Mnogi lokalni proračuni služe samo za isplatu plaća načelnika i birokrata, pokazuje nova analiza koju je napravila Dubravka Jurlina Alibegović iz zagrebačkog Ekonomskog instituta
Od 428 općina, koliko ih je u Hrvatskoj, njih 243, ili gotovo tri petine, nema niti jednog proračunskog korisnika, što znači da građani koji žive u njima ili poduzetnici koji posluju na njihovu području ne mogu ostvariti niti jednu javnu uslugu u svojoj lokalnoj jedinici.
Zabrinjavajući su to rezultati istraživanja koje je provela Dubravka Jurlina Alibegović iz zagrebačkog Ekonomskog instituta.
Hladan tuš za mnoge lokalne čelnike
Jurlina Alibegović je, inače, godinama bila ravnateljica Ekonomskog instituta, a u svom radu se uglavnom bavi izučavanjem lokalne samouprave. U Vladi Tihomira Oreškovića 2016. godine bila je ministrica uprave.
U novom istraživanju o kvaliteti života u županijama, gradovima i općinama, Jurlina Alibegović je analizirala koje i kakve javne usluge nude jedinice regionalne i lokalne samouprave u Hrvatskoj. I one, naime, utječu na kvalitetu života građana, odnosno na kvalitetu poslovanja poduzetnika.
Rezultati istraživanja mogli bi se opisati kao hladan tuš, budući da županije, gradovi i općine u Hrvatskoj raspolažu priličnim nadležnostima. No, za pružanje usluga iz svog resora moraju osnovati razne ustanove i komunalna društva. Često su to "samo" dječji vrtići, škole, domovi zdravlja, kulturne institucije, starački domovi i slične institucije koje, međutim, uvelike utječu na kvalitetu života na nekom području.
Javne usluge moraju biti dostupne svima, neovisno živi li u maloj općini ili velikom gradu
Prema hrvatskim propisima, podsjeća Jurlina Alibegović, samoupravni djelokrug županija odnosi na javne poslove obrazovanja i zdravstva, prostorno i urbanističko planiranje, gospodarski razvoj, prometnu infrastrukturu, održavanje javnih cesta, planiranje i razvoj mreže obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih ustanova, kao i na izdavanje građevinskih i lokacijskih dozvola.
S druge strane, gradovi i općine trebaju brinuti o uređenju naselja, prostornom i urbanističkom planiranju, pružanju komunalnih usluga, brizi o djeci, socijalnoj zaštiti, primarnoj zdravstvenoj zaštiti, odgoju i osnovnom obrazovanju, kulturi, tjelesnoj kulturi i sportu, zaštiti i unapređenju okoliša i javnoga prometa te o protupožarnoj i civilnoj zaštiti.
"Općine i gradovi, kao i županije, sve te javne usluge i javna dobra trebaju osigurati kako bi građanima i poduzetnicima osigurali primjerene uvjete za život i rad", upozorava Jurlina Alibegović.
Dodaje kako pružanje tih javnih usluga utječe na kvalitetu života svake osobe, bez obzira na to živi li u najmanjoj općini ili, pak, u velikom gradu.
Atomiziran sustav lokalne samouprave u Hrvatskoj
Podsjetimo, Hrvatska je podijeljena na 21 županiju koje se dalje dijele na 128 gradova i 428 općina. Grad Zagreb se u tom složenom mozaiku lokalne samouprave u Hrvatskoj pojavljuje u dvojakoj funkciji, budući da je istodobno i grad i županija.
Analiza koju je napravila Jurlina Alibegović, a koja se temelji na podacima Ministarstva financija, pokazuje, međutim, da mnoge lokalne jedinice, posebno siromašnije i nerazvijenije općine, ne pružaju praktično nikakve javne usluge. Nemaju, naime, nijednog korisnika svog proračuna, što znači da gotovo sav novac iz njihovih proračuna odlazi na plaće načelnika i zaposlenih u općinskoj upravi.
"Uopće je bespredmetno razmišljati o kvaliteti života stanovnika koji žive u tim sredinama. Njihova percepcija kvalitete života daleko je od postizanja njihovih očekivanih ciljeva u svim područjima života", naglašava Jurlina Alibegović.
Imamo gradove kojima su jedine javne ustanove dječji vrtić i dom kulture
Inače, ukupan broj korisnika županijskih proračuna, odnosno ustanova ili komunalnih poduzeća kojima je osnivač županija i kojima je izvor prihoda županijski proračun, u Hrvatskoj je, prema podacima registra Ministarstva financija, 1457. Najmanje proračunskih korisnika, samo 29, ima Ličko-senjska županija, a najviše, 128, Splitsko-dalmatinska županija. Naravno, još veći broj korisnika, čak 330, je u Gradu Zagrebu, ali metropola je, kako smo već napomenuli, tu u dvojakoj funkciji – istodobno je i grad i županija.
