Svakih nekoliko dana hrvatski mediji i javnost se čude i zgražavaju nad cijenama pojedinog voća i povrća u Hrvatskoj te pokušavaju otkriti misteriozne razloge zašto su cijene tako visoke, i svake godine sve veće i veće.
Nakon jagoda, krumpira, trešanja, na red je prošli tjedan došao i grah. Senzacionalistički naslovi poput "Eksplodirala cijena domaćeg graha na tržnici," "Pogledajte šokantnu cijenu graha na hrvatskoj tržnici: Postaje elitna namirnica," "Kilogram graha na tržnici čak 8 eura. Duplo skuplji od mesa!," tek su neki od napisa u medijima koji su kroz razgovor s potrošačima i prodavačima pokušali ući u suštinu misteriozno visokih cijena graha - nekad sirotinjske, a danas elitne namirnice.
Dok potrošači govore kako grah nikad nije bio skuplji i kako si ga više ne mogu priuštiti, oni koji ga proizvode (i ako ga uopće proizvode, jer prije bih rekao da ga kupuju od uvoznika, pa ga samo preprodaju) visoke cijene pravdaju inflacijom, klimatskim promjenama, rastom cijena troškova proizvodnje.
Tako redaju neka opravdanja, ali nitko da pogodi suštinu - mi grah gotovo uopće ne proizvodimo, on se uvozi, i na njemu se zarađuju veliki novci sve dok god ima "budala koje ga kupuju," što bi rekao narod, i koji su spremni platiti sve veću cijenu.
Loša proizvodnja
Razlog zašto imamo visoke cijene graha - i ne samo njega, nego i svog ostalog voća i povrća - leži u tome da ga ne proizvodimo dovoljno, odnosno proizvodimo toliko malo da se svaki poremećaj u svijetu ili na globalnom tržištu kod nas osjeti daleko snažnije.
Pritom je i pohlepa za zaradom zadnjih godina postala modus operandi svih proizvođača i trgovaca – i nema tu razlike između trgovačkih lanaca ili naših poljoprivrednika - svi su isti, žele na leđima potrošača na brzinu zaraditi što više. A tri su osnovna razloga zašto imamo visoke cijene voća i povrća.
Prvo, hrvatska proizvodnja propada i svake je godine sve manja i manja, te se ne razgovara ozbiljno o tome kako da visoki poticaji koji se daju poljoprivrednicima konačno daju i neki rezultat u obliku veće proizvodnje. Drugi je razlog što smo godinama uvozili sve i svašta iz cijelog svijeta, i to jeftino voće i povrće lošije kvalitete, pa je tako i ono malo ljudi koji su nešto proizvodili postupno natjerano da odustane od vlastite proizvodnje.
Treći i možda najveći razlog jest hrvatska pohlepa koja vlada na svim razinama – oni koji proizvode ili oni koji prodaju uvozni grah (kao da su ga sami proizveli) žele zaraditi daleko više nego što je to realno. Problem su i hrvatski potrošači koje očito svi šišaju kao ovce, a oni se ne bune i ne bojkotiraju kupovanje skupog voća i povrća i tako natjeraju tzv. "proizvođače" i državu da se uozbilje, te shvate kako se konačno mora uzeti motika u ruke i početi proizvoditi, započeti upotrebljavati nova znanja i tehnologije, a ne samo čekati da se dobiju poticaji i svake godine tražiti nova pomoć čim dođe neka kiša, led, nevrijeme, mraz, ili suša.
Da su cijene kilograma graha na hrvatskim tržnicama od 5 pa do 10 ili čak više eura je naravno šokantno, i naravno da je previše - ali nije se to desilo odjednom ove godine, niti je do toga došlo preko noći. Propadanje hrvatske poljoprivrede traje godinama, i trajat će i dalje, sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će donijeti i definirati akcijski plan i ciljeve kako potaknuti realni razvoj i rast proizvodnje, umjesto da nudi demagoške floskule koje nam se u svim strategijama posljednjih godina prodaju.
No, vratimo se novoj hit zlatnoj namirnici u Hrvata - grahu - koji je u ovim ljetnim danima postao top tema, barem dok ne dođemo do cijena nekog drugog proizvoda (vjerojatno uskoro paprike, sada kada krene sezona spremanja zimnice), pa zatim kupusa, šljiva, jabuka, itd.
Hrvatski stručnjaci u svojim znanstvenim radovima još uvijek u svojim zastarjelim tezama ističu kako proizvodnja graha u Hrvatskoj, zahvaljujući povoljnoj klimi i tlu, ima dugu tradiciju - što je iz rezultata koje ostvarujemo očito čista demagogija.
Grah se, tako navodno, tradicionalno, uglavnom kao združeni usjev, uzgajao u gotovo svim seoskim obiteljskim gospodarstvima, većim dijelom za potrebe vlastitog domaćinstva, a tržni su se viškovi redovito prodavali, pa su činili značajnu prihodovnu stavku kućnog proračuna. Do prije tridesetak godina Hrvatska je u potpunosti zadovoljavala svoje potrebe za grahom, a značajne su se količine čak i izvozile.
