Prijedlog slobodnog kretanja vojnika i vojne opreme po teritoriju svih članica NATO-a je na stolu, no stručnjaci upozoravaju da nešto slično zapravo već postoji

Poruka je to koju su prošlog tjedna uputili general poručnik Alexander Sollfrank, zapovjednik Združenog zapovjedništva za potporu i razvoj snaga NATO-a (JSEC) iz Ulma, kao i admiral Rob Bauer, šef Vojnog odbora NATO-a.

'Previše je birokracije'

Kako su prenijeli svjetski mediji, u NATO-u strahuju da bi u slučaju napada Rusije, Sjevernoatlantski savez izgubio puno vremena traženje dozvola i pisanje niza dokumenata, što bi otupilo oštricu NATO-ova odgovora. Tako nešto, upozoravaju, može samo koristiti Rusiji.

Stoga predlažu stvaranje zone slobodnog kretanja vojnika i opreme po uzoru na Schengen, zonu slobodnog kretanja ljudi u kojoj je 27 europskih zemalja, od kojih su 23 članice Europske unije, među njima i Hrvatska, te četiri članice EFTA-e.

'Curi nam vrijeme'

"Curi nam vrijeme. Ono što ne napravimo u vrijeme mira, neće biti spremno u slučaju krize ili rata“, kazao je Sollfrank za Reuters.

"Imamo višak regulacije, ali jedna stvar koju nemamo je vrijeme. Ruski rat protiv Ukrajine pokazao se kao rat iscrpljivanja, a rat iscrpljivanja je borba logistike“, upozorio je, prema pisanju Reutersa, Bauer.

Od 'fiktivnog' do 'očitog' neprijatelja

Na reakciju iz Moskve nije trebalo dugo čekati. Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov kazao je, kako su prenijele svjetske agencije, da će Rusija uzvratiti ako NATO na svom području formira "vojni Schengen“. Nije, međutim, otkrio kakav bi bio odgovor Moskve.

"NATO je našu zemlju uvijek smatrao fiktivnim neprijateljem. Sada je otvoreno smatra očitim protivnikom. Ova izjava nije ništa drugo nego dolijevanje ulja na vatru napetosti u Europi, a to ima posljedice“, kazao je Peskov.

Ukrajina nije u NATO-u, ali rat je probudio strahove i u članicama Saveza

NATO i Rusija nisu u ratu. Međutim, nakon što je Moskva 24. veljače prošle godine pokrenula invaziju na Ukrajinu, članice NATO-a snažno su poduprle Kijev. Ukrajini, među ostalim, šalju naoružanje i streljivo.

Ukrajina nije članica NATO-a. Iako su se u Kijevu nadali da bi ih NATO mogao primiti u članstvo ili barem ponuditi neki jači oblik suradnje i savezništva, članice NATO-a su na ljetošnjem summitu u Vilniusu donijele samo puku deklaraciju kako su Ukrajini vrata Sjevernoatlantskog saveza otvorena nakon što završi rat s Rusijom. No, upozorile su i da je za tako nešto potrebna suglasnost svih članica NATO-a. Takve suglasnosti među članicama NATO-a za sada nema, a pitanje je i hoće li je biti, s obzirom na to da još nije na vidiku ni prekid vatre između Rusije i Ukrajine, a kamoli mir.

Rat Rusije i Ukrajine se nastavlja

U nešto manje od dvije godine rata, Rusija je zauzela otprilike petinu ukrajinskog teritorija, na istoku i jugu zemlje.

Dio tog prostora, uključujući i poluotok Krim, ruske i proruske snage zauzele su još 2014. godine. Krim je Rusija iste godine anektirala, a ostatak okupiranog ukrajinskog teritorija pripojila je na jesen prošle godine.

Međunarodna zajednica je osudila rusku aneksiju ukrajinskih područja. Moskva priznanje aneksije nije dobila čak ni od najbliže saveznice, Bjelorusije.

Unatoč tome, Rusija nastavlja voditi rat u Ukrajini. Iako i u Moskvi i u Kijevu kažu da žele mir, preduvjete koje jedna strana postavlja drugoj kako bi se uopće vratile za pregovarački stol "onaj drugi“ unaprijed odbacuje.

