KAKVU HRANU JEDEMO: Osim što je astronomski skupo, u hrvatskim je trgovinama voće i povrće i loše kvalitete

Uz ogromne budžete za marketing pomoću kojih nas hrvatski maloprodajni lanci uvjeravaju u svoju konkurentnost, iz godine u godinu kvaliteta voća i povrća koja se nudi na policama trgovina je sve lošija.

Taj pad u kvaliteti naročito se počeo osjećati od pandemije na ovamo i čini se da domaći potrošači sve snažnije dižu glas protiv takvog nepravednog odnosa trgovaca.

Rezignirani potrošači

To vam može potvrditi iole obrazovaniji potrošači koji su rezignirani onim što se nudi i odnosom trgovaca prema kupcima koji svoju ponudu voća i povrća srozavaju na sve niže grane, pri čemu su cijene sve veće. To se već počelo održavati i na značajan pad potrošnje voća i povrća.

Navikli smo već da u hrvatskim trgovinama dominira voće i povrće iz uvoza, jer našeg nažalost nemamo dovoljno, a i ako ga imamo, domaći proizvođači imaju tako malu usitnjenu proizvodnju da se trgovcima ne isplati ići od sela do sela i otkupljivati te male količine, kako bi one bile prisutne na polici. S druge strane, domaći proizvođači i dalje nisu sposobni da se organiziraju i nametnu kao snažni partneri koji će svoju robu plasirati u trgovine, osim tek nekoliko velikih otkupljivača koji, moglo bi se reći, već imaju monopol u dobavljanju robe u trgovine te zbog zarade i oni sve manje mare za kvalitetu koja se nudi domaćem potrošaču.

Što rade udruge potrošača i inspekcije?

Sam pogled na police pojedinih trgovačkih lanaca ovoga ljeta pokazuje da trgovci koji posluju u Hrvatskoj, očito, na svjetskom tržištu kupuju najgoru kvalitetu voća i povrća, koja se potom nudi po sve višim cijenama, zbog čega voće i povrće prosječnom potrošaču postaje nedostupnije.

Da su cijene voća i povrća previsoke potvrđuju i statistički podaci, no ponižavanje koje svakodnevno doživljavamo s nekvalitetnom ponudom otvara pitanje možemo li kao potrošači učiniti nešto i nekako kazniti trgovce i natjerati ih da nas više cijene i poštuju. Logično se postavlja i pitanje što rade naše inspekcije ili Udruge potrošača kako se bore da nas zaštite od tih nepoštenih praksi.

Udruge potrošača se tu i tamo čak i očituju da se kupci sve više žale na kvalitetu robe koja nam se prodaje, ali sve ostaje na tome. Inspekcije kvaliteta očito na zanima, dovoljno je što se bave osnovnim preduvjetom, a to je da je roba zdravstveno ispravna.

Šljive i rajčica - zelene, male, bez okusa i skupe

Iako je ljeto vrijeme kada bi svi trebali uživati u obilju dostupnog, jeftinog i kvalitetnog voća i povrća, jer je to vrhunac sezone, u Hrvatskoj smo prisiljeni kupovati ono što nam se nudi. Naime, pretpostavlja se da preko 80 posto prodaje ide preko trgovačkih lanaca, dok se na tržnicama i kroz kratke lance opskrbe (prodaja na kućnom pragu i slično) kupuje sve manje.

No, ako ste ovih dana htjeli kupiti, primjerice, šljive ili rajčice, budite sigurni da je ono što se nudi u hrvatskim trgovinama, osim što je preskupo, i izuzetno loše kvalitete. I to se vidi golim okom. Osobno sam se i sam uvjerio ovih dana, primjerice, da su šljive koje nam trgovci prodaju toliko male, sitne, zelene, i neukusne da nisu niti za "staviti u kazan", što bi rekli u Slavoniji, i peći od njih rakiju. Cijena, prava sitnica. 

