Najveće koristi od ruske invazije na Ukrajinu imale su Sjedinjene Države, Kina i Indija, tvrde analitičari
Kada su u rano jutro 24. veljače 2022. godine stotine tisuća ruskih vojnika prešle granicu s Ukrajinom i krenule prema Kijevu, malo je tko očekivao da ćemo svjedočiti najgorem ratnom sukobu od završetka Drugog svjetskog rata.
Procjene stručnjaka, naime, govorile su da Ukrajina nema snage oduprijeti se Rusiji dulje od nekoliko tjedana, a najviše mjesec dana. Štoviše, mnogi su vjerovali da bi i sam Kijev mogao pasti već za nekoliko dana.
No, to se nije dogodilo. Danas, točno dvije godine nakon početka ruske invazije, gledamo kako se nesmiljeno nastavlja rusko-ukrajinski rat na više od tisuću kilometara dugoj bojišnici, ali i kako se iz temelja mijenja svijet u kojem smo do jučer živjeli.
U Moskvi računali da će Kijev 'brzo pasti'
Sukob Rusije i Ukrajine zapravo traje znatno dulje od te dvije godine, no prije opće ruske invazije 2022. bio je znatno slabijeg intenziteta i vodio se samo u određenim područjima. Sukob je krenuo početkom 2014. godine, kada je na vlast u Kijevu došla proeuropska vlada koja je Ukrajinu željela uvesti u Europsku uniju i NATO i odmaknuti iz "ruskoga svijeta".
Moskvi se to, naravno, nije svidjelo. Odgovor Kremlja već tada je bio surov.
Rusija je u ožujku 2014. zauzela i anektirala Krim. Gotovo istodobno, na istoku Ukrajine planuli su proruski ustanci u Donbasu, gdje su od Moskve sponzorirani pobunjenici proglasili dvije "narodne republike“ - Donjecku i Luhansku (Lugansku).
Iako su mnogi i ranije upozoravali da je samo pitanje trenutka kada će izbiti opći rusko-ukrajinski rat, odluka ruskoga predsjednika Vladimira Putina da pokrene invaziju na Ukrajinu zapanjila je svijet. Rusija je mjesecima prije tog fatalnog 24. veljače 2022. gomilala vojsku duž svoje i bjeloruske granice s Ukrajinom. Poznavatelji prilika u Rusiji tvrde kako su u Moskvi očekivali da će Ukrajina "brzo pasti“ i da će "sve biti gotovo za dva tjedna“, i to bez većeg ukrajinskog otpora.
Snažan ukrajinski otpor
No, Ukrajina je pod vodstvom predsjednika Volodimira Zelenskog pružila snažan otpor ruskoj armadi. Nakon početnih uspjeha u zauzimanju ukrajinskog teritorija, ruska se vojska najprije morala povući sa sjevera Ukrajine, kojeg je na početku invazije zauzela, a potom, krajem 2022., i iz Hersona, velikog lučkog i industrijskog središta na jugu Ukrajine.
Linija fronte potom se ustalila i uglavnom se, uz manje izmjene, nalazi tamo gdje je bila krajem 2022. godine. U praksi, to znači da Rusija pod okupacijom drži nešto manje od petine ukrajinskog teritorija. Taj je teritorij, koji obuhvaća i dvije ranije samoproglašene "narodne republike“ u Donbasu, Moskva na jesen 2022. i anektirala, što nisu priznali čak ni najbliži ruski saveznici, poput Bjelorusije.
Masovne grobnice u Buči, Mariupolju i Izjumu
Dodajmo ovome kako je, osim kršenja međunarodnih sporazuma, ruska invazija na Ukrajinu donijela i velike ljudske žrtve. Koliko je točno ljudi poginulo u dosadašnjem ratu nitko sa sigurnošću ne može reći, no iz dosad objavljenih podataka jasno je da govorimo o stotinama tisuća ljudskih žrtava.
