Novi centri za skladištenje trebali bi poboljšati položaj poljoprivrednika u sektoru voća i povrća te pridonijeti njihovoj konkurentnosti, ali problemi hrvatske poljoprivrede znatno su dublji

Natječaj će bi otvoren 15 dana od dana objave Javnog poziva.

Prvi proizvodi stižu u rujnu

Prvi proizvodi u RDC počet će pristizati u rujnu nakon berbe, dok će razdoblje od otvorenja do početka rada u svim segmentima biti namijenjeno za povezivanje lokalnih OPG-ova i udruženja te će ostatak kapaciteta biti rezerviran za širi raspon kultura, ovisno o potrebama uključenih proizvođača voća i povrća. 

Očekuje se da će u prvom valu u ovaj centar najviše stizati jabuke, a kroz udruživanje proizvođača očekuje se da će potom uslijediti i skladištenje drugog voća i povrća. Dakle na jesen, kada krene berba jabuka, znat ćemo da li je ova investicija uspjela ili ne odnosno hoće li domaći proizvođači imati dovoljno količina koje će spremati u ova skladišta, a još više hoće li imati volje da svoje robu skladište i čuvaju za vrijeme kada bi cijene na tržištu mogle biti bolje.

Dva centra za skladištenje

Od početka godine tako su hrvatski proizvođači voća i povrća dobili dva centra za skladištenje voća i povrća koji su financirani iz Nacionalnog plana otpornosti i oporavka.

Prvi je spomenuti u Osijeku koji je već otvoren u veljači, dok je Ministarstvo poljoprivrede u siječnju dodijelilo bespovratna sredstva u iznosu od 15 milijuna eura za izgradnju i opremanje logističko-distributivnog centra za voće trgovačkom društvu Jabuka LDC d.o.o., osnovanom od strane i u vlasništvu proizvođačke organizacije PZ Jabuka HR.

Ovim drugim projektom je predviđena izgradnja hladnjače kapaciteta 6.700 t, sortirnice za jabuku, nabava opreme za pakiranje te za preradu jabuke u voćni sok i drugo, uz ugradnju fotonaponske centrale. Jabuke proizvođača PZ Jabuka HR, inače su prvi poljoprivredno-prehrambeni proizvod označen znakom "Dokazana kvaliteta - Hrvatska", koji garantira da je upravo Hrvatska zemlja podrijetla glavnog sastojka te ujedno i zemlja gdje je proizvod proizveden ili prerađen.

Projekt vrijedan 15 milijuna eura

Regionalni distribucijski centar Osječko-baranjske županije za voće i povrće (RDC) otvoren je u veljači, a trebao bi poboljšati položaj poljoprivrednika u sektoru voća i povrća te pridonijeti njihovoj konkurentnosti.

Vrijednost projekta je 14,6 milijuna eura, od čega je 10 milijuna eura nepovratno iz Nacionalnog plana otpornosti i oporavka, a razliku od 4,6 milijuna eura osigurala je Osječko-baranjska županija. Objekt ima površinu veću od osam tisuća metara četvornih, a ukupni kapacitet hladnjače je 3228 tona, a raspoređen je u 29 rashladih komora.

Za ekološku proizvodnju osigurano je sedam komora kapaciteta 690 tona, za konvencionalnu proizvodnju 16 rashladnih komora kapaciteta 2220 tona, a šest komora, kapaciteta 318 tona, namijenjeno je za transport sortirane i upakirane robe.

Ova dva projekta poljoprivrednicima bi trebali omogućiti da voće i povrće uskladište i prodaju u najpovoljnijem trenutku, čime se pokazuje isplativost ulaganja u voće i povrće, koja s tim centrom dobivaju novu dimenziju. Centri bi trebali poboljšati položaj poljoprivrednika u sektoru voća i povrća te pridonijeti njihovoj konkurentnosti, jer kako je istaknuto na otvorenju poljoprivreda je strateška gospodarska grana svake zemlje pa tako i Hrvatske koja ima ključnu ulogu u oblikovanju ruralnog prostora i zadržavanje stanovništva na tim područjima.

Pandemija prekinula lance opskrbe

U današnjemu globaliziranom svijetu proizvodnja hrane postaje vitalna za svako društvo što se najbolje pokazalo proteklih godina, kada su zbog korone bili prekinuti lanci opskrbe, dok je s ratom u Ukrajini došlo do globalnog sloma tržišta i hiperinflacije cijena hrane u svijetu čemu svjedočimo gotovo dvije godine kada vidimo cijene u trgovinama.

Hrvatska je u svojim planovima postavila ciljeve poljoprivredne politike koja uključuje povećanje produktivnosti, jačanje konkurentnosti i otpornosti hrvatske poljoprivrede, modernizaciju i digitalizaciju poljoprivredne proizvodnje, jačanje sustava kvalitete i prepoznatljivosti te snaženje proizvođačkih organizacija i lanaca opskrbe. Kako je prilikom dodijele ugovora za izgradnju centra PZ Jabuka izjavila ministrica poljoprivrede Marija Vučković projekti RDC-a prilika su za hrvatske proizvođače da se udruže, prerađuju, stvaraju dodatnu vrijednost te odvoje dio površina za ekološku proizvodnju.