Na police su stigle i prve jabuke sorte Gala, ali i one su sitne i male, te više djeluju kao industrijske jabuke, dakle one od kojih se prave sokovi ili neke druge prerađevine, nego što su za konzumaciju. Ali, svakako nisu prve ili druge kategorije. 

Pitanje je bi li šljive ili jabuke takve loše kvalitete uopće smjele doći na police njemačkih ili austrijskih trgovina. No, kod nas je očito to moguće. A sve dok roba ima kupca, moguće je prodavati tako loše voće i povrće.

Ako ste slučajno putovali izvan Hrvatske, čak možda i u zemlje naše regije, onda se tek možete uvjeriti da u njihovim trgovinama ima i sedam do osam različitih sorti lubenica, pet do šest sorti rajčice koje imaju okus na rajčice, a šljive koje se prodaju našim susjedima izgledaju kao iz kataloga - iz nekih boljih vremena, kakvih se mi više, očito, i ne sjećamo. Po čemu su oni bolji i čime zaslužuju da ih se više cijeni?

Nesposobni ili samo pohlepni trgovci?

Zato se logično postavlja pitanje jesu li naši trgovci nesposobni ili jednostavno pohlepni za profitom pa kupuju voće i povrća zadnje kategorije i prodaju nam ga te tako narušavaju ionako poljuljano samopouzdanje domaćih kupaca, koji nakon niz godina počinju vjerovati da voće i povrće tako treba izgledati. Bilo bi zanimljivo vidjeti odakle je to voće i povrće koje nam trgovci nude i po kojim ga to nabavnim cijenama oni kupuju.

Ono što je ključno je da nezadovoljstvo potrošača sve više raste i sve su svjesniji da je taj ponižavajući odnos prema njima nešto što zadire u nepoštene trgovačke prakse te da bi inspekcije koje kontroliraju zdravstvenu ispravnosti, mogle nešto poduzeti i po pitanju kvalitete onoga što nam trgovci nude, bez obzira da li su domaći ili strani trgovački lanci. Jer, njihov je odnos prema potrošačima iz godine u godinu sve lošiji, budući da svojom ponudom pokazuju nepoštovanje, a svoje menadžere koji su zaduženi za nabavku voća i povrća ne kontroliraju niti pitaju odakle i što to nude - jer marža i profit je ispred poštivanja potrošača.

Nažalost, potrošači su se godinama već navikli da ih se "dere" cijenama pa ovih dana rezignirano prebiru po policama i biraju ono nešto što se naziva "kvalitetnim" voćem i povrćem. To nije ni prva ni druga razina kvalitete - više bi se moglo reći da je kvaliteta sa svjetskih rasprodaja, ono što je ostalo za prodati prije bacanja u otpad. I svakodnevno, u razgovoru s običnim ljudima, čujemo kako je to katastrofa, ali sve ostaje na našem gunđanju jer nemamo bolji izbor ili nemamo dovoljno građanske hrabrosti da se pobunimo.

Trešnje s rasprodaje

Prije nekoliko godina, kada sam radio temu o visokim cijenama trešanja na tržištu, jedan hrvatski ugledni stručnjak, ujedno i voćar, objasnio mi je modus operandi kako naši uvoznici kao "kerberi" čekaju na europskim veletržnicama da kupe ono što ne može u trgovine razvijenih država. Kad cijena padne na najnižu razinu, to kupuju i šleperima dovoze u Hrvatsku i prodaju kod nas. Tako ruše cijene domaćoj, maloj, sitnoj proizvodnji, ali zarađuju ogromne profite, dok nam se i trgovci godinama zaklinju u poštenje i male profitne marže.

I to je jedan od razloga što Hrvatska i ima sve manju domaću proizvodnju jer i ono što se proizvede teško dolazi do polica trgovina pa se jedna po jedna proizvodnja smanjuje i gasi. Mali proizvođači odustaju od proizvodnje. 

