Miroslav Kuskunović, poljoprivredni analitičar i konzultant za Euractiv.hr analizira novosti iz Bruxellesa za domaće poljoprivrednike, te upozorava na najveće slabosti sektora od kojeg se očekuje održivost i otpornost
Od početka 2023. krenulo je novo razdoblje Zajedničke poljoprivredne politike, a EU će kroz 5 godina osigurati fond u iznosu od čak 264 milijarde eura za podršku europskim poljoprivrednicima u tranziciji za održivu i otporniju poljoprivredu te za očuvanje vitalnosti i raznolikosti poljoprivrednih područja. I dok većina europskih poljoprivrednika vodi polemiku i bitku kako će se nove „zelene politike“ odraziti na proizvodnju hrane i dostojan dohodak za farmere, te kako, uz ova ogromna sredstva, digitalizirati i modernizirati proizvodnju hrane, ispuniti zelene zahtjeve i nastaviti proizvoditi te ostati konkurentan i zadržati mlade na selu, hrvatska poljoprivreda u 2023. godinu ulazi s osnovnim strukturnim problemom poljoprivrede koji nije riješen kvalitetno još od osamostaljenja – kako podijeliti državnu poljoprivrednu zemlju. Na početku još jedne teške godine za agrar, u vrijeme krize koja još vlada na globalnom tržištu hrane, hrvatske farmere brine da li će i novi zakon o poljoprivrednom zemljištu, 20 po redu, pasti u svojoj primjeni – na lokalnim natječajima, koji su postali kamen spoticanja među farmerima u Hrvatskoj. Već na početku ove godine ovaj problem je eskalirao i izaziva ogromne podijele između velikih i malih proizvođača i pokreće našu vječitu dilemu kome „dati zemlju“. Treba li dodatno usitniti posjede i zemlju uzeti velikim, provjerenim proizvođačima i dati nekim novima koji čekaju u redi, a koji bi možda mogli biti temelj za neku buduću poljoprivredu i strategiju koja predviđa značajno podizanje vrijednosti proizvodnje hrane do 2030. sa sadašnjih nešto više od 20 na čak 30 milijardi kuna.
Hrvatska omotnica veća za preko 103 milijuna eura
U okviru Strateškog plana novog ZPP-a hrvatskoj poljoprivredi osigurano je gotovo 3,8 milijardi eura, a Vlada je podignula stopu nacionalnog doprinosa s 15 na 20 posto te na taj način povećala ukupnu omotnicu za 103,5 milijuna eura. Uz sredstva za Prijelazno razdoblje (2021. i 2022.) vrijedna 1,75 milijardi eura te 131 milijun eura za provedbu reformi u sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, hrvatska poljoprivreda na raspolaganju ima više od 5 milijardi eura za razdoblje 2021.-2027.
Poljoprivrednici su za sada nezadovoljni Strateškim planom jer on pokazuje da će se mjerama poljoprivredne politike, koje se financiraju za izravna plaćanja i sektorske mjere usmjeriti okvirni iznos 1,87 milijardi eura, od čega čak 25 posto za klimu i okoliš. Za mjere ruralnog razvoja okvirni je iznos 1,49 milijardi eura, od čega se na ulaganja planira izdvojiti manje od 20 posto sredstava te 35 posto za klimu i okoliš. Kako ćemo ih pametno potrošiti i hoće li ova ogromna sredstva donijeti kvalitetan pomak ili ćemo i dalje zbog novih, strogih ekoloških zahtjeva i dalje stagnirati u većini proizvodnji i povećavati uvoz sve skuplje hrane, iako je prehrambena suverenost postala mantra trenutne globalne krize, ostaje da se vidi. Iako je sada siječanj i farmeri se već spremaju za novu sjetvu kroz neka dva mjeseca, a prvi bi im EU novci trebali po novim „zelenim“ pravilima sjedati već kroz ovu godinu. Unatoč tome još uvijek je puno neinformiranosti i neznanja kako će se nova, teža pravila i propisi provoditi i odraziti na terenu, na proizvodnju, dohodak, opstanak sela, iako Vlada uvjerava da će sve biti u najbolje redu. Pravi problem otvoriti će se tek kad farmerima novci budu počeli sjedati na račune i kada vide da li su ispunili sve ono što je pred njih kao ciljeve stavila EU, a hrvatska Vlada kreirala kroz svoj nacionalni strateški plan koji će se sada provoditi.
