremenskih nepogoda koje su utjecale na uništenje usjeva u pojedinim svjetskim i europskim regijama, što je opet unijelo nesigurnost.
Od početka ove godine je na snagu stupila i nova Zajednička poljoprivredna politika EU, koja je pred poljoprivrednike stavila brojna "zelena", vrlo ograničavajuća pravila, usmjerenost na ekološku proizvodnju s ciljem da se do 2030. dođe do 25 posto proizvodnje u svakoj zemlji, nove politike ograničavanja upotrebe različitih zaštitnih sredstava što je već u regiji dovelo do pojave bolesti žute hrđe kod pšenice, koja može utjecati na pad proizvodnje i do 30 posto.
Maroko, Španjolska i Italija imaju ogromne probleme sa sušom i propadanjem proizvodnje voća i povrća, a primjerice Turska je nakon razornog potresa u jednom tjednu donijela odluku o zabrani izvoza svog voća i povrća što je dovelo do panike na tržištu. Kada govore o nestabilnosti stručnjaci kažu kako se zna dogoditi da se cijene pojedinih roba na robnim burzama i svjetskim veletržnicama znaju u jednom danu promijeniti i do tri puta.
Klimatske promjena postale su top-tema, jer imaju veliki negativni utjecaj na poljoprivredu, uništavaju žetve, smanjuju prinose i produktivnost, premještaju se žetvene površine nekih kultura na mjesta gdje ih nikada prije nije bilo moguće uzgajati. Sama poljoprivredna proizvodnja, prerada te transport hrane, imaju negativne učinke na klimu i okoliš, posebice na emisiju stakleničkih plinova.
Nove zelene politike
Sve to dovelo je i do stvaranja novih zelenih politika i ciljeva koji su danas mainstream tema i platforma u kreiranju nove zelene poljoprivrede politika u EU.
Analize učinaka novih EU "zelenih strategija" na proizvodnju, potrošnju i trgovinu poljoprivrednim proizvodima ima jako malo i sve više ulaze u fokusu europskih i svjetskih institucija, gospodarskih udruženja, analitičara. Pokušavaju se predvidjeti kakvi će biti učinci na okoliš kroz drugačije korištenje zemljišta u poljoprivrednoj proizvodnji, a na listi gorućih tema je i kako će se odvijati međunarodna trgovinska razmjena te kakav će biti utjecaj na buduće cijene hrane. Sve analize slažu se u jednom - poljoprivredni proizvođači u EU opravdano su zabrinuti za svoju budućnost i konkurentnost, i to kako će se njihova značajno veća ulaganja i zahtjevi u proizvodnji, odraziti na dohodak koji će ostvarivati nakon primjene novih politika.
Cijene hrane neće se vratiti na prijašnju razinu
Potrošači, pak, nakon svega mogu sam biti svjesni kako je vrijeme jeftine hrane prošlo i da se cijene više neće snižavati na razinu kako je to bilo prije pandemije, rata u Ukrajini i novih europskih politika.
Hoće li i kojom dinamikom cijene rasti, teško je prognozirati, ali mnogi stručnjaci smatraju da hoće. Na razinu cijena možemo, nažalost, gledati samo kratkoročno, a za neke dugoročne prognoze teško je davati točne procjene. Razumno je za očekivati da će poplave, ponekad suše, ali i sve češći mrazevi ili neke druge nepredviđene elementarne nepogode utjecati na ponudu, a samim tim i cijenu hrane.
Bacanje hrane
Kad se gleda dugoročnije postavlja se i pitanje hoće li Zeleni plan EU dovesti do rasta cijena, a i to se isto mora sagledati daleko šire. Činjenica je da se u Europi bacaju enormne količine hrane, pa se EU sve više usmjerava upravo na bolje upravljanju hranom i kroz to se mora tražiti neka nova ekonomska računica.
Prema europskoj statistici u EU prosječno kućanstvo godišnje baci hrane u vrijednosti od 600 eura, a u Hrvatskoj je to na razini od 200 do 300 eura.
Hrvatska uvozi velike količine hrane
Globalni poremećaji u poljoprivrednoj proizvodnji utječu naravno i na cijene hrane u Hrvatskoj, koja je izuzetno ovisna o uvoz jer nema dovoljno veliki vlastitu proizvodnju, a upravo je za veću stabilnost i niže cijene važno imati veću domaću proizvodnju. Domaća proizvodnja može na neki način biti brana od udara vanjskih utjecaja, ali se hrvatska poljoprivreda godinama vrti u začaranom krugu - proizvodi se sve manje, ulažemo ogromne novce bez konkretnog efekta, radna snaga je sve skuplja i sve je manje ima, a poljoprivrednici su nam sve stariji.
Sve su to prijetnje koje nisu nimalo optimistične niti garantiraju da ćemo u godinama pred nama početi više proizvoditi i imati koliko toliko stabilno tržište.
Hrvatski problem uvoza ogromnih količina hrane nastavio je rasti, a samo je prošle godine ostvaren rekordni vanjskotrgovinski deficit od 1,4 milijarde eura, a što je rast od 46 posto. Naravno da je turizam glavni generator toga, no zabrinjava da u strukturi uvoza prevladavaju proizvodi dodane vrijednosti, a naše sirovine, neprerađene odlaze izvan Hrvatske i vraćaju se kao skuplji uvozni proizvodi poput mesa, mlijeka, pekarskih proizvoda, tako da je u konačnici teško amortizirati rast cijena uvoznih proizvoda, koji su pod pritiskom globalnih trendova.