Među njima je i puno civila. Masovne grobnice koje su ostale iza ruske vojske u Buči i drugim gradovima sjeverno od Kijeva koje su na početku rata zauzele ruske snage, kao i u Izjumu na istoku Ukrajine, uz masovna stradanja civila tijekom opsade Mariupolja na jugu zemlje, dovoljno govore o tome.
Velike ljudske žrtve pretrpjela je i ruska strana. Medijska izvješća i tu govore o stotinama tisuća mrtvih i ranjenih.
Ogromna su i materijalna razaranja diljem Ukrajine, a posebno u područjima uz liniju fronte. Ratne štete još su lani procijenjene na više stotina milijardi američkih dolara.
Tri ključne faze rata
"Dosadašnji rat u Ukrajini možemo podijeliti u tri ključne faze“, objašnjava za Euractiv vojni i sigurnosni stručnjak i predavač na Veleučilištu Velika Gorica Marinko Ogorec.
U prvoj fazi, na samom početku ruske agresije na Ukrajinu, ističe naš sugovornik, Rusija je imala određenih uspjeha na terenu, budući da je zauzela znatan dio ukrajinskog teritorija, ne samo na istoku i jugu, što i danas drži, nego i na sjeveru. No, procjene s kojima su Rusi ušli u rat bile su krive, a ruska je strana i na terenu napravila velike greške.
"Rusi nisu očekivali tako žestok otpor Ukrajinaca. Posljedica takvih pretpostavki su i veliki gubici koje su imali. Na kraju su se morali povući i s velikog dijela teritorija koji su zauzeli na samom početku rata“, ističe Ogorec.
Surovikinova linija
Takav je razvoj događaja otvorio vrata drugoj fazi rata. U njoj su se ruska i ukrajinska vojska ukopale i utvrdile na linijama fronte.
Tu fazu rata simbolizira Surovikinova linija koju su Rusi sagradili na jugu Ukrajine kako bi spriječili napredovanje ukrajinskih snaga prema područjima uz Azovsko more koje je Rusija u cijelosti zauzela nakon pada Mariupolja u svibnju 2022. godine. Ta je linija i sada prepreka ukrajinskim snagama da oslobode taj dio zemlje i tako presijeku kopnenu komunikaciju okupiranog Krima s Rusijom.
Propala ukrajinska protuofenziva
Početkom treće faze rata može se smatrati pokretanje ukrajinske protuofenzive u lipnju prošle godine. Ukrajinci u toj protuofenzivi nisu imali značajnijih uspjeha i može se reći, ocjenjuje Ogorec, da je ona propala.
S druge strane, u posljednje vrijeme Rusi su pokrenuli novu ofenzivu. U sklopu nje su nedavno zauzeli Avdijivku.
"Ukrajina je uglavnom uspjela obraniti ono što je oslobodila još na početku rata. Nije, međutim, imala uspjeha s protuofenzivom, a znatno joj se smanjila i pomoć Zapada. I Ukrajinci su počeli činiti strateške i taktičke greške, baš kao što su ih Rusi činili na početku“, napominje Ogorec.
Teško do mira u ovoj godini
Dodaje kako ne smatra realnim strahove da bi Rusija mogla zauzeti cijelu Ukrajinu. Smatra, međutim, ni da nije izgledno da bi u ovoj godini moglo doći do završetka rata.
"Obje su strane i dalje ukopane u svojim maksimalističkim pozicijama koje podrazumijevaju kapitulaciju druge strane. S takvim pozicijama ne možete ići u pregovore jer rezultat pregovora mora biti kompromis. Vidjet ćemo kako će se odvijati situacija na terenu, ona će na kraju uvelike diktirati postizanje mira“, ističe Ogorec.
Ni politički analitičar i bivši hrvatski veleposlanik u Moskvi Božo Kovačević nije previše optimističan oko mogućnosti završetka rusko-ukrajinskog rata u ovoj godini.
"Ove godine svi čekaju ishod predsjedničkih izbora u SAD-u. Odluke će se vjerojatno donositi tek nakon njih, kada se vidi tko će biti novi američki predsjednik“, kaže Kovačević za Euractiv.
