Današnja društva premalo rade s djecom, a odrasli se teško privikavaju na promjene, objašnjava u razgovoru za Euractiv, povodom masakra u osnovnoj školi u Beogradu, Marina Ajduković, profesorica na zagrebačkom Pravnom fakultetu

O tome, kao i o stanju u kojem se nalaze hrvatsko i društva na europskom jugoistoku, razgovarali smo s Marinom Ajduković, psihologinjom i sociologinjom, profesoricom sa Studijskog centra socijalnog rada na zagrebačkom Pravnom fakultetu. U svom znanstvenom radu naša sugovornica posebno se bavi pravima djece i mentalnim zdravljem djece i adolescenata.

EURACTIV: Kako uopće racionalno objasniti masakr koji se dogodio u beogradskoj osnovnoj školi? Tko je tu zakazao?

AJDUKOVIĆ: Cijeli događaj je zastrašujući, potresan i u ovom trenutku mu je jako teško racionalno pristupiti. No, taj nesretni događaj zahtijeva šire sagledavanje situacije.

Dakle, masakr je počinilo dijete, i to očito vrlo nesretno dijete. Ono je ubilo osam svojih vršnjaka, očito planirano, i jednu odraslu osobu. Kao što znamo, dijete ne podliježe kaznenoj odgovornosti, što je zapravo u redu jer djeca u toj dobi još nemaju ni moralni ni kognitivni stupanj razvoja, a ni emocionalnu regulaciju, da bi mogla imati kaznenu odgovornost. Profesionalno je u redu što se kaznena odgovornost stječe tek s 14. godinom jer je to u skladu sa stavovima struke i s europskom praksom. Tako je i u Hrvatskoj.

Nekoliko okolnosti pridonijelo je ovako nesretnom događaju u Beogradu. Na prvom mjestu je izostanak poučavanja vještina nenasilnog rješavanja sukoba. Nadalje, nema sustavnog ulaganja u razvoj vještina emocionalne regulacije i prepoznavanja osjećaja kod djece. Školsko okruženje trebalo bi biti netolerantno na sve oblike nasilja i stručnjaci koji rade u školama trebali bi biti u stanju prepoznati anksioznost, tjeskobu, depresivnost i neka traumatska iskustva te znati kako reagirati u takvim situacijama.

Ovo što se u srijedu dogodilo u Beogradu, lako se moglo dogoditi i u Zagrebu, Rijeci, Splitu ili Osijeku. Mi smo nekad imali sjajan program "Stop nasilju u školama", koji je rađen u suradnji s UNICEF-om i koji je od škola trebao stvoriti mjesto nulte tolerancije na nasilje. No, tog programa više nema, UNICEF ga više nije mogao financirati, a Ministarstvo obrazovanja nije ga preuzelo. Zato su i situacije vršnjačkog nasilja u školama sve češće.

Osim toga, sve više živimo u virtualnom svijetu, sve više je igrica u kojima je važno "upucati" nekoga. Rezultat je da djeca imaju problem shvaćanja konačnih posljedica toga u stvarnosti. Nemaju ni osjećaj koliko, kad nekoga izvrijeđaju, to može boljeti žrtvu. Čak i mnogi odrasli imaju taj problem. Dobro su poznata istraživanja koja pokazuju da izloženost agresivnim igrama i oružju povećavaju nasilje u društvu.

Koliko sam upućena iz medija, dječak iz Beograda je s ocem išao u streljanu, i to u dobi u kojoj je to zabranjeno. Ponavljam, istraživanja su tu vrlo jasna: izloženost oružju povećava agresivnost djece. Nažalost, u svakodnevnoj praksi ne primjenjujemo dovoljno spoznaje do kojih je došla znanost.

Ovo čemu svjedočimo zapravo je primjer "amerikanizacije" društva, nešto što smo dosad mogli gledati samo u američkim filmovima. Međutim, i u SAD-u se rijetko događa ovakav slučaj masakra u toj dobi.

EURACTIV: Što se to događa s mladima? I kakvu krivicu za njihovo ponašanje snose nove tehnologije? Sami ste spomenuli video igrice, no imamo i velik rast društvenih mreža, ali i reality programa na televizijama…

AJDUKOVIĆ: Nasilne video igre nesumnjivo pridonose porastu nasilja, kao i dostupnost oružja.

Društvene mreže, s druge strane, igraju i pozitivnu ulogu u razvoju socijalnih kontakata, što se posebno vidjelo u vrijeme pandemije. No, tu je i pitanje odgovornog korištenja društvenih mreža jer i na njima ima puno govora mržnje, vrijeđanja i teškog psihičkog nasilja i zlostavljanja, a to ostavlja dugoročne posljedice na one koji su zlostavljani. Rješenje nije ukidanje društvenih mreža, već podučavanje djece, a i odraslih, razlici između virtualne stvarnosti i stvarnosti te odgovornom korištenju društvenih mreža.

Kada je riječ o reality showovima, njih ne pratim i ne znam o tome dovoljno. No, i to je oblik estradizacije stvarnosti i djeca koja to gledaju gube osjećaj za realnost. Ipak, odgovornost za to na prvom je mjestu na roditeljima koji bi djeci trebali ograničavati konzumiranje takvih sadržaja. Djeca koja su puno pred ekranom imaju jako puno problema s anksioznošću i koncentracijom, to se zna, ali ne poduzima se dovoljno.