Nažalost, otvaranjem hrvatskog tržišta za uvozne poljoprivredne proizvode i domaća proizvodnja graha opada, a značajno se povećava uvoz. Isto tako naši znanstvenici nas podučavaju kako je zrno graha namirnica visoke nutritivne vrijednosti i da kao takvo zauzima značajno mjesto u ljudskoj prehrani.
U prošlosti, grah je bio osnovni izvor bjelančevina u prehrani velikog dijela stanovništva. Osim visokog sadržaja bjelančevina, odlikuje se i dobro usklađenim odnosom s drugih hranjivim tvarima kao što su ugljikohidrati, te sadrži značajnu količinu minerala i vitamina, posebice B kompleksa. Zrno je bogato i celuloznim vlaknima koja su od iznimnog značenja za kvalitetnu probavu, a obojena sjemena ljuska sadrži vrlo vrijedne antioksidanse.
Nedostaje domaća proizvodnja graha
Po podacima Državnog zavoda za statistiku, grah za suho zrno u Hrvatskoj zadnjih se godina uzgaja na oko 1.500 hektara. Iako se navedeni službeni podaci odnose na komercijalnu proizvodnju čistih usjeva i vjerojatno ne uključuju podatke iz združenih usjeva, izuzetno su poražavajući. Uz prosječni prinos od oko 1 tone po hektaru, u Hrvatskoj se godišnje proizvede oko 1.500 tona graha.
Istovremeno u Hrvatsku ga se uveze tri puta više, u vrijednosti od preko 4,6 milijuna eura. Uvezeni grah najčešće je porijeklom iz Etiopije, Kine i Kanade. Razlog tako značajnog uvoza jest razlika u cijeni. Naime, prosječna cijena uvezenog graha je oko jedan euro za kilogram, dok je veleprodajna cijena domaćeg graha uglavnom dva i pola puta viša.
Razlog niže cijene iz uvoza u odnosu na domaću proizvodnju su uglavnom niski troškovi radne snage u državama kao što su Etiopija i Kina, odnosno visoka tehnološka razina proizvodnje i prinosa kao u Kanadi.
Ako se želi razviti domaća proizvodnja graha nužno je unaprijediti gotovo sve segmente, a to znači razviti sjemenarstvo visoko produktivnih domaćih sorti, unaprijediti tehnologiju proizvodnje - osobito implementacijom suvremenih sustava navodnjavanja - te kvalitetno mehanizirati sve procese proizvodnje, posebice one vezane za žetvu.
Zadnji podaci za 2022. godinu pokazuju da smo proizveli nešto više od 2.750 tona graha od čega za tržište tek 1.239 tona, što ako se prevede u kilograme i podijeli sa brojem stanovnika ispada da ga po glavi stanovnika za svoje potrebe proizvedemo mizernih 0,3 kilograma. Ovaj podatak govori o svom jadu i bijedi hrvatske proizvodnje graha.
U zadnje tri godine u kojima smo suočeni s ozbiljnim poremećajima na tržištu hrane uslijed korone te rata u Ukrajini, kao i stalnog rasta cijena hrane na globalnom tržištu - ali i dramatičnog povećanja svih ulaznih troškova u proizvodnji - rezultati u domaćoj proizvodnji bi nas trebali ozbiljno zabrinuti.
Naime, rast troškova proizvodnje mogao bi još više dovesti do manje upotrebe zaštitnih sredstava, korištenja lošijeg sjemenskog materijala, a pod utjecajem velikih troškova moguće je i odustajanje onog malog dijela domaćih proizvođača od proizvodnje. Iako smo se na početku korona krize nadali i vjerovali kako će promjene na tržištu i rast cijena ipak biti dovoljno poticajni da se proizvođači okrenu većoj proizvodnji i zadovoljenju domaćih potreba, to se u Hrvatskoj nije dogodilo.
Nadali smo se i vjerovali zadnjih godina da će nam na ruku ići i vremenske prilike, odnosno da neće biti velikih mrazova i drugih elementarnih nepogoda koje bi mogle utjecati na smanjenju proizvodnju, ali i to se kao što vidimo zadnjih dana nije dogodilo. Tako se čini da hrvatska poljoprivreda kao da živi u zoni vlastite metafizike - vjerovanja i nadanja kako ćemo nešto postići bez rada, bez da promijenimo način proizvodnje, ali i bez politike formiranja cijena za potrošače.
Mali posjedi i slaba ulaganja
Zbog usitnjenosti posjeda i nedovoljnog investiranja, proizvodnja voća i povrća znatno ovisi o klimatskim promjenama, te oscilira iz godine u godinu ovisno o vremenskim prilikama - ali i o interesu proizvođača za proizvodnju pojedinih kultura, što je najčešće vezano uz tržišne uvjete.