Stručnjaci skeptični

Iako su skladišta za smještaj voća i povrća potrebna, stručnjaci su skeptični da će ona ispuniti svoju svrhu obzirom da je domaća proizvodnja voća i povrća sve manja, odnosno ili pada ili stagnira te nema nekih posebnih pomaka unatoč velikim ulaganjima i davanjima ogromnih poticaja. Posebno se to odnosi na proizvodnju jabuka čije su površine sve manje.

Za to je dovoljno pogledati podatke Državnog zavoda za statistiku, posebice ako se malo dublje upustite u analizu i usporedite koliko smo imali površina i količine prije deset ili više godine.

Samodostatnost u proizvodnji voća i povrća u padu

Dovoljno je reći da je naša samodostatnost, prema podacima Tržišnog informacijskog sustava u poljoprivredi, kod proizvodnje voća bila 63,05 posto 2013. godine, dok je u 2021. pala na tek nešto više od 38 posto.

Povrća smo u 2013. godini proizvodili za 64,78 posto naših potreba, a to je sad palo na ispod 50 posto.

U godini kada smo postali članica EU imali smo 28.519 hektara površina pod voćem, a deset godina kasnije to je povećano na 36.248 hektara. Pritom je proizvodnja u godini ulaska bila gotovo 250.000 tona, a u 2021. pala na tek 127.688 tona. Povrće smo proizvodili 2013 godine na 8105 hektara i imali proizvodnju od 167.497 tona, dok je u 2021. to bilo na 8398 hektara i 168.624 tona, dakle gotovo isto.

Zadnji podaci govore da je u 2022., u usporedbi s 2021., ostvarena je povećana proizvodnja rajčica, i to za 5 019 tona. Povećana je i proizvodnja ostalog povrća: mrkvi za 3055 tona, krastavaca i kornišona za 2448 tona, lubenica za 2398 tona, dinja za 1294 tone, salata za 586 tona, te ostalog voća - šljiva za 5264 tone, trešanja za 1428 tona, jagod, za 1315 tona, mandarinki za 1204 tone, višanja za 847 tona, bresaka i nektarina za 758 tona, oraha za 685 tona, lješnjaka za 644 tone, marelica za 566 tona i smokava za 256 tona.

Istovremeno je došlo do pada proizvodnje paprike koja je smanjena za 6611 tona. Smanjena je i proizvodnja ostalog povrća: luka i češnjaka za 6234 tone, kupusa bijeloga i crvenoga za 3796 tona, cvjetača i brokula za 2109 tona, graška za svježe zrno za 1993 tone, graha za svježe zrno za 1534 tone, te jabuka za 13.431 tonu i krušaka za 1672 tone.

Međutim, sve ove količine nisu nešto spektakularne. Jer jabuka smo proizveli 47.892 tona, a imalo smo godina kada je proizvodnja bila i preko 100.000 tona, odnosno najviše upravo 2013. godine - čak preko 121.000 tona.

Skupe jagode i trešnje

Činjenica je da su hrvatskim proizvođačima potrebna skladišta i hladnjače, no ono što stručnjake zabrinjava je upravo to što se ništa ne radi na povećanju proizvodnje i površina, odnosno edukaciji da se povećaju prinosi i udružuju proizvođači. Isto tako, količine hrvatskog voća i povrća koje se proizvodu se uglavnom prodaju u trenutku kada dođu na tržište, a sezona je za pojedine kulture jako kratka. Trenutno to vidimo na jagodama ili skupim trešnjama ovih dana.

S druge strane voće koje najviše proizvodimo su jabuke i mandarine, a njim imamo jedva dovoljno do proljeća, nakon toga ih moramo uvoziti jer naše proizvodnje više nema. Ono što je posebnost hrvatske proizvodnje je da se ogromne količine voća i povrća trže u sivoj zoni (na kućnom pragu, štandovima i dr.), pa je pitanje je li interes proizvođača da skladište svoju robu (i plaćaju skladištenje) ili su skloniji da sve prodaju u sezoni za keš. 

Problem (ne)udruživanja

Jedno od ključnih pitanje je i udruživanje jer tu smo tek podbacili. Osnivanje Proizvođačkih organizacija zadruga ide sporo i prepuno je administrativnih prepreka zbog čega proizvođači odustaju od udruživanje, iako je to poželjan i jedini isplativi model konkurentnosti u poljoprivredi.

Ako Hrvatska ima akcijski plan kako povećati proizvodnju i napuniti skladišta vikom roba, onda izgradnja ovih centara ima smisla. No, ako nema plana, a znamo da imamo sve manje ljudi u ruralnim krajevima, te još manje radne snage za rad u poljoprivredi, može nam se dogoditi da ovi centri u budućnosti budu skladišta za uvozno voće i povrće stranih trgovačkih lanac, koji dominiraju na tržištu i glavni su generatori uvoza voća i povrća. I ima li smisla trošiti EU i državne novce, za proizvođače iz razvijenih agro zemalja?

Za kraj ne treba ići u daleku prošlost. Dovoljno se prisjetiti se s kolikim smo žarom i ogromnim državnim novcima financirali izgradnju nekoliko regionalnih veletržnica i tržnica koje su trebale imati funkciju poticanja proizvodnje i trgovine. Danas su one ili propale ili se na njima uglavnom prodaje uvozno voće i povrće. O tome danas nitko više i ne govori.

(Autor analize, Miroslav Kuskunović, poljoprivredni analitičar iz konzultantske kuće Kombinat 1969, vanjski je suradnik portala Euractiv.hr. Stavovi izneseni u komentarima i analizama vanjskih suradnika su osobni stavovi i nisu nužno stav redakcije.)