MIRKO BILANDŽIĆ, STRUČNJAK ZA MEĐUNARODNU SIGURNOST: Putin u Rusiji ima podršku za rat, moguća su tri scenarija

rije malo više od 12 mjeseci, malo je tko očekivao da ćemo svjedočiti novom ratu u Europi. No, 24. veljače obilježavamo godišnjicu ruske invazije na Ukrajine, odnosno najkrvavijeg rata na europskom kontinentu od završetka Drugog svjetskog rata, koji još traje i kojem se još ne nazire kraj.

O ruskoj agresiji na Ukrajinu, ali i o promjenama koje je ona donijela Europi i svijetu, razgovarali smo s Mirkom Bilandžićem, profesorom međunarodne sigurnosti na zagrebačkom Filozofoskom fakultetu.

EURACTIV: Godinu dana je od početka ruske agresije na Ukrajinu. Kakva je pozicija EU u rusko-ukrajinskom sukobu, budući da se on sve više promatra kroz prizmu odnosa Rusije i SAD-a? 

BILANDŽIĆ: Nema, nažalost, nikakve dileme da je 24. veljače 2022. godine datum koji je ušao u povijest. To je dan u kojem je Rusija izvršila agresiju na jednu susjednu zemlju i prekršila sve norme međunarodne sigurnosti i međunarodnog prava. Na taj datum se počeo definitivno cementirati temelj stvaranja novog poretka baziranog na sferema utjecaja i interesnim zonama. Tom agresijom Rusija je vratila međudržavne sukobe na svjetsku scenu, što je gotovo bilo nestalo u suvremenom svijetu.

Agresija na Ukrajinu ne samo da je protupravna, nego je i iracionalna. Nijedan cilj Rusije ne može se ostvariti tom agresijom. Taj rat je bestijalan, s velikim ljudskim žrtvama i materijalnim razaranjima i usmjeren je na rušenje Ukrajine kao države.

Rusija je do sada uspjela zauzeti oko petine teritorija Ukrajine ili oko 100.000 četvornih kilometara, što je područje otprilike dvostruko veće od Hrvatske. No, sve procjene o padu Ukrajine u roku od četiri do sedam dana pokazale su se pogrešnima. Ovdje se pokazuje da ukrajinski narod i država itekako postoje i da jačaju. Borbeni moral je definitivno na strani Ukrajine. 

Istraživanja pokazuju da je oko dvije trećine ukrajinskog stanovništva spremno uključiti se u rat, što je jedan od najvećih udjela u povijesti ratovanja. Ukrajinska nacija je zapravo u ovom ratu ojačala. 

Drugo, ruski obavještajni podaci su podbacili i kada je riječ o procjeni stanja ruske vojske. Borbene sposobnosti ruske vojske su potpuno krivo procijenjene. Tehnologija, koja je na strani Rusije, bez ostalih faktora ne pobjeđuje u ratu. U ratu pobjeđuju profesionalizacija vojnih snaga, junaštvo, moral i hrabrost. Sve je to na strani Ukrajine, a ne Rusije. 

Treća pogrešna procjena Rusije bila je teza o razjedinjenosti Zapada. Zapad je jednoglasno stao na ukrajinsku stranu i uveo sankcije Rusiji, što je ne samo politički stav o neprihvatljivosti agresije, već i akcije koje imaju za cilj ograničiti mogućnosti ratovanja, i to udarom na ekonomski sustav, što Rusija nije očekivala. 

Europa nije očekivala pokretanje rata i agresiju je dočekala zatečena bez obzira što ukrajinska kriza postoji od kraja 2013. ili od početka 2014. godine, kada je Rusija anketirala Krim. Međutim, odgovor Europe u ovom ratu je fascinantan. 

Rusija je očekivala razjedinjenost Europe i Zapada, no odgovor Europe je bio sasvim suprotan. Europa i Zapad su pokazali jedinstvo i to se neće promijeniti u doglednoj budućnosti. Zapad će sigurno napraviti sve što može da omogući Ukrajincima da se obrane. Tako da se može reći da je Europa doživjela dodatnu koheziju: umjesto razjedinjavanja Europe, na što su u Moskvi računali, događa se NATO-izacija Europe. 