EURACTIV: Masakr u školi u Beogradu zainteresirao je i zapadne medije. U njihovim izvješćima često se upozorava da je u regiji jako puno oružja koje je ostalo iz ratova ’90-ih. Može li se i u tome tražiti dio krivice za pokolj u beogradskoj školi?

AJDUKOVIĆ: Točno je da ima puno oružja u zemljama regije. Doista ne znam zašto se ono i dalje drži po kućama jer to onda znači da svatko može uzeti pravdu u svoje ruke, a to nije u skladu s pravnom državom i vladavinom prava. No, podsjetit ću vas da je u ovom slučaju riječ o legalnom, prijavljenom oružju.

Osim toga, mislim da treba konačno razriješiti tu famu o Balkanu koji je prepun oružja. Oružja ima i drugdje, to nije samo "balkanska priča".

U SAD-u ga praktično možete kupiti u supermarketima, a imate i rast kupnje oružja od strane američkih građana. Tamo je to već ozbiljno političko pitanje na kojem se dobivaju ili gube izbori.

Osobno mislim da je strašno živjeti u društvu u kojem mislite kako morate kupovati oružje da biste imali osjećaj sigurnosti. To znači da je društvo zakazalo u osiguranju zaštite građana i da svatko može samostalno presuđivati kako i kada hoće.

To se moglo dogoditi i u glavi tog dječaka iz Beograda koji je uzeo pištolj u svoju malu 13-godišnju ruku i mislio da utjeruje neku svoju pravdu. Rezultat su, nažalost, mrtvi i ranjeni.

EURACTIV: Možemo li hrvatsko društvo i društva u regiji danas ocijeniti kao nasilna?

AJDUKOVIĆ: Činjenica je da postoji nasilje u našem društvu. To je odraz povećanih razina stresa s kojima se ljudi ne znaju nositi bez nasilja.

Međutim, ponovno moram reći da porast nasilja nije prisutan samo u ovoj regiji. U SAD-u, primjerice, nakon pandemije imate porast nasilja i porast kupnje oružja. Posebno raste nasilje prema ženama.

I u Francuskoj imate porast nasilja. I sami vidite kakvi se prosvjedi događaju po francuskim gradovima.

No, porast nasilja prisutan je i u Švedskoj koja je nedavno priznala da joj nije uspjela integracija migranata.

Dakle, cijelu tu priču o porastu nasilja treba promatrati u širem kontekstu i nipošto je ne možemo vezati samo uz jugoistok Europe. I Balkan je postao dio globalnog svijeta koji se teško nosi s promjenama. Prvi korak u borbi protiv ekstremnih oblika nasilja treba biti maksimalno ograničavanje dostupnosti oružja.

Izvor: Milos Tesic/ATAImages/PIXSELL/ATAIMAGES

EURACTIV: Kako događaje poput ovog u beogradskoj školi prevenirati u budućnosti?

AJDUKOVIĆ: Treba ponovno krenuti u programe - i to još od vrtića pa nadalje - o prepoznavanju osjećaja i djecu učiti vještini nenasilnog rješavanja sukoba. To treba uvrstiti u školske programe od prve do zadnje godine obrazovanja.

Nadalje, djeci treba pojasniti razliku između virtualne stvarnosti i stvarnosti. Škole bi trebale imati dovoljno psihologa i radionica.

Potrebno je poraditi i na edukaciji roditelja. Danas nije lako biti roditelj. Roditelji imaju sve manje vremena za svoju djecu, loš je balans između privatnog i poslovnog života. Tu je potrebno usklađivanje poruka roditelja i škole prema djeci, a škole trebaju biti odgojne, a ne samo obrazovne institucije.

EURACTIV: Što mislite o inicijativi srbijanskih vlasti da dobnu granicu za kaznenu odgovornost spuste s 14 na 12 godina?

AJDUKOVIĆ: Kao psihologinja sam protiv toga. To su ad hoc zakoni kojima se pokušava preko noći riješiti neka konkretna problematična situacija.

Jasno mi je da nitko u ovom trenutku ne zna što bi s tim dječakom, ali u Beogradu imaju sjajne stručnjake iz područja kliničke psihologije i psihijatrije i vjerujem da će napraviti sve što mogu kako bi pomogli i tom dječaku i bližnjima njegovih žrtava, uključujući i suučenike koji su nesporno visoko traumatizirani.

Ne mislim da treba spuštati dobnu granicu za kaznenu odgovornost. Znam da su neke zemlje, poput Velike Britanije, to uradile, ali postoje, nažalost, i zemlje u kojima je i dalje dopušteno fizičko kažnjavanje djece.

Dobna granica od 14 godina donesena je u skladu sa spoznajama razvojne psihologije kao znanosti. Zato na inicijativu spuštanja dobne granice za kaznenu odgovornost na 12 godina gledam kao na nešto što se pokušava uvesti u stresu i na brzinu kako bi se nešto napravilo. To, međutim, nije dobar put.