Poljoprivredni proizvođači su svjesni potrebe jačanja otpornosti na klimatske promjene i očuvanja prirode i okoliša, koje je EU postavila i znaju da će morati ispuniti ciljeve koji su utvrđeni Zelenim planom u vezi s proizvodnjom hrane i poljoprivredom. Na razini EU-a se očekuje smanjenje upotrebe mineralnih gnojiva za 20 posto, uporabe pesticida za 50 posto, smanjivanje gubitaka hranjivih tvari za 50 posto koji su veliki izvor onečišćenja zraka, tla i voda, a utjecaj na klimu je i višak hranjivih tvari u okolišu (posebno dušika i fosfora). Cilj je i da udio krajobraznih obilježja visoke raznolikosti dosegne najmanje 10 posto, dok bi udjel ekološkog uzgoja u poljoprivredi trebao biti najmanje 25 posto.
Ipak stručnjaci iz sektora poljoprivrede, ali i sami proizvođači upozoravaju da za razliku od okolišno-klimatskih pitanja povezanih sa poljoprivredom, u kojima Hrvatska ostvaruje bitno bolje rezultate od EU prosjeka, hrvatska poljoprivreda ima znatno lošije rezultate od EU prosjeka u području produktivnosti rada i proizvodnje po hektaru i drugih indikatora konkurentnosti. Tako primjerice produktivnost rada hrvatske poljoprivrede iznosi tek 30,5 posto prosjeka EU-a, a sa vrijednošću godišnje jedinice rada (GJR) od 6.107 EUR u 2019. bilo smo na začelju u odnosu na druge zemlje članice. Prosjek EU je 20.120 EUR/GJR, dok primjerice Njemačka ima produktivnost radne snage u poljoprivredi od 44.489 EUR/GJR, Nizozemska 71.235 EUR/GJR itd.
Do 2030. plan proizvodnje od 30 milijardi kuna
Hrvatska je prošle godine napravila i dugoročno strategiju poljoprivrede kojom su definirani ciljevi da se vrijednost poljoprivredne proizvodnje sa sadašnjih oko 20 milijardi poveća na 30 milijardi do 2030. godine. To bi se trebalo provesti kroz povećanje proizvodnje, bolje investicije i modernizaciju poljoprivredne proizvodnje. Predstavnici poljoprivrednika, ne samo Hrvatskih nego iz cijele EU, ipak i dalje strahuju od nove ZPP i boje se da će ona dodatno utjecati na urušavanje položaja proizvodnje i dohotka poljoprivrednika. Zato i traže da se pojača informiranje i prijenos znanja poljoprivrednicima u vezi s novom ZPP posebice oko okolišno prihvatljivijih proizvodnih praksi, te snažnije potrebe korištenja digitalnih tehnologija u poljoprivredi kojima se želi optimalno koristiti sve inpute u proizvodnji. Strahuju da bi EU poljoprivreda mogla postati „muzejska“ odnosno da bi mogla proizvoditi sve manje, a uvoziti nekvalitetnu hranu iz cijelog svijeta po nižim cijenama, dok će ona proizvoditi ogromne viškove skuplje ekološke hrane koja neće imati svoje potrošače.
U Hrvatskoj se često ističe kako uz ogromna ulaganja poljoprivredna proizvodnja stagnira ili se čak smanjuje. Tako je vrijednost domaće poljoprivredne proizvodnje 90-ih godina iznosila 32 milijarde kuna, a 2016. godine samo 15,5 milijardi, dok je istovremeno u poljoprivredu od 2005. do 2016. godine plasirano oko 40 milijardi kuna poticaja pa se s pravom možemo zapitati kako je moguće da smo proizvodnju uspjeli prepoloviti. Činjenica je da se vrijednost proizvodnje ipak nešto pomjerila u pozitivnom smjeru, ali tu treba uključiti i efekt inflacije i rasta cijena. Ipak, svi se pitamo što bi se dogodilo s hrvatskom poljoprivredom bez izdašne potpore, kako domaće, tako i one iz EU. Malo je onih koji će javno izreći da se ništa strašno neće ni sada desiti jer su potpore, ili bolje rečeno najveći dio njih, i do sada često bile iracionalno utrošene. Štoviše, za većinu njih i nije predviđena kontrola učinkovitosti nego samo tehničke ispravnosti tj. zadovoljenja kriterija dobivanja sredstava po EU pravilima. I nerijetko je istina da potpore, a ne poticaji, ‘uljenjuju proizvođače’, umjesto da proizvođači sami nešto učine kako bi bili konkurentni i više provodili. A koliko su dosadašnje poljoprivredne politike uspješno zaustavile demografsku devastaciju ruralnog prostora, svjedočimo svakim danom.
(Autor analize, Miroslav Kuskunović, poljoprivredni analitičar iz konzultantske kuće Kombinat 1969, vanjski je suradnik portala Euractiv.hr. Stavovi izneseni u komentarima i analizama vanjskih suradnika su osobni stavovi i nisu nužno stav redakcije.)