S druge strane, na bojnom polju sada imamo pat-poziciju s okupacijom oko petine ukrajinskog teritorija od strane Rusije, zatim rat iscrpljivanja i napade na ukrajinsku energetsku i društvenu infrastrukturu. No, imamo i situaciju da Ukrajinci pobjeđuju u ratu jer Rusija nije ostvarila nijedan strateški cilj. Ili minimalno, Ukrajina je pobjednik jer nije gubitnik u ratu. Čak ni privremena okupacija dijelova Ukrajine nije stvarni strateški cilj Ruske Federacije jer ona negira ukrajinsku državu i naciju. Rusija želi priključenje Ukrajine "ruskom svijetu", ona se ne smatra silom ako ne kontrolira Ukrajinu kao najveću europsku državu, i to u neposrednoj blizini Rusije.

Stoga Rusija sada prebacuje retoriku obrazloženja rata s "denacifikacije" i "demilitarizacije" Ukrajine na tvrdnje da je to rat Rusije i Zapada. Štoviše, tvrde da Zapad želi uništiti Rusiju. To, međutim, nije točno, nema utemeljenja u činjenicama. Radi se o ruskoj agresiji na Ukrajinu, ratu kojeg je Rusija sama započela.

EURACTIV: Američki državni tajnik Antony Blinken ocijenio je da je napadom na Ukrajinu ruski predsjednik Vladimir Putin učinio „stratešku pogrešku“. Slažete li se s tom ocjenom?

BILANDŽIĆ: Apsolutno je ta ocjena točna. Ovaj ruski potez spada u sferu strateškog iracionalizma. To znači da imate racionalne strateške ciljeve, ali da vam je postupanje pogrešno. Rusija sigurno ne može ostvariti ciljeve koje je postavila. Pozicija Rusije sada je sasvim drukčija nego što je bila.

Odnose Rusije i SAD-a, a i Zapada u cjelini, sada obilježava proces sekuritizacije, što podrazumijeva da i SAD i Rusija jedna drugu smatraju najvećom prijetnjom nacionalnoj sigurnosti, i to prijetnjom koja dovodi u pitanje samu opstojnost države. To je, inače, bila ključna točka Hladnoga rata. Dakle, imamo hladnoratovske ključne čimbenike u posthladnoratovskom vremenu, što također ulazi u iracionalizam. Kakav god bio ishod rata, ovaj rat će imati ozbiljne posljedice i za Rusku Federaciju, ruskog predsjednika i za ruski establišment.

U ovom je trenutku još otvoreno pitanje završava li ruski agresivni ekspanzionizam u Ukrajini ili ima i neke nove mete.

EURACTIV: Možemo li onda govoriti o posredničkom, proxy ratu, kako to često upozoravaju u Rusiji, ali dijelom i na Zapadu? 

BILANDŽIĆ: Tu se ne radi o proxy ratu ni na koji način. 

Ukrajinski sukob ima strukturalne uzroke. Prva razina tih uzroka su duboko slojeviti rusko-ukrajinski odnosi od povijesti do suvremenosti. Riječ je o dubokim, slojevitim i kompleksnim odnosima. 

Drugi uzrok je geopolitička pozicija i pravo Ukrajine i njenog naroda da bira svoju budućnost, pa tako i pravo na pristupanje zapadnim integracijama. 

Treći uzrok je vojni položaj Ukrajine prema Rusiji. Svaki od tih uzroka kada je u pitanju ukrajinsko odlučivanje kao bitnu varijablu ima i Rusiju. 

Rusija doživljava Ukrajinu kao svoju sferu utjecaja. U Moskvi govore da su sve države bivšeg SSSR-a "blisko inozemstvo", što je donekle modificirana verzije doktrine Leonida Brežnjeva o "ograničenom suverenitetu". 

Pojednostavljeno, Rusija smatra da su sve bivše sovjetske republike primarno ruska sfera interesa i da tu Zapad ne može imati nikakvu ulogu u odlučivanju. S druge strane, naravno da su to danas neovisne države koje nesporno imaju svoje pravo odabira orijentacije svog budućeg razvoja. Ta dva elementa su u sukobu. 

