KOMENTAR: Orban preuzima ulogu koju je dosad igrao Erdogan, ali i NATO-u se dosta toga može prigovoriti

Prilično neočekivano, a po mnogima i potpuno neopravdano, mađarski premijer Viktor Orban postao je glavna prepreka ambicijama Švedske da se priključi NATO-u.

U svojoj objavi na X-u, nekadašnjem Twitteru, Orban je pozvao švedskoga premijera Ulfa Kristerssona da posjeti Budimpeštu.

Razlog zbog kojeg bi se takav posjet trebao dogoditi? "Pregovori o ulasku Švedske u NATO“, napisao je Orban.

Orban zove Kristerssona na pregovore o onom što je davno ispregovarano

Švedska je pregovore o članstvu u NATO-u davno završila. Nakon što su finska i švedska vlada u svibnju 2022. aplicirale za članstvo u Sjevernoatlantskom savezu, uslijedili su brzinski pregovori.

Obje su zemlje u sjedištu NATO-a u Bruxellesu 5. srpnja 2022. potpisale protokol o pristupanju NATO-u. Među potpisnicima je i Mađarska koja je članica Saveza od 1999. godine.

Finska na kraju ušla u NATO, Švedska i dalje 'na čekanju'

Nakon početnog otezanja od strane Turske i Mađarske, Finska je na travnju prošle godine primljena u NATO. Švedska je, međutim, i dalje "na čekanju“ i u ovom trenutku nije moguće sa sigurnošću prognozirati kada bi mogla postati 32. članica NATO-a.

I kod Švedske, baš kao ranije kod Finske, problem se pojavljuje u Ankari i Budimpešti. No, dok je, kako se čini, turska blokada sada završila jer je turski parlament konačno potvrdio protokol o pristupanju Švedske NATO-u i još se samo čeka da potpis na njega stavi turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, u Budimpešti su zaoštrili svoje stavove pa sada Orban traži da Kristersson dođe u Budimpeštu kako bi "ispregovarali ulazak Švedske u NATO“.

Drugim riječima, kako bi ispregovarali ono što je već ispregovarano prije više od godinu i pol, a u čemu je sudjelovala i Orbanova Mađarska.

'Tehnički saveznici, ali ne i prijatelji'

U Budimpešti sada idu čak tako daleko da kažu, kako prenose svjetski mediji, da Švedska i Mađarska, tehnički gledano, jesu saveznice, budući da su obje članice Europske unije, ali zapravo nisu i prijateljske zemlje.

I dok je kod Erdogana jasno zašto je blokirao najprije Finsku i Švedsku, a onda samo Švedsku, na putu prema NATO-u, kod Orbana je to malo teže dokučiti.

Naime, Ankara je i ranije prigovarala Stockholmu i Helsinkiju na azilu i pomoći koju su dvije skandinavske zemlje pružale pripadnicima Kurdistanske radničke stranke (PKK), koja na području jugoistoka Turske želi stvoriti samostalnu kurdsku državu ili osigurati barem široku autonomiju za tamošnje Kurde. Osim toga, Ankari nikad nije "sjeo“ stav Stockholma i Helsinkija o zabrani prodaje oružja Turskoj zbog njene intervencije u Siriji.

Kritike Orbanove politike 

No, u slučaju Mađarske nema nikakvih sličnih prepreka držanja Švedske na uzdi. Jedini razlog koji u Budimpešti eventualno mogu izvući su kritike Stockholma Orbanovoj vlasti, zbog čega su Mađarskoj blokirana velika sredstva iz fondova EU.

Međutim, iste kritike Budimpešta može uputiti i bilo kojoj drugoj članici EU, pa tako i Finskoj koju je na kraju ipak pustila u NATO.