Dobitnici i gubitnici
Dodaje kako je najveći gubitnik dosadašnjeg rata sama Ukrajina, dijelovi koje su pod okupacijom, dok su ratne štete i ljudske žrtve u njoj ogromne.
No, gubitnik je i Rusija jer Kremlj nije uspio ostvariti svoje prvotne ratne ciljeve, a i ruski je teritorij sve češće izložen ratnim operacijama. Osim toga, Moskva se zbog invazije na Ukrajinu, koju u Rusiji i dalje zovu "specijalnom vojnom operacijom“, našla pod sankcijama Zapada te u svojevrsnoj međunarodnoj izolaciji.
Ipak, dodaje Kovačević, Rusija se uspjela oduprijeti sankcijama i njena ekonomija nije krahirala kako su EU i SAD očekivali. Slamku spada Moskva je našla u jačanju odnosa s Kinom i zemljama Trećeg svijeta, uglavnom preko BRICS-a.
Veliki gubitnik rusko-ukrajinskog rata svakako je i Europa koja sve više ovisi o SAD-u i pretvara se u američkog vazala, kaže naš sugovornik. Pokretanje ruske invazije na Ukrajinu EU je dočekala nespremna - i politički, i vojno, i ekonomski.
Osim toga, EU se riješila ruskih energenata, čime je nanijela štetu sama sebi, dok su, s druge strane, od ruske nafte i plina profitirale zemlje poput Kine i Indije koje ruske energente sada nabavljaju po diskontnim cijenama u velikim količinama.
Ruska invazija na Ukrajinu je izazvala i političke promjene unutar same EU, budući da dio članica, poput Mađarske Viktora Orbana, nije objeručke prihvatio europski razvod s Rusijom. Sve su očitije i razmirice unutar NATO-a, posebno nakon što je pretendent na novi mandat u Bijeloj kući Donald Trump kazao kako ne bi branio članice Saveza koje ne izdvajaju dovoljno za obranu, o čemu je Euractiv pisao. Sve to, napominje Kovačević, ide na ruku Putinu i on to vješto koristi.
Kao najveće dobitnike dosadašnjeg rata u Ukrajini, Kovačević ističe SAD, Kinu i Indiju.
SAD je, ocjenjuje, ojačao svoju poziciju, a vlastitu poziciju nastoji ojačati i Kina. Ipak, u Pekingu moraju voditi računa o tome da se ne približavaju previše Moskvi, budući da njihovo gospodarstvo ovisi o svjetskom, a posebno o tržištu zapadnih zemalja, pa im ne trebaju nove američke i europske sankcije.
"Među dobitnicima je svakako i Indija. Dobila je velike količine ruske nafte po sniženim cijenama, što je jako bitno za njen daljnji gospodarski rast“, poručuje Kovačević.
Indija je, inače, već nekoliko godina lokomotiva svjetskoga gospodarstva, o čemu je Euractiv također pisao. Tu je poziciju preuzela od Kine, u kojoj je gospodarski rast posljednjih godina znatno manji od onog u Indiji.
'Kupuju velike količine ruske nafte po sniženim cijenama'
I stručnjak za energetiku Davor Štern kaže kako SAD, Kinu i Indiju možemo smatrati dobitnicima dosadašnjeg rata u Ukrajini.
"Ako zanemarimo Ukrajinu, koja je u ratu, najveći gubitnik je svakako Europa koja se suočava s nedostatkom i poskupljenjem energenata, inflacijom i gubitkom utjecaja. Dobitnici su SAD, Kina i Indija koji kupuju rusku naftu po sniženim cijenama“, ističe Štern za Euractiv.
Naš sugovornik kaže kako ne može prognozirati hoće li doći do kraja rusko-ukrajinskog rata u ovoj godini. Ipak, napominje, nada se da bi se to moglo dogoditi. Barem potpisivanjem primirja, ako već ne i mirovnog ugovora.
EU na postsovjetski prostor više ne gleda kao na rusku interesnu sferu
Premda svijet u kojem danas živimo djeluje depresivno i opasno, što zbog ruske invazije na Ukrajinu, što zbog rata na Bliskom istoku i opasnosti od potpaljivanja drugih ratnih požara u svijetu, ne može se poreći da su iza nas dvije godine koje su iz korijena promijenile Europu i svijet.
