Kapacitete LNG terminala na Krku zakupilo je šest tvrtki, najveći zakupac je mađarski MVM CEEnergy, no ima i drugih tvrtki koje su vezane uz Mađarsku, a većina tvrtki nije htjela za Euractiv otkriti koliko su točno zakupili

No, 24. veljače 2022. godine Rusija je napala Ukrajinu, a EU je Moskvi ekspresno uvela sankcije. Kaznene mjere Unije, doduše, nisu zahvatile ruski plin, no opskrba Europe plinom iz Rusije postala je neredovita, dok su cijene tog energenta, koje su rasle i u 2021. godini, po izbijanju rusko-ukrajinskog rata odletjele u nebo.

Hrvatska manje ovisna o ruskom plinu od brojnih drugih članica EU

Podaci koje su Banski dvori iznijeli 16. veljače pokazali su da Hrvatska znatno manje od brojnih drugih europskih zemalja ovisi o ruskom plinu. Naime, dok je EU uoči početka rata u Ukrajini iz Rusije podmirivala oko 40 posto svojih potreba za plinom, a pojedine članice i znatno više, u slučaju Hrvatske ovisnost o ruskom plinu bila je puno manja, budući da smo uvozom iz Rusije podmirivali tek 22 posto naših potreba za plinom.

Najveći dio plina, 57 posto ukupne potrošnje, Hrvatska je, prema izvješću Vlade Andreja Plenkovića, u 2021. godini, što su i posljednji dostupni cjeloviti podaci, nabavljala iz cijeloga svijeta, a posebno iz SAD-a, Nigerije, Katara i Egipta. Uz to, Hrvatska ima i razmjerno veliku domaću proizvodnju plina, iz koje namiruje nešto više od petine ukupne potrošnje tog energenta, odnosno 21 posto. 

LNG terminal omogućio uvoz plina iz cijeloga svijeta 

Takva energetska pozicija Hrvatske rezultat je gradnje LNG terminala u Omišlju na Krku. Kontroverzan projekt u energetsku infrastrukturu, oko kojeg su se godinama lomila koplja političara i ekoloških aktivista, najzaslužniji je za prekid energetske ovisnosti Hrvatske o Rusiji. LNG je s radom krenuo u siječnju 2020. godine.

U Vladi su ocijenili da je LNG terminal bio pun pogodak. Njegovu je gradnju, uostalom, pomogla i EU koja ga je uvrstila na popis strateških projekata za cijelu Uniju.

Kako je opskrba plinom iz Rusije tijekom prošle godine iz mjeseca u mjesec zapinjala, posebno nakon što su eksplozije oštetile plinovode Sjeverni tok 1 i 2, koji preko Baltika povezuju Rusiju i Njemačku, značaj krčkog LNG terminala rastao je. Stoga je Plenković najavio proširenje njegovih kapaciteta, što bi Hrvatsku trebalo pretvoriti u regionalno energetsko čvorište.

U Vladi su tako odlučili da će sadašnje kapacitete LNG terminala, koji iznose 2,9 milijardi kubičnih metara plina godišnje, povećati na 6,1 milijardi kubika. Projekt je to koji je težak 180 milijuna eura, od čega se 25 milijuna eura odnosi na samo proširenje kapaciteta terminala u Omišlju, a čak 155 milijuna eura na proširenje plinovodne mreže prema Bosiljevu.

"Mislim da je svima jasno da smo u prvom mandatu okončali debatu treba li nam LNG terminal. Za njega smo dobili 101 milijun eura, a naša je Vlada donijela odluku da će dati još toliko. U njega su uložili i HEP i Plinacro, koji su i suvlasnici. Više od 60 posto plina koji konzumiramo u Hrvatskoj upravo je ukapljeni prirodni plin koji se ovdje regasificira. Kada bismo bili egoistični, rekli bismo da Hrvatska ima dovoljno, ali naša je želja u dugu europske solidarnosti da on bude koristan i našim susjedima", kazao je u studenom prošle godine Plenković, iznoseći i nove podatke o udjelu LNG-ja u opskrbi Hrvatske plinom. 

Premijer je tu poruku poslao sa samog LNG terminala, na kojeg je odveo austrijskog kancelara Karla Nehammera i predsjednika vlade Bavarske Markusa Södera. LNG je, naime, potencijalno ishodište opskrbe plinom i za Austriju, kao i za jug Njemačke. 