Jednostavno, pitanje članstva u EU i članstva u NATO-u ne može se povezivati jedno s drugim, što je i Erdogan shvatio kada je ulazak Finske i Švedske u NATO pokušao vezivati za pristupni proces Turske EU. Iz Bruxellesa su mu tada poručili da su EU i NATO dvije zasebne i različite organizacije s različitim ciljevima i da članstvo u jednoj ne znači nužno i članstvo u drugoj. 

Finska i Švedska raskrstile s neutralnošću od koje su imale velike koristi

Nakon što je Rusija u veljači 2022. pokrenula invaziju na Ukrajinu, dotad neutralne Švedska i Finska odlučile su zaštitu potražiti pod kišobranom NATO-a. U slučaju Švedske, to je značilo raskid s dva stoljeća politike neutralnosti, koja datira još iz vremena Napoleonovih ratova. U slučaju Finske, to je značilo prekid s nešto kraćom, ali nimalo slabije ukorijenjenom neutralnošću, koja datira od kraja Drugog svjetskog rata.

Ovdje valja naglasiti kako su obje skandinavske zemlje imale velike koristi od svoje politike neutralnosti u vremenima Hladnog rata. Obje su se na europskoj i svjetskoj sceni pozicionirale kao zemlje kojima oba bloka mogu vjerovati i koje mogu koristiti kao posrednike u razgovorima. Obje su razvile i snažnu obrambenu industriju čije su proizvode prodavale diljem svijeta.

Obje su prilično uspješno i sjedile na dva stolca koja su u pojedinim fazama Hladnoga rata bila prilično udaljena i vrlo klimava. I obje su opstale i napredovale - politički, ekonomski, vojno i na sve druge načine, postavši mamac za migrante iz svih krajeva svijeta.

Iz te perspektive, njihovo odricanje od ukorijenjene politike neutralnosti nije bilo nužno. Posebno u slučaju Finske koja s Rusijom ima preko 1300 kilometara kopnene granice i koja je s Rusijom u 20. stoljeću više puta ratovala, a svaki od tih ratova je na kraju platila gubitkom dijela teritorija, pa joj je ponajmanje u interesu provocirati Moskvu. Ipak, i u Helsinkiju i u Stockholmu su procijenili da su sigurniji od eventualnih ruskih ugroza pod NATO-ovim krovom nego sami. 

Ne žele novu 'finlandizaciju' 

Neosporna je činjenica da svaka država ima pravo donositi odluke o svojoj budućnosti. Činjenica je i da je ruska agresija na Ukrajinu probudila strahove u Finskoj i Švedskoj da bi one mogle biti sljedeće na popisu meta ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Također, činjenica je da je među političkim elitama u tim zemljama, a i u javnosti, kako pokazuju ankete, postignut visok stupanj suglasnosti oko toga da svoju budućnost vide u NATO-u, a ne više u politici neutralnosti. Ponajmanje je vide u politici "finlandizacije“, koju je bivši SSSR nakon Drugog svjetskog rata nametnuo Helsinkiju, tražeći od Finske da za bilo koji značajniji potez u vanjskoj politici traži dopuštenje Moskve.

Bitka za EU novac ili trojanski konj Kremlja?

U Budimpešti, međutim, ocjenjuju da se Švedska zapravo ne suočava s prijetnjom vlastitoj sigurnosti. Za pretpostaviti je da takav zaključak izvlače iz činjenice da Švedska nema kopnenu granicu s Rusijom, iako joj se samo preko Baltičkog mora nalazi ruska enklava, Kalinjingradska oblast.

Sve to otvara pitanje zašto se Orban zapravo toliko protivi članstvu Švedske u NATO-u, kada čak ni Turska, koja ima puno više razloga biti nezadovoljna švedskom politikom, više nije prepreka švedskom pristupanju Sjevernoatlantskom savezu.

Je li doista riječ samo o ulogu u široj EU igri da se Mađarskoj konačno deblokira novac iz fondova EU ili o nečem drugom, poput miga iz Moskve, kako smatra dio komentatora koji u Orbanovoj Mađarskoj vide trojanskog konja Kremlja, pokazat će vrijeme.