Samo nekoliko dana nakon početka ruske invazije, Ukrajina je podnijela zahtjev za pristupanje EU. Nekoliko dana kasnije, isto su učinile i druge dvije postsovjetske države - Moldavija i Gruzija. EU je Ukrajini i Moldaviji već u lipnju 2022. odobrila status kandidata, dok je Gruzija stavljena "na čekanje“.
U prosincu prošle godine, Europsko vijeće je donijelo odluku o otvaranju pristupnih pregovora s Ukrajinom i Moldavijom. Gruziji je dodijeljen kandidatski status.
U ovom je trenutku, naravno, nemoguće reći koliko će dugo trajati europski put Kijeva, Kišinjeva i Tbilisija. Jasno je jedino da se radi o godinama, a možda i o desetljećima.
Naime, Ukrajina ne nadzire cijeli svoj teritorij i odupire se ruskoj agresiji, ali trpi i velike ratne štete. To znači da će poslijeratnu obnovu Kijev morati kombinirati s pripremama za članstvo u EU, o čemu je Euractiv pisao.
Riječ je o vrlo opsežnom poslu koji se neće moći obaviti u kratko vrijeme. Posebno ako se uzme u obzir da je Ukrajina velika država i da je i prije početka ruske invazije muku mučila sa siromaštvom i raširenom korupcijom.
Slične probleme imaju i Moldavija i Gruzija. Ni one ne nadziru cjelokupan svoj teritorij, a po stupnju razvoja također su daleko ispod europskog prosjeka.
Ipak, već i sama odluka EU da svoja vrata otvori trima bivšim sovjetskim republikama ima, može se reći, povijesni značaj. Naime, EU se dosad - osim u slučaju Estonije, Latvije i Litve, koje su priča za sebe - nije širila na područje bivšeg SSSR-a.
U Moskvi su to doživljavali kao priznanje da i Bruxelles na „rusko blisko inozemstvo“, kako u Kremlju nazivaju postsovjetski prostor, gledaju kao na rusku orbitu. Sada, međutim, takva interpretacija više ne drži vodu.
I Rusija se pokazala ranjivom
I sama Rusija se pokazala ranjivom. Osim po šlampavom vođenju rata u Ukrajini, vidjelo se to i po pobuni Wagnera u lipnju prošle godine. Šef te paravojske Jevgenij Prigožin krenuo je na Moskvu, što je nekoliko mjeseci kasnije platio glavom.
"Može se reći da je u dosadašnjem ratu Rusija shvatila da njen status druge najjače vojne sile na svijetu nije bio opravdan. Ukrajina je, opet, shvatila da je za rat ipak presudno ono što sama može napraviti za svoju obranu i oslobođenje i da je ovisnost o stranoj pomoći nešto na što se ne može osloniti. EU je nespremna dočekala rusku agresiju na Ukrajinu i sada živi u panici od Putina. Stoga mora poraditi na jačanju svoje vanjske, obrambene i sigurnosne politike“, napominje Kovačević.
Rusko-ukrajinski rat škola i za Hrvatsku
Invazija Rusije na Ukrajinu pouka je i za Hrvatsku, članicu EU i NATO-a.
"Hrvatska je mogla shvatiti da nema alternative jačem ulaganju u vlastitu obranu i sigurnost. Iako smo sigurna zemlja, sustav obrane i nacionalne sigurnosti mora se nadopuniti i nadograditi“, zaključuje Ogorec.
Kaže kako se sada pokazuje da je odluka Vlade da kupi Rafale bila dobra. I rat u Ukrajini, ističe naš sugovornik, pokazao je značaj jakoga zrakoplovstva u ratu.
No, ulagati treba i u ostale rodove oružanih snaga. Kako se to ranijih godina uglavnom nije radilo, tu nas čeka još jako puno posla, ali i velika izdvajanja, zaključuje Ogorec.