Primjeri iz prakse pokazuju kako potrošači često na društvenim mrežama objavljuju slike, primjerice, mrkve koja ima oznaku da je iz Hrvatske (veliki grb, marketinško igranje riječima poput zavičaj, domovina, domaća polja i slično), a na deklaraciji sitnim slovima piše da je mrkva austrijska, talijanska i slično.

Ovih dana u "ratu s jajima" jedan proizvođač, koji po drugi put mora uništavati svoju proizvodnju jer mu je u jajima za tržište pronađena salmonela, optužio je konkurenciju i, kako je rekao, "mafiju" koja mu to smješta. Jasno je prozvao konkurenciju da uvozi jaja iz Poljske i samo lupa svoje deklaracije i oznake te plasira jaja kao da su domaća.

Inspekcije i nadležne institucije nam još nisu prezentirale dokaze je li to lažna optužba ili istina, a po svemu sudeći tako nešto nećemo u skorije vrijeme ni dobiti. Prije nekoliko godina, imali smo slučaj jednog domaćeg uglednog proizvođača krumpira koji je pod svojim brendom prodavao krumpir iz Egipta. Med koji kupujemo sve je više patvoren, što pokazuju brojna europska istraživanja. Slično je i s maslinovim uljem, ali nažalost i domaćim bućinim uljima, koje proizvode domaći proizvođači.

Prije nekoliko godina naše su inspekcije to utvrdile, ali nikada nisu javno objavljeni podaci tko nam to "podavljuje" i kako nas svakodnevno obmanjuju i varaju.

Cijene rastu, potrošači šute

Iako jedemo sve lošije voće i povrće, po rastu cijena smo u vrhu Europske unije. Ovih dana je objavljeno kako je samo u Mađarskoj u odnosu na prošlu godinu povrće poskupjelo više nego u Hrvatskoj, dok su jaja i svinjetina više poskupjeli samo u Slovačkoj. To su tek neki primjeri poskupljenja proizvoda koji su građanima nužni i ne mogu se protiv poskupljenja boriti odlukom da ih neće kupovati.

Ako se sa svinjetine, za koju opravdanje za visoki rast cijena može biti afrička svinjska kuga i sve niža razina domaće proizvodnje, prebace na neko drugo meso, opet će se suočiti s poskupljenjem koje je u Hrvatskoj među najvećima u EU. 

Najmanji udar na budžet, kaže statistika, bit će kupnja ribe i morskih plodova koji su, prema Eurostatu, u Hrvatskoj u godinu dana poskupjeli tek 5,4 posto. No, riba je odavno postalo nedostižni san velike većine domaćih potrošača.

Najveći rast cijena hrane u EU

Većina prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj je i u srpnju u odnosu na isti mjesec prošle godine imala stope rasta cijena koje su među najvećima u EU i eurozoni.

Mediji su ovih dana analizirali situaciju koja pokazuje da je, primjerice, kruh u srpnju ove godine u Hrvatskoj bio 18,9 posto skuplji nego lani u istom mjesecu, što je dvostruko veća stopa rasta od prosjeka eurozone i gotovo dvostruko veća od prosjeka EU. U godinu dana kruh je u Hrvatskoj poskupio više nego što je to slučaj u 23 članice EU.

Cijene kruha porasle su više samo u Estoniji, Latviji i Mađarskoj, koja je i na vrhu liste s poskupljenjem od 27,1 posto. U Italiji je kruh skuplji 9,3 posto nego lani, a na Cipru je čak jeftiniji tri posto. U toj su državi pekarnice očito odlučile sniziti cijenu kruha, s obzirom na to da su i cijene energije, žitarica i brašna niže ili nešto malo više nego lani u isto vrijeme. No, energija je u Hrvatskoj pojeftinila čak i više od EU prosjeka, a brašno je skuplje tek 1,9 posto, ali je kruh ipak skuplji skoro za petinu.