Kada je u pitanju Ukrajina, tu je prisutan i element da Rusija negira postojanje ukrajinske države i nacije. Sfera "ruskog svijeta" tu ne ostavlja nikakve dileme. Osim toga, Ruska Federacija se osjeća ugrožena procesom širenja NATO-a. 

Rusija želi ponovno postati svjetska velesila. Putin je to najavio još 2007. godine na Münchenskoj konferenciji, operacionalizirao udarom na Gruziju godinu dana kasnije, no Zapad ga nije ozbiljno shvatio. U tom kontekstu, Rusiji je presudno "blisko inozemstvo". U praksi je to dovelo do toga da je Rusija, da se ne bi osjećala ugroženom, postala agresor koji ugrožava druge.

EURACTIV: Prijeti li doista Rusiji raspad ako izgubi rat u Ukrajini, kako je to ocijenio bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev? 

BILANDŽIĆ: Ovaj rat će sigurno, bez obzira na ishod, imati posljedice na Rusku Federaciju i na međunarodni poredak jer je ovo, na određeni način, povratak na bipolarizam u međunarodnim odnosima, samo ovoga puta bez ideologije. Rat će ostaviti posljedice ponajprije na ruski establišment. 

Nema sumnje da Putin ima podršku u Rusiji za svoj rat u Ukrajini. No, Ruska Federacija je složen sustav. 

Zato su tu moguća tri scenarija: daljnja homogenizacija Rusije, ekspanzija agresivne politike prema drugim područjima i dezintegracijski procesi u Rusiji. Sva tri scenarija su moguća pa tako i raspad Ruske Federacije.

EURACTIV: Kako objašnjavate to da u Rusiji sada više praktično ni nema otpora Putinovoj ratnoj politici? 

BILANDŽIĆ: Ruska Federacija je poseban tip političkog sustava, s podaničkom i kolektivističkom političkom kulturom, u kojoj je moćna država najvažniji faktor. U odnosu prema Ukrajini nema razlika između ruskog establišmenta, političkih disidenata i javnosti. Stvarne opozicije u Rusiji ni nema. 

U Moskvi jako dobro znaju da je podrška javnosti ratu važan faktor dobivanja rata i zato su sve napravili da ruska javnost podrži rat. Za sada nema naznaka pukotina u podršci javnosti ratu kojeg Rusija vodi u Ukrajini. 

EURACTIV: Američki predsjednik Joe Biden ovih je dana posjetio Kijev. Je li tu riječ o stvarnoj podršci ili samo o političkom PR-u? 

BILANDŽIĆ: Podrška Zapada Ukrajini je bezuvjetna i nastavit će se i u budućnosti. Zapad predvođen Amerikom napravit će sve da se Ukrajina obrani i da postane sposobna za protuofenzivu.

EURACTIV: Bi li eventualan povratak republikanaca na vlast u Washingtonu promijenio odnos SAD-a prema Ukrajini?

BILANDŽIĆ: Unutarnjopolitički odnosi u SAD-u nikada nisu bili prekretnica u strateškoj politici SAD-a. Osim toga, ni razlike između demokrata i republikanaca nikada nisu bile velike u vanjskoj politici. Ovdje je riječ o strateškim ciljevima i oni dominiraju nad unutarnjopolitičkima. 

Dakle, odnos SAD-a ne bi se promijenio ni ako republikanci dođu na vlast, bez obzira što Republikanska stranka napada Bidena zbog unutarnje politike. 

EURACTIV: Kina je najavila svoj mirovni plan za rusko-ukrajinski sukob. Kakve su njegove šanse za uspjeh, s obzirom na to da su se Kina i Rusija prilično zbližile posljednjih godina? 

BILANDŽIĆ: Ja bih bio oprezan oko tvrdnji da su se Kina i Rusija zbližile. Odnosi Kine i Rusije, kao i Kine i SAD-a, malo su slojevitiji. Kina je moćna država, ali u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu ona nije stala bezuvjetno uz Rusiju. 

Za Kinu je jako važan teritorijalni suverenitet i integritet, a ovaj rat u Ukrajini se vodi upravo zbog toga. S druge strane, ovaj rat dovodi u pitanje ono što je najveći kineski adut, a to je ekonomija. Kineski razvoj bazira se na gospodarskim odnosima sa Zapadom, a posebno sa SAD-om. Zato je u kineskom interesu da ovaj rat prestane. Kina ima moć i interes stoga pokrenuti mirovne inicijative.