Terminal u Omišlju u fokusu mađarskog energetskog sektora

Osim njih, interes za hrvatskim LNG-jem pokazale su i Slovenija i Mađarska. U Hrvatskoj očekuju da bi se na njega s vremenom mogli priključiti i naši istočni susjedi - Bosna i Hercegovina i Srbija, zemlje koje jako ovise o uvozu ruskoga plina. 

Ipak, kako sada stvari stoje, LNG je, čini se, najviše ušao u fokus mađarskih tvrtki ili tvrtki koje su na ovaj ili onaj način povezane s Mađarskom. Zaključak je to koji se može izvući iz odgovora koje smo dobili od LNG Hrvatska i samih zakupaca. 

"Terminal za ukapljeni prirodni plin trenutno ima šest korisnika, odnosno šest zakupaca kapaciteta“, kažu za Euractiv u LNG Hrvatska.

Riječ je o HEP-u, Ini i PPD-u, ali i o tvrtkama MET Croatia i MVM CEEnergy Croatia, kao i o slovenskom Geoplinu, navode u LNG-ju. 

U toj tvrtki nisu htjeli govoriti o tome kolike su kapacitete pojedine tvrtke zakupile na terminalu u Omišlju. Umjesto toga, uputili su nas na same zakupce, ističući kako je riječ o poslovno osjetljivim informacijama. 

Trenutačni je kapacitet LNG terminala u Omišlju, podsjetimo još jednom, 2,9 milijardi kubika godišnje. LNG terminal je s radom započeo u siječnju 2020. godine. Korisnici terminala zakupili su, ističu u LNG Hrvatska, sve raspoložive kapacitete do 2030. godine. 

Velik interes mađarskih tvrtki

Najveći zakupac postojećih kapaciteta na LNG terminalu je tvrtka MVM CEEnergy Croatia. Ona je, stoji u odgovoru koji smo dobili iz te kompanije, zakupila kapacitete na terminalu za razdoblje od 1. siječnja 2021. pa do 30. rujna 2027. godine. 

"Godišnja količina koju isporučujemo preko LNG terminala otprilike je milijardu kubičnih metara plina, što nas čini najvećim korisnikom terminala", kažu u tvrtki MVM CEEnergy Croatia u odgovoru na upit Euractiva. 

Sama ta tvrtka, dakle, drži više od trećine postojećih kapaciteta LNG terminala.

MVM CEEnergy nalazi se, prema podacima iz sudskog registra, u vlasništvu mađarske tvrtke MVM CEEnergy, mađarskog trgovca plinom sa sjedištem u Budimpešti. Hrvatska podružnica te mađarske kompanije imala je, prema podacima Poslovne Hrvatske, u 2021. godini prihode od oko 477 milijuna eura, a u njoj su radila samo četiri zaposlenika. 

U Ini, hrvatskoj tvrtki, no čijih je 49,1 posto dionica u rukama mađarskog MOL-a, Euractivu su kratko odgovorili da su na LNG terminalu zakupili kapacitete od 100 milijuna kubika plina godišnje, i to na razdoblje od 20 godina, počevši od 2021. godine. 

U MET-u, još jednom značajnom igraču na hrvatskom LNG terminalu, nisu odgovorili na naša pitanja. Kazali su nam samo da ne mogu izlaziti s informacijama o zakupu kapaciteta na LNG terminalu. 

MET je, inače, osnovao MOL, najveći dioničar Ine, 2007. godine. Međutim, mađarska se naftna kompanija s vremenom povukla iz vlasničke strukture pa MET danas ima raznoliku vlasničku strukturu. Sjedište MET-a je u Švicarskoj, a kompanija, prema podacima koje je objavila na svojim mrežnim stranicama, posluje u 13 europskih zemalja, među kojima je i Hrvatska.

Dio sugovornika iz svijeta energetike s kojima smo razgovarali kažu da MET i MOL i dalje njeguju snažne veze, iako se one više ne vide u vlasničkoj strukturi MET-a.

Prema podacima Poslovne Hrvatske, MET Croatia je u 2021. godini imao prihode u iznosu od oko 332 milijuna eura, a zapošljavao je 10 ljudi. 

I Orban želi plin iz različitih izvora, a ne samo iz Rusije 

S obzirom na bliske odnose mađarskog premijera Viktora Orbana s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, pomalo iznenađuje tako velik interes mađarskih ili s Mađarskom povezanih tvrtki za zakupom kapaciteta na hrvatskom LNG terminalu.

Štoviše, mađarski je šef diplomacije Peter Szijjarto prošloga ljeta, nakon što je već krenula ruska agresija na Ukrajinu, boravio u Moskvi i tražio povećanje isporuka ruskoga plina svojoj zemlji, što je izazvalo zaprepaštenje na Zapadu. 