Tako je i s ostalim prehrambenim proizvodima koje građani svakodnevno kupuju pa je voće u Hrvatskoj u godinu dana poskupjelo po većim stopama nego u 22 zemlje EU.

Podaci Eurostata kažu da je voće u Hrvatskoj trenutno skuplje 17,6 posto, a povrće 25,4 posto, pa je, primjerice, u Hrvatskoj krumpir skuplji 50 posto nego lani u isto vrijeme i ta je stopa poskupljenja dvostruko veća od prosječne u EU. Krumpir je više poskupio samo u Češkoj.

Reakcija Vlade 

Da stvari u hrvatskoj trgovini hranom izmiču kontroli, otkrio je i premijer Andrej Plenković koji je prošlog tjedna pozvao proizvođače i trgovce da ne generiraju inflaciju, jer ona, dijelom i zbog Vladina pritiska, a dijelom zbog pada cijena energije i pojedinih sirovina, više ne dolazi od vanjskog utjecaja. Ali, Vladini apeli dosad nisu urodili plodom i građani u Hrvatskoj, posebice oni s ispodprosječnim primanjima, postaju sve siromašniji i prema tom siromaštvu klize brže od većine državljana EU.

I dok nas mediji svakodnevno izvještavaju o cijenama, padu potrošnje i sličnim konzumerističkim temama, građani sve više putem društvenih mreža prenose svoje frustracije lošim izborom i kvalitetom koja nam se nudi na tržištu. Trgovci će, naravno, naći tisuću opravdanja za to i uvjeravati nas putem kataloga i skupih reklama kako su oni naš najbolji izbor, no hrvatski narod, inače nesklon pobuni i buntu, trebao bi početi provoditi akcije bojkota kupovanja pojedinih proizvoda. Takvi bojkoti nisu rijetkost u razvijenim zemljama.

Pobuna potrošača u Italiji, ali ne i u Hrvatskoj

Nedavno su se, recimo, Talijani pobunili protiv ogromnog rasta cijena tjestenine, njihove omiljene namirnice, te su udruge potrošača pozvale kupca da na tjedan dana prestanu kupovati ovu namirnicu.

Kakvu su rezultati i da li je bojkot uspio nismo doznali, no činjenica je da je stanje s cijenama i kvalitetom hrane u hrvatskim trgovinama takvo da bi se konačno trebale probuditi udruge za zaštitu potrošača i pozvati na akciju jer kritičnu masu revoltiranih potrošača sigurno imaju na svojoj strani.

Sabor ni ne raspravlja o kvaliteti i skupoći hrane 

O sve lošijoj kvaliteti hrane (koja je sve skuplja) kod nas se uopće ne raspravlja ni u Saboru, ali ni u stručnim krugovima. Kao da se svi plaše reakcije trgovaca i pronalaze opravdanje da je tako svuda, a ne samo kod nas. Nažalost, oni građani koji malo više putuju po svijetu jako dobro znaju da nije svuda kao kod nas te da se standardi itekako poštuju.

Ono što je i cijelom priči također važno je da se i država probudi iz svog sna i krene ozbiljno govoriti o tome što mi to proizvodimo i kako se oduprijeti uvozu hrane koji stalno raste. Samo smo prošle godine ostvarili deficit od čak 1,4 milijarde eura. Od ulaska u EU, deficit u trgovini poljoprivrednim proizvodima popeo se na nevjerojatnih 11 milijardi eura.

Uvoz i slobodno tržište učinilo nas je zemljom loše proizvodnje i zemljom otvorenom za uvoz izuzetno nekvalitetne hrane s "bjelosvjetskih" rasprodaja. I to postaje sve očitije u trgovinama.

(Autor analize, Miroslav Kuskunović, poljoprivredni analitičar iz konzultantske kuće Kombinat 1969, vanjski je suradnik portala Euractiv.hr. Stavovi izneseni u komentarima i analizama vanjskih suradnika su osobni stavovi i nisu nužno stav redakcije.)