Tako Rusija mirovne pregovore uvjetuje prethodnim priznanjem Ukrajine da su okupirani ukrajinski teritoriji sada dio Rusije. Ukrajina, s druge strane, kao preduvjet za pregovore postavlja povlačenje ruskih snaga s ukrajinskog teritorija.

U takvoj situaciji, rat između Rusije i Ukrajine se nastavlja. EU, Velika Britanija, Kanada, SAD, Japan, Australija i ostale zapadne zemlje uvele su Rusiji stroge sankcije, posebno ciljajući vojnu opremu, IT sektor i naftu.

Moskva je, pak, uzvratila smanjenjem opskrbe Europe ruskim plinom i jačanjem odnosa sa zemljama Azije, Afrike i Latinske Amerike. Štoviše, upravo je Rusija postala jedna od predvodnica među zemljama koje traže "novi svjetski poredak“, o čemu je Euractiv pisao.

Strah od ruskog nuklearnog potencijala

Iako je napad Rusije na Ukrajinu u veljači prošle godine digao svijet na noge, a posebno članice NATO-a, koje strahuju da bi Moskva mogla upotrijebiti svoj golemi nuklearni arsenal, kod dijela članica Sjevernoatlantskog saveza strah od Rusije prisutan je još od ruske aneksije Krima 2014. godine. To se posebno odnosi na one članice Saveza koje su najbliže Rusiji i Bjelorusiji - baltičke zemlje i Poljsku.

Nakon ruske invazije na Ukrajinu prošle godine, strah je zavladao i u donedavno tradicionalno neutralnim državama Finskoj i Švedskoj. Obje su stoga brzo nakon ruskog napada na Ukrajinu zatražile ulazak u NATO.

Finska je u NATO i ušla u travnju ove godine, dok je Švedska i dalje "na čekanju“, budući da turski i mađarski parlament još nisu potvrdili njeno pristupanje Savezu.

U Rusiji strahuju od širenja NATO-a

Širenje NATO-a u vremenu nakon završetka Hladnoga rata i inače je razlog straha u Moskvi. U Kremlju tvrde da im je prilikom ujedinjenja Njemačke 1990. godine obećano da se NATO neće širiti na istok, no Savez se u međuvremenu proširio na istok čak šest puta, pa sada broji 31 članicu, od čega je 29 u Europi. U jednom od tih krugova proširenja, 2009. godine, NATO-u je pristupila i Hrvatska.

Moskvu posebno brine interes pojedinih bivših sovjetskih republika da pristupe NATO-u. Ako izuzmemo baltičke države, koje su priča za sebe, u Kremlju najveću opasnost vide u mogućnosti da NATO-u pristupe Ukrajina i Gruzija. No, nijedna od te dvije zemlje još nije u NATO-u, već ih NATO smatra samo "partnerskim državama“, bez jasne perspektive članstva.

I Rusija ima 'svoj NATO', odnosno ODKB

S druge strane, i Rusija ima "svoj NATO“, odnosno CSTO ili ODKB, kako glasi ruska kratica tog vojnog saveza. U njemu su, osim Rusije, još i Bjelorusija, Armenija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan. Rusija u tim državama drži i svoju vojsku.

Izvor: Adriano Milovan

Ipak, ODKB se od ruske invazije na Ukrajinu prilično "ljulja“. Naime, članice tog vojnog saveza, osim Bjelorusije, nisu podržale rusku invaziju na Ukrajinu, već su proglasile neutralnost.

Osim toga, nakon što je Azerbajdžan zauzeo Gorski Karabah u rujnu ove godine i nakon što je uslijedio masovan egzodus tamošnjih Armenaca, što su sve mirno promatrale ruske mirovne snage u toj regiji, Armenija se počela okretati Zapadu, o čemu je Euractiv također pisao.

Dva suprotstavljena vojna bloka

Postojanje dva suprotstavljena vojna bloka u Europi, Stari kontinent ponovno vraća u hladnoratovsko vrijeme, s tom razlikom što su ruske snage sada ipak znatno istočnije nego što su bile početkom 90-ih godina prošlog stoljeća.

