Plaća nije jedini kriterij zadovoljstva na radu, puno toga ovisi i o međuljudskim odnosima, ali i o uvažavanju radnika od strane nadređenih, kaže profesor psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Zvonimir Galić

Unatoč tome, u Hrvatskoj je, pokazuju istraživanja, i dalje nezadovoljan velik broj radnika. Štoviše, mnogi i dalje kažu da sreću namjeravaju potražiti u inozemstvu, uglavnom na tržištima rada razvijenijih članica Europske unije. 

O tome smo razgovarali s profesorom psihologije rada na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i suvoditeljem studija upravljanja ljudskim potencijalima na Sveučilištu u Zagrebu Zvonimirom Galićem. Naš je sugovornik nedavno proveo istraživanje koje je pokazalo kakva je dinamika na hrvatskom tržištu rada. U svojim radovima Galić ukazuje i na važnost upravljanja ljudskim resursima.  

EURACTIV: Hrvatsko tržište rada je posljednjih godina jako dinamično, o čemu svjedoče i niske stope nezaposlenosti. No, iako su se uvjeti rada u velikoj mjeri promijenili u korist radnika, puno je njih koji su i dalje nezadovoljni na postojećem poslu pa traže novi posao. Kako to objašnjavate?

GALIĆ: Stvari su se na hrvatskom tržištu rada počeli mijenjati još nakon ulaska u EU 2013. godine.

Naša istraživanja pokazuju da su radnici nezadovoljni jer im na poslu nisu zadovoljene osnovne potrebe.O tome govore i tri temeljne stvari kojih smo, vjerujem, svi svjesni.

Prva se odnosi na plaće. Naše su plaće niske, premale su za ovakvu razinu cijena kakvu imamo. Medijalna plaća u Hrvatskoj je oko 860 eura ili ranije oko 6500 kuna, a to doista nije dovoljno ni za podmirivanje osnovnih životnih troškova, pogotovo u uvjetima visoke inflacije.

Drugi segment odnosi se na međuljudske odnose na poslu, gdje je posebno važno u kojoj mjeri radnik smatra da ga tretiraju fer i pravedno. Upravo u tome ne prolazimo skroz dobro, što pokazuju i naša istraživanja.

Treća komponenta odnosi se na činjenicu koliko ljudi imaju mogućnosti razvijati svoje vještine i potencijale i u kojoj mjeri ih se uopće na poslu pita za mišljenje i u kojoj mjeri se ono uvažava. I u tome postoji veliki prostor za razvoj u odnosu na ostatak EU.

Dakle, ljudi su nezadovoljni jer im poslovi koje rade ne nude da se realiziraju i da plaćom pokriju visoke životne troškove. No, treba reći da su nezadovoljni bili i prije nego što smo ušli u EU, jedino što tada nisu mogli značajnije iseljavati. Sada imaju alternativu. Znači, ljudi nisu nezadovoljniji nego prije, jedino što sada imaju alternativu, kako izvan Hrvatske, tako i u njoj.

EURACTIV: U kojim profesijama je najizraženije nezadovoljstvo zaposlenih?

GALIĆ: Istraživanja koja smo radili među našim novijim iseljenicima pokazuju da su ljudi koji su iselili iz Hrvatske, u pravilu, zadovoljniji na novom poslu. To je posebno izraženo kod ljudi sa srednjom stručnom spremom i manje. Jednostavno, zadovoljniji su poslom koji rade tamo, nego poslom koji su radili u Hrvatskoj, što pokazuje u kojoj mjeri dobro organizirana radna sredina i adekvatna plaća utječu na zadovoljstvo na poslu.

U ovom trenutku, inače, najveću dinamiku na hrvatskom tržištu rada vidimo u dva segmenta. Jedna je dinamika u sektoru trgovine, prometa i turizma. To su sektori u kojima jako nedostaje radnika.

Druga dinamika je u ICT-ju i sličnim industrijama. Riječ je o profesijama u kojima je prisutna uglavnom visoka stručna sprema. No, tu je razlog dinamike drukčiji. Te su industrije konkurentne na europskom tržištu. U tom segmentu se dogodilo da poslodavci postaju stranci i da je sve izraženiji rad od kuće.

Istraživanje koje smo proveli s Hendalom na nacionalno reprezentativnom uzroku hrvatskih radnika iz sredine prošle godine pokazalo je i da 39 posto ispitanika u ICT sektoru i 34 posto ispitanika u trgovini, prometu i turizmu u narednih 12 mjeseci namjerava promijeniti posao.

EURACTIV: S obzirom na stanje na tržištu rada, kako ocjenjujete stupanj upravljanja ljudskim resursima u Hrvatskoj?

GALIĆ: Upravljanje ljudskim resursima u Hrvatskoj se posljednjih godina jako razvilo. Sve veće kompanije imaju posebne HR odjele. No, kao što u svemu kasnimo za drugima, tako kasnimo i u HR politici.