Jako malo hrane proizvodimo u staklenicima i plastenicima
Na spomenutoj konferenciji predstavnici najvećeg otkupljivača i igrača na tržištu voća i povrća, ENNA Fruita, koji su prisutni u čitavom lancu poljoprivrede, od proizvodnje, prerade do distribucije i prodaje te su upoznati s problemima koji vladaju na svim razinama, smatraju kako će na cijene utjecati razina domaće proizvodnje, ali i svi globalni poremećaji. Ističu kako generalno u Hrvatskoj imamo jako malo poljoprivredne proizvodnje u staklenicima i plastenicima gdje bi se mogli kontrolirati klimatske uvjete.
Ovisno o klimatskoj godini, ova sezona će biti jako izazovna po pitanju cijena, koje i dalje idu prema gore. Potrošači primjećuju da cijene stalno rastu i da mjere koje se uvode, poput smanjivanja PDV-a na dio prehrambenih proizvoda, nisu dale nikakvog efekta te da je hrana sve skuplja.
Slaba struktura proizvodnje hrane
I u Podravki ističu kako je ovisnost o uvozu poljoprivrednih sirovina predstavlja rizik za poslovanje ove tvrtke jer većinu svojih proizvoda plasiraju na domaćem tržištu. I oni primjećuju drastični pad industrijske proizvodnje povrća te rast proizvodnje žitarica, a razlog za to je više, od depopulacije preko nedostatka investicija u taj sektor do složenosti proizvodnje.
Iako je Hrvatska u nekim kulturama ostvarila samodostatnost i situacija je posljednjih godina sve bolja, slaba struktura proizvodnje u smislu da se ne proizvodi dovoljno mesa, mlijeka i mliječnih proizvoda te voća i povrća, koji su najviše traženi u turizmu, glavni su problem.
Prilike za hrvatske poljoprivrednike u ekološkoj proizvodnji
Iako se u narednom razdoblju, kao što je na početku spomenuto, očekuje pad cijena žitarica, zbog različitih okolnosti na tržištu očekuje se daljnji rast cijena voća i povrća i drugih proizvoda. Pojedini stručnjaci priliku u razvoju hrvatske poljoprivrede u budućnosti vide i u ekološkoj proizvodnji, za što nam osim potencijala priliku daje upravo i Zajednička poljoprivredna politika EU, koja će obilno financirati ovu proizvodnju.
Predsjednica Saborskog Odbora za poljoprivredu Marijana Petir tako smatra kako Hrvatska ima sve predispozicije da postane vodeći proizvođač ekološke hrane, jer smo mala zemlja koja oko 50 posto površine ima pod zaštitom prirode, u potpunosti smo GMO free, a kako tvrdi naš seljak zna proizvoditi tradicionalne proizvode što je ogroman potencijal.
'Lovci na poticaje'
No, iako to zvuči dobro kada se uđe u podatke onda vidimo da imamo sve veće površine pod ekološkom proizvodnjom, a izuzetno male količine koje se proizvode, pa se vrlo jednostavno može zaključiti kako su u sektor eko poljoprivredi ušli ozbiljni "lovci na poticaje" koji su tu vidjeli priliku da bez proizvodne dobivaju novce.
Najbolji primjer za to su ogroman rast površine pod eko orasima i lješnjacima, čija je proizvodnja zanemariva, sporadična.
I dalje ćemo ovisiti o uvozu i uvoznim cijenama
Kada se na kraju podvuče crta što se može poručiti potrošačima - hoćemo li ove i u godinama koje dolaze jesti jeftiniju hranu ili ćemo naš kućni budžet dodatno opteretiti visokim cijenama osnovnih životnih namirnica. Ako je suditi po najavama cijene žitarica padaju, a mi proizvodimo daleko više od svojih potreba, pa bi po toj logici cijene kruha i pekarskih proizvoda trebale početi padati.
Kada je riječ o voću i povrću stručnjaci procjenjuju da će u budućnosti dodatno rasti, zbog niza faktora na tržištu, uključujući vremenske nepogode u čitavoj Europi, povećanja potražnje u turističkoj sezoni, ali i nedostatka radnika koji vlada u svim segmentima proizvodnje i prerade, te porast ulaznih troškova.
Ima naznaka da bi cijene mlijeka i mesa također trebale početi padati, a obzirom da je hrvatska proizvodnja u ovim sektorima u stalnom padu i tu ćemo i dalje biti ovisni o uvozu i uvoznim cijenama, a one se neće tako brzo smiriti.
Ostaje nam da se - nadamo
Dakle, hrvatskim potrošačima za sada samo ostaje nada da će se u svijetu više proizvoditi, te da će smirivanje cijena na globalnoj razini donijeti i pad cijena kod nas.
S druge strane, ako već nemamo dovoljnu vlastitu proizvodnju, ostaje nam nada da će nam nekim čudo rasti standard i plaće (možda i kroz porezne reforme), pa ćemo u budućnosti možda izdvajati manje za hranu, a više za neke druge, danas teško dostižne robe.
(Autor analize, Miroslav Kuskunović, poljoprivredni analitičar iz konzultantske kuće Kombinat 1969, vanjski je suradnik portala Euractiv.hr. Stavovi izneseni u komentarima i analizama vanjskih suradnika su osobni stavovi i nisu nužno stav redakcije.)