No, već i podatak da dva vojna bloka - oba s nuklearnim oružjem - imaju zajedničku granicu dulju od 3700 kilometara, koja se proteže od Arktika do Kavkaza, dovoljan je razlog za brigu. Od toga, oko 2150 kilometara odnosi se na granicu Rusije kao vodeće članice ODKB-a s članicama NATO-a, uključujući i Finsku.

Hrvatska daleko od Rusije, ali izložena problemima sa Zapadnog Balkana

Hrvatska, nasreću, nije u blizini graničnog pojasa NATO-a s Rusijom i Bjelorusijom, a razmjerno je daleko i od ratom zahvaćene Ukrajine. Stoga je pitanje bi li stvaranje "vojnog Schengena“ unutar NATO-a nju uopće doticalo, a ako bi, u kojoj mjeri.

Pritom valja imati na umu da Hrvatska ima dugu granicu, oko tisuću kilometara, s Bosnom i Hercegovinom, te još oko 300 kilometara granice sa Srbijom. U obje zemlje, a posebno u Srbiji, jak je ruski utjecaj.

Ipak, nijedan od naša dva istočna susjeda službeno nema nikakav obrambeni sporazum s Rusijom. Upravo suprotno, BiH je kandidat za članstvo u NATO-u, dok je Srbija 2007. godine proglasila neutralnost.

Problemi u regiji pozivaju na oprez

Sve to, međutim, ne znači da je regija Zapadnog Balkana mirna i lišena raznih utjecaja sa strane. To predstavlja potencijalnu opasnost i za Hrvatsku.

Srbija, naime, ima problem s Kosovom, koje je 2008. jednostrano proglasilo neovisnost, ali koju Beograd ne priznaje.

Osim toga, nakon ovogodišnjih pokušaja popravljanja odnosa između Beograda i Zagreba, afera s protjerivanjem diplomata, o kojoj je Euractiv isto tako pisao, ponovno je odnose Srbije i Hrvatske vratila na početnu, vrlo nisku razinu.

BIH, s druge strane, ima brojne unutarnje probleme. Republika Srpska, jedan od dva entiteta u toj zemlji, sve češće prijeti odcjepljenjem. U Banjoj Luci se protive i pristupanju BiH NATO-u, što je i jedan od razloga zašto ta zemlja nikako da dobije pozivnicu za članstvo u Savezu.

Nestabilnu situaciju u BiH donekle umiruje mogućnost skorog početka pregovora o članstvu u EU, što podržavaju predstavnici oba entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska) i sva tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi).

I sada se vojnici i vojna oprema mogu kretati preko članica NATO-a

Kako je za Euractiv kazao Marinko Ogorec, sigurnosni i vojni stručnjak i predavač na Veleučilištu Velika Gorica, u ovom je trenutku nejasno što bi NATO dobio stvaranjem "vojnog Schengena“.

Naime, mogućnost premještanja vojski i vojne opreme među članicama i sada postoji u okviru programa Host Nation Support unutar NATO-a, a dio toga je i Hrvatska. Kao članica NATO-a, Hrvatska već godinama šalje svoje vojnike u baltičke države, podsjeća Ogorec.

"Mi kao zemlja već imamo obveze prema NATO-u i poštujemo ih“, napominje Ogorec za Euractiv.

Na pitanje bi li eventualno stvaranje "vojnog Schengena“ za Hrvatsku moglo imati značaj zbog napetosti sa Srbijom ili stanja u BiH, Ogorec kaže da, suštinski gledano, u regiji nema nekih značajnijih promjena u odnosu na prethodno razdoblje. Trenutne napetosti između Zagreba i Beograda pripisuje izbornoj kampanji.

Napeti odnosi u svijetu

Unatoč tome, nema dvojbe da Hrvatska mora ojačati svoju obranu. Ako ni zbog čega drugog, a ono barem zbog sve napetijih odnosa u svijetu u kojem sve češće govori oružje.

Hoće li dio tih priprema biti i članstvo u "vojnom Schengenu“, pokazat će vrijeme.