EURACTIV: Trebamo li strahovati od nuklearne kataklizme?

BILANDŽIĆ: Otkako je počeo rat, Rusija često prijeti nuklearnim terorom. I to je još jedan element iracionalizma. 

Nuklearno oružje je defenzivno oružje, ono je sredstvo odvraćanja. Onaj tko bi upotrijebio nuklearno oružje zna što ga nakon toga čeka - nuklearni odgovor druge strane. To bi bilo uzajamno uništenje. 

To je, naravno, racionalan okvir nuklearne politike. No, s obzirom na puno iracionalizma u ovom ratu i budući da Rusija ima i taktičko nuklearno oružje, a da Putin smatra da ne smije izgubiti rat, ne može se isključiti ni mogućnost da cijela priča prijeđe u fazu ruskog ruleta. U tom slučaju ni opcija nuklearnog terora nije isključena, posebno ako Rusija izgubi rat. To bi, međutim, onda bila i svjetska kataklizma.

EURACTIV: Kako procjenjujete poziciju Hrvatske u cijeloj toj priči? Između predsjednika i premijera postoje znatne razlike u pogledima na rat u Ukrajini…

BILANDŽIĆ: Dnevnopolitičke stvari ne želim komentirati. Ja se bavim nacionalnom sigurnošću, što je univerzalno opće dobro i kategorija, a ne politizacijom. 

EURACTIV: Možemo li barem reći da je Hrvatska odabrala pravu stranu u rusko-ukrajinskom sukobu? 

BILANDŽIĆ: Hrvatska je članica zapadnih asocijacija – NATO-a i EU, koje imaju vrlo jasnu orijentaciju kroz mehanizme kolektivne sigurnosti. To je i pozicija Hrvatske. 

EURACTIV: Koliko je snažan utjecaj Rusije na europski jugoistok? 

BILANDŽIĆ: Prostor jugoistočne Europe je povijesno, ali i recentno, sfera utjecaja Rusije. Ako se dogodi moguća ekspanzija agresivne ruske politike, to je sigurno jedno od područja u kojem se može dogoditi destabilizacija. 

Ruski utjecaj na ovo područje je evidentan i vrlo slojevit, a kreće se od savezništava, preko nekog vida neutralnosti, pa do oponiranja. 

Savezništvo se, naravno, odnosi na Srbiju i ruske odnose s tom zemljom, kao i na ideju "srpskog svijeta", što je paradigmatska kopija "ruskog svijeta" kao sfere utjecaja izvan granica. To Srbiju, koja je na razmeđi između Zapada i Istoka, dovodi u ozbiljnu dilemu jer mora odlučiti pripada li Zapadu ili Istoku.

Na ovom području ima i država koje su otišle u zapadne asocijacije, prije svega u NATO. Ruska Federacija se tome protivi, što smo vidjeli i u Crnoj Gori kada je pristupala NATO-u. 

Poseban je slučaj Bosna i Hercegovina, koja se nalazi u specifičnoj poziciji. Rusko savezništvo u njoj prisutno je u slučaju Republike Srpske, a to može generirati destabilizaciju cijelog ovog prostora. 

Sve se to odražava i na Hrvatsku, posebno ako dođe do destabilizacije regije. Ozbiljan izazov za Hrvatsku bila bi destabilizacija BiH jer je Hrvatska, međunarodnopravno i ustavno, jedan od jamaca sigurnosti BiH, a Hrvati su u njoj konstitutivan narod. Tako nešto bi, dakle, bilo izazov za nacionalnu sigurnost Hrvatske. 

EURACTIV: Postoji li opasnost od hibridnog rata?

BILANDŽIĆ: Nema nikakve dileme da smo suočeni s propagandnim djelovanjem Rusije. To čak nisu ni samo propagandno-psihološke operacije, već ima i dosta tajnih obavještajnih operacija. One podrazumijevaju poseban mehanizam državnih utjecaja na nekom području, ali bez otkrivanja vlastite umiješanosti. Takve su operacije puno ozbiljnije i opasnije od samog propagandno-psihološkog rata.