Fragmentirana proizvodnja smanjuje dostupnost tržištu, zbog čega se kontinuirano ističe potreba bolje horizontalne povezanosti kroz udruživanje proizvođača, ali i vertikalnu povezanost s otkupljivačima i distributerima, te trgovačkim lancima. U proizvodnji su prinosi niski, dok smo tehnološki na niskim granama, i nema dovoljno suvremenih praktičnih znanja. I to je suština problema.
Sve dosadašnje analize isticale su kako Hrvatska u proizvodnji voća i povrća ima ogromne potencijale s obzirom na nisku razinu samodostatnosti proizvodnje te očekivani rast potrošnje u idućim godinama, kako kroz povećanje turističke potrošnje tako i kroz rast potrošnje po glavi stanovnika.
Ogromni su potencijali i za izvoz. Ono što je bilo važno prepoznati -ali davno ranije - su i uska grla u funkcioniranju tržišta, odnosno cijelog opskrbnog lanca od proizvodnje, preko otkupa, pa sve do prodaje i izvoza.
Samodostatnost proizvodnje povrća u Hrvatskoj je na razini 65 posto (a graha daleko daleko manje), a posljednjih godina proizvodnja svih kultura povrća održava se na tom postotku, što uključuje i proizvodnju rajčice i krastavaca, dok smo blizu samodostatnosti samo u proizvodnji kupusa.
Udio povrtlarstva narasla je u ukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje na 8,5 posto, što nije dovoljno s obzirom na potrebe i potencijale koje imamo u svim hrvatskim regijama za proizvodnju najrazličitijih vrsta povrća i u različitim sezonama. Prema ranijim procjenama, proizvodnjom povrća bavi se oko 39.000 poljoprivrednih gospodarstava, a prosječna veličina im iznosi 0,32 hektara, što rezultira niskim prinosom po hektaru, i posljedično niskom konkurentnošću.
Cijene graha u regiji
Iako se hrvatski mediji i stručnjaci ne vole baš uspoređivati sa regijom, ipak za kraj želim hrvatsku javnost upoznati sa cijenama u regiji. Ovih sam dana stjecajem okolnosti bio na jugu Srbije, u gradu Pirotu i njegovoj okolici, u regiji koja ima iste probleme sa nestajanjem sela i odlaskom mladih kao i mi.
Ali tamo je na tržnici cijena graha 200 dinara ili 1,7 eura. Proizvođači nude na tržnici čak 7 vrsta graha, i vidi se da je domaći, proizveden na njihovim njivama - a tek možda tu i tamo ima nešto i iz uvoza. U Beogradu, na glavnoj tržnici ko što je zagrebački Dolac, grah je nešto skuplji, i košta oko 3 eura za kilogram.
Kad se usporede površine, prinosi i količina koju proizvodi Srbija odmah se uočava da njihovi seljaci očito još uvijek rade i proizvode, iako i kod njih uvoznički lobiji sve više rade po istom principu globalnog uništavanja poljoprivrede u malim zemljama.
Cijene graha u Makedoniji su naravno još niže, jer i oni imaju vlastitu proizvodnju. Ovih sam dana putovao po Balkanu, pa moram hrvatsku javnost izvijestiti i da se primjerice od Srbije do Istanbula u Turskoj, šljive mogu kupiti za 0,5 do maksimalno 1 euro, smokve su 2 eura, rajčica - kakve ima različitih sorti kakve se kod nas više i ne prodaju - kreću se od manje od jednog eura za kilogram do dva eura u velikim gradovima.
Ne trebam vam reći da okusi koje voće i povrće imaju u "nerazvijenim" balkanskim državama imaju i dalje onaj esencijalni okus kojeg se sjećamo iz djetinjstva, i nisu kao onaj plastični GMO koji je kod nas postao dominantan. Znam, da će se od ovog završnog komentara mnogima dići kosa na glavi - ali eto nekako mislim da naši susjedi i komšije još uvijek rade i proizvode.
A mi smo postali nacija koja samo kuka i u svemu pronalazi opravdanja zašto smo u nečemu loši, te ne propitujemo prave razloge zašto je tomu tako. Posebno to sve više rade naši mediji koji o poljoprivredi izvještavaju uglavnom površno, senzacionalistički i nestručno, te niti na jedan način ne žele reći istinu.
A ona je, koliko god to loše zvučalo, jasna: Hrvatska je loš proizvođač u poljoprivredi i jako veliki ovisnik o tuđoj, uvoznoj hrani - zbog čega će ona biti sve skuplja.
(Autor analize, Miroslav Kuskunović, poljoprivredni analitičar iz konzultantske kuće Kombinat 1969, vanjski je suradnik portala Euractiv.hr. Stavovi izneseni u komentarima i analizama vanjskih suradnika su osobni stavovi i nisu nužno stav redakcije.)