Kada je riječ o korisnicima gradskih proračuna, njih je, prema podacima iz registra Ministarstva financija, ukupno 1156. Iako nije riječ o maloj brojci, Jurlina Alibegović ističe kako su i razlike među gradovima po brojnosti korisnika lokalnog proračuna jako velike.
U Hrvatskoj tako postoje gradovi sa samo jednim proračunskim korisnikom, poput Kastva i Nina, u kojima je jedini proračunski korisnik dječji vrtić.
Nešto više od 20 gradova, među kojima su Sveta Nedjelja, Hrvatska Kostajnica, Lepoglava, Lipik, Donji Miholjac, Čabar, Bakar, Vodnjan, Vrlika, Hvar i Opuzen, imaju po dva proračunska korisnika, što su, u pravilu, dječji vrtić i kulturni centar.
"S velikim opravdanjem postavljam pitanje na koji način građani u tim gradovima mogu ostvariti pravo na pružanje javnih poslova iz samoupravnog djelokruga koje bi im, u skladu s relevantnim propisima, trebali osigurati njihovi gradovi kojima građani plaćaju poreze i različite neporezne oblike davanja za financiranje javnih poslova iz lokalnog djelokruga poslova", pita se Jurlina Alibegović.
Ipak, najteže stanje Jurlina Alibegović vidi u općinama. Od 428 općina u Hrvatskoj, njih 243, ili gotovo 60 posto, nema niti jednog korisnika lokalnog proračuna.
Tako, recimo, u Brodsko-posavskoj županiji čak 22 općine nemaju ni jednog proračunskog korisnika, a samo četiri općine imaju neku takvu instituciju. No, bitno drukčije nije ni u većini drugih hrvatskih županija.
"To znači da u polovici općina građani, a ni poduzetnici, ne mogu ostvariti niti jednu javnu uslugu u općini u kojoj žive ili rade", primjećuje Jurlina Alibegović.
Velike razlike u broju stanovnika koje pokrivaju korisnici lokalnih proračuna
Velike su razlike, ističe Jurlina Alibegović, i po broju stanovnika, a time i potencijalnih korisnika, koje pokriva jedan proračunski korisnik u svakoj od županija.
U Zagrebačkoj županiji, primjerice, koja obuhvaća "zagrebački prsten", odnosno gradove i općine u široj okolici glavnoga grada, jedan proračunski korisnik u prosjeku brine o 5555 stanovnika. S druge strane, u Ličko-senjskoj županiji na jednog proračunskog korisnika dolazi samo 1474 stanovnika.
"To je još jedan pokazatelj koji daje okvirnu sliku opterećenosti javnih institucija u pružanju lokalnih javnih usluga", zaključuje Jurlina Alibegović.
Teritorijalni preustroj - vječna tema u Hrvatskoj
Dodajmo ovome kako se novo istraživanje o kvaliteti života u županijama, gradovima i općinama pojavljuje u vrijeme kada se u Hrvatskoj ponovno pokreće rasprava o teritorijalnom ustroju zemlje. Ta je tema na dnevnom redu otprilike već 15 godina, odnosno od vremena kada je 2008. godine započela financijska kriza, no nijedna hrvatska Vlada do sada nije se odlučila na radikalne izmjene u teritorijalnom ustroju zemlje.
Vlada Andreja Plenkovića nedavno je pokušala potaknuti manje gradove i općine na funkcionalno spajanje, odnosno povezivanje njihovih upravnih odjela i ustanova. Za to im je nudila čak i financijske poticaje. Ipak, rezultati tog projekta, prema onom što je objavljeno u medijima, pokazali su se razočaravajućima.
S druge strane, treba reći kako su u 30 godina postojanja ovako razmrvljenog sustava lokalne samouprave pojedini gradovi i općine samostalno razvili sustav povezivanja pojedinih funkcija pa je uobičajeno da, primjerice, usluge lokalnoga prijevoza i povezivanja okolice s većim gradovima pruža po jedno komunalno društvo. Primjeri za to su ZET, koji ne djeluje samo u Zagrebu, nego i u okolnim gradovima i općinama, kao i Autotrolej u Rijeci te Pulapromet u Puli. Dio gradova i općina odavno je povezao svoje funkcije i u segmentu prikupljanja i zbrinjavanja otpada, a i u nekim drugim djelatnostima, i to bez formalnog upravnog spajanja.
Unatoč tome, analiza koju je izradila Jurlina Alibegović može poslužiti kao novi prilog raspravama o atomiziranom teritorijalnom ustroju zemlje, na što je svojedobno upozorila i Europska komisija.