Trendovi u upravljanju kadrovima u Hrvatskoj su dobri, politika upravljanja ljudskim resursima jako se promijenila posljednjih godina i poslodavci su shvatili da moraju ulagati u radnike. No, sada moraju puno više raditi s ljudima za isti rezultat, nego što ste morali raditi prije nekoliko godina.

Uz to, istraživanja pokazuju da je plaća zaposlenima važna, ali nije jedini kriterij. Važno je i koliko zaposlenik ima mogućnost razvijati se na poslu, koliko poslodavci slušaju njihovo mišljenje i koliko ga se cijeni. To su pitanja u rješavanje kojih će i hrvatski poslodavci morat sve više ulagati.

EURACTIV: Očekujete li nastavak iseljavanja iz Hrvatske?

GALIĆ: Naravno. Situaciju na tržištu rada u Europi i Sjevernoj Americi diktira demografska slika, a ona govori da više ljudi izlazi s tržišta rada, nego što na njega ulazi, i to u uvjetima negativnih demografskih trendova. Drugim riječima, nedostaje radnika pa Europa i Sjeverna Amerika moraju radnu snagu uvoziti. Stoga se Zapadna Europa okreće tradicionalnim bazenima radne snage, u koje spada i Hrvatska.

No, na iseljavanje ne treba unaprijed gledati kao na nešto negativno. Ljudi koji odlaze raditi u inozemstvo tamo stječu i nove vještine i znanja, a neki se potom i vraćaju u Hrvatsku.

Osim toga, iseljavanje više neće biti tako jako kao prije iz jednostavnog razloga što je puno ljudi već iselilo pa iz nekih područja više nema tko ni otići. Ne očekujem, dakle, dramatično iseljavanje u budućnosti. Za Hrvatsku će najvažnije biti zaustaviti iseljavanje mozgova, odnosno stručnjaka.

EURACTIV: No, zbog nedostatka radne snage u Hrvatskoj, rast će i useljavanje?

GALIĆ: Apsolutno. I to je dobra stvar jer bez stranih radnika nećemo imati radne snage. 

Prema mojim informacijama, lani je izdano 100.000 do 120.000 radnih dozvola. Uostalom, i sami vidite u kojoj mjeri se posljednjih godina promijenio Zagreb, a mijenjaju se i drugi dijelovi zemlje.

EURACTIV: Zašto mislite da se puno ljudi preračunalo kada su mijenjali posao u vrijeme pandemije?

GALIĆ: Pandemija koronavirusa je unijela velike promjene na tržištu rada. Mnogi su počeli raditi od kuće. Dio ljudi je upravo u vrijeme korone promijenio i posao, no mnogi su ubrzo shvatili da su se preračunali i da to nije ono čemu se nadali.

Osim toga, nakon korone je išla "velika rezignacija", posebno u SAD-u, ali u manjoj mjeri i kod nas. Od radnika se počelo tražiti da se vrate u urede, a oni to nisu htjeli pa su radije davali otkaze. No, neki se nakon toga nisu snašli pa je u sada u igri "veliko žaljenje". 

Ipak, oko svega toga u Hrvatskoj nedostaju istraživanja pa se sada još ne mogu izvlačiti zaključci.

EURACTIV: Tvrdite da nije problem ni ako radnici u 40-ima promijene posao, što se dosad ipak rijetko događalo u Hrvatskoj. Hoće li se ta dobna granica pomicati i prema 50-im godinama života?

GALIĆ: Sasvim sigurno hoće. Integracija u EU i razvoj prave tržišne ekonomije donosi nam i trendove koji postoje vani, a u tu kategoriju spada i razvoj karijere. Neće to vjerojatno nikad kod nas biti kao vani, ali događat će se.

Ljudi prvenstveno moraju biti odani svojoj karijeri, a ne poslodavcu. Uostalom, prodaju vlastiti rad i imaju pravo tražiti da poslodavci ulažu u njih. Toga su posebno svjesne mlade generacije. U budućnosti će ta svijest rasti. 

EURACTIV: Je li problem ako, recimo, ljudi s 50 i više godina pokrenu svoj biznis?

GALIĆ: Nije, za promjenu nikada nije kasno. U Hrvatskoj je problem što si ljudi promjenu vrlo često ne mogu priuštiti jer su plaće niske, a dugovi kućanstava veliki. Ako još imate djecu, onda si često ne možete priuštiti da nekoliko mjeseci budete bez plaće, što promjena posla može podrazumijevati.

No, mijenjamo se, postajemo zemlja koja je sve sličnija ostalim članicama EU, iako to ide sporije nego što bi se očekivalo. 

EURACTIV: Hoćemo li opet trebati mijenjati Zakon o radu?

GALIĆ: Nisam stručnjak za radno pravo, no naš ZOR doista djeluje prekruto. Zato mislim da će se morati mijenjati. 

To, međutim, ne znači samo fleksibilizaciju davanja otkaza, kako se to kod nas obično misli, nego i modernizaciju radnih odnosa. Kod nas je rad od kuće, primjerice, jako normiran, iako je sve češći u praksi. Zato mislim da će ZOR trebati mijenjati, odnosno modernizirati.