Fluidni kriteriji širenja NATO-a

Kako god, i ovo mučenje s pristupanjem Švedske NATO-u posljednje dvije godine pokazuje da i unutar NATO-a mnoge stvari ne štimaju. Na to, uostalom, upozoravaju i sami dužnosnici NATO-a, koji sada, primjerice, predlažu stvaranje "NATO Schengena“, kako bi snage Saveza mogle na vrijeme odgovoriti na eventualni napad.

Isto tako, treba reći da su kriteriji širenja bloka postali prilično fluidni i ovisni od situacije do situacije.

Bosna i Hercegovina, primjerice, već godinama sjedi u čekaonici za NATO. Sarajevo još nema ni naznaku kada bi moglo pristupiti Savezu, iako je za to ispunilo uglavnom sve što se od njega tražilo.

S druge strane, pristanak za ulazak Finske i Švedske u NATO dan je u rekordno kratkom roku od samo nekoliko tjedana, iako te dvije zemlje prije 2022. nisu ni tražile članstvo u Savezu, niti su se za njega pripremale.

Ključna geopolitika

Naravno, geopolitika je (i) kod NATO-a vrlo bitna i Savez je ispravno odgovorio na traženje Helsinkija i Stockholma da ih primi u članstvo zbog straha od ruske opasnosti.

No, s takvom opasnošću se suočava i BiH u kojoj su ruski utjecaji također snažni. Ipak, Sarajevo još nema nikakvu konkretnu najavu da bi u dogledno vrijeme moglo pristupiti NATO-u.

NATO treba definirati na koga sve računa

Stoga je krajnji trenutak da članice NATO-a konačno definiraju do koje se točke Savez može širiti i kojim zemljama su vrata NATO-a otvorena, a kojima nisu.

Ukrajina i Gruzija, primjerice, žele u NATO, ali kako ne kontroliraju cijeli svoj teritorij, a Ukrajina je i u ratu s Rusijom, šanse Kijeva i Tbilisija za pristupanje NATO-u jako su male, ako uopće i postoje. Jednostavno, ulazak te dvije zemlje u NATO odveo bi taj vojnopolitički savez u izravan rat s Rusijom, a izbijanje nuklearnog rata tada bi bila sasvim izgledna (katastrofalna) opcija.

Želju za pristupanjem NATO-u iskazuje i Kosovo, ali zbog njegovog neriješenog političkog statusa (četiri članice NATO-a ne priznaju njegovu neovisnost), i za Prištinu ulazak u Savez do daljnjega ostaje samo u fazi snova.

Srbija ni ne želi u NATO, iako srbijanske vlasti surađuju s njim. Beograd je još 2007. proglasio neutralnost. Iz NATO-a stalno poručuju kako poštuju odluku srbijanskih vlasti, kao i da su vrata NATO-a Srbiji otvorena, ako u Beogradu promijene mišljenje.     

Zašto NATO oklijeva s primanjem BiH?

I dok su šanse Ukrajine, Gruzije i Kosova za ulazak u NATO vrlo mršave, pitanje je zašto NATO oklijeva s primanjem BiH koja je još jedini kandidat za članstvo u tom bloku u ovom dijelu svijeta.

Za razliku od Ukrajine i Gruzije, BiH nije u ratu i nadzire cjelokupan svoj teritorij. Za razliku od Kosova, BiH nije polupriznata, već ima priznanje cijeloga svijeta. Unatoč tome, BiH i dalje ne zna je li joj mjesto u NATO obitelji i hoće li joj se i kada pridružiti.

Traže se jasni odgovori

Stoga bi NATO trebao dati jasne odgovore na pitanja koga sve u budućnosti vidi u svom sastavu.

To bi otupilo i oštricu onih koji se protive širenju NATO-a čak i na bogate i stabilne zemlje kakva je Švedska, poput Orbana.