Unatoč tome, poznavatelji stanja u energetici kažu da se ne treba čuditi nastojanjima Orbana da diverzificira opskrbu plinom. I u Budimpešti su, naime, svjesni da je otvaranje ukrajinskog ratišta u veljači prošle godine došlo do tektonskih poremećaja u europskoj i svjetskoj politici i da se Mađarska, kao članica EU i NATO-a, na duge staze neće moći oslanjati samo na uvoz ruskih energenata, u ovom slučaju plina. 

Stoga i mađarske vlasti nastoje osigurati plin i s drugih tržišta. U tom smislu, orijentacija na LNG terminal u Hrvatskoj je najlogičnija, s obzirom na blizinu tog terminala i postojeću plinsku mrežu. 

Među zakupcima kapaciteta na LNG terminalu i PPD, ali ne otkriva koliki mu je udio 

U HEP-u, još jednom zakupcu kapaciteta na LNG terminalu, za Euractiv kažu da su za razdoblje od 1. listopada 2022. do 30. rujna 2024. godine zakupili 6.882.052 megavatsati kapaciteta uplinjavanja ukapljenog prirodnog plina, a za razdoblje od 1. listopada 2024. do 30. rujna 2030. godine 5.916.458 megavatsati godišnje. 

Odgovore smo dobili i od PPD-a i Geoplina, ali bez konkretnih brojki. 

"Možemo potvrditi da je PPD zakupio kapacitete na terminalu za ukapljeni prirodni plin do 30. rujna 2030. godine. Podaci o zakupljenim kapacitetima predstavljaju poslovno osjetljivu informaciju te je nismo u mogućnosti podijeliti s vama", stoji u odgovoru PPD-a na upit Euractiva. 

U odgovoru ljubljanskog Geoplina na naš upit stoji da, zbog geopolitičke situacije, provode aktivnosti za dodatnu diverzifikaciju opskrbe plinom. U skladu s tim, Geoplin je iskazao interes i za zakup kapaciteta na LNG terminalu na Krku. No, o detaljima ni oni nisu htjeli govoriti. 

Geoplin je, inače, najveći trgovac plinom u Sloveniji. Njegova zagrebačka podružnica imala je u 2021. godini prihode u iznosu nešto većem od 43 milijuna eura, a zapošljavala je pet radnika. 

Štern: Ukapljeni plin 20 do 30 posto skuplji od prirodnog

Stručnjak za energetiku Davor Štern ocjenjuje za Euractiv da izgradnja i najavljeno proširenje LNG terminala na Krku nije loša ideja jer će omogućiti opskrbu tim energentom s raznih tržišta. Ipak, upozorava naš sugovornik, ukapljeni prirodni plin skuplji je od prirodnog plina 20 do 30 posto, što u praksi znači da je prirodni plin zapravo prilično teško i skupo zamijeniti. 

S obzirom na rusko-ukrajinski rat i sankcije koje je EU uvela Rusiji, Europa se suočava s nestašicom ruskoga plina, iako taj energent nije pod sankcijama Bruxellesa. Stoga se, umjesto nabavci prirodnog plina iz Rusije, Europa okrenula uvozu ukapljenog prirodnog plina iz SAD-a, Katara i drugih zemalja. 

No, u Bruxellesu razmatraju i druge dobavne pravce pa je tako u igri i plin iz Azerbajdžana i Kazahstana. 

Spas u gradnji Istočnomediteranskog plinovoda?

Na europskom su energetskom stolu i novootkrivena plinska nalazišta, kao i ona stara, na području Egipta, Izraela i Libanona te Cipra. Štern ističe kako bi se doprema plina iz Levanta do Europe mogla obavljati izgradnjom Istočnomediteranskog plinovoda, koji bi dolazio upravo do Hrvatske.

"To bi bila alternativa ruskom prirodnom plinu. EU bi mogla financirati taj plinovod", poručuje Štern, dodavši kako za time postoji interes i u Egiptu i Izraelu. 

Dođe li u međuvremenu od prestanka rata u Ukrajini te normaliziraju li se odnosi Rusije i Zapada, realno je pretpostaviti da će se na europskom tržištu ponovno u većim količinama pojaviti i ruski prirodni plin, tim više što od ranije postoji izgrađena mreža plinovoda od Rusije do zapada Europe. Posljedica toga, zaključuje Štern, bio bi pad cijena tog energenta, što bi se onda odrazilo i na pad cijena ukapljenog prirodnog plina kojeg uvozimo preko LNG terminala.