Analitičari kažu da se novim zakonom samo propisuje ono što već piše u Ustavu, a to je da je hrvatski jezik službeni u Hrvatskoj
Hrvatska bi do proljeća konačno trebala dobiti dugo najavljivani Zakon o hrvatskom jeziku.
Vlada je, naime, u četvrtak u drugo saborsko čitanje uputila konačan prijedlog tog zakonskog dokumenta, a premijer Andrej Plenković je izrazio nadu da će ga saborski zastupnici raspraviti i usvojiti do ožujka.
Usporedba s Deklaracijom o hrvatskom jeziku iz 1967.
Pritom je povukao usporedbu s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog jezika, koju su 17. ožujka 1967. godine objavili hrvatski jezikoslovci, nezadovoljni tadašnjom politikom unifikacije hrvatskog i srpskog jezika. Tu je deklaraciju potpisao i jedan od najvećih hrvatskih književnika Miroslav Krleža.
Sama deklaracija bila je uvod u događaje koji će kasnije postati poznati kao Hrvatsko proljeće, a u kojima je komunističko vodstvo ondašnje SR Hrvatske, na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar, istupilo protiv unitarističke politike koju su nastojale provoditi savezne vlasti tadašnje Jugoslavije.
Hrvatsko proljeće je slomljeno na poznatoj sjednici CK SKJ u Karađorđevu u studenom 1971., kada je smijenjeno hrvatsko rukovodstvo. Nakon toga su uslijedile smjene i uhićenja hrvatskih političara i javnih djelatnika, kao i novi mal masovne emigracije.
Plenković je kazao kako se nada da će saborski zastupnici do 17. ožujka, kada pada obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, saborski zastupnici raspraviti i usvojiti predloženi Zakon o hrvatskom jeziku. Ocijenio je da bi to bio simboličan čin, odnosno "znak poštovanja prema hrvatskim jezikoslovcima koji su zbog svog djelovanja pretrpjeli i profesionalne i osobne posljedice“.
"Na taj način ćemo poslati povijesnu poruku prema ljudima koji su se generacijama ranije zalagali za hrvatski jezik“, poručio je Plenković.
'Dobar trenutak za usvajanje zakona o jeziku'
Smatra da je ovo dobar trenutak za usvajanje Zakona o jeziku i zato što je Hrvatska lani obilježila deset godina članstva u Europskoj uniji. Nakon pristupanja Uniji, hrvatski je postao 24. službeni jezik EU.
"Ovo je prvi put u povijesti da uređujemo pitanje službene i javne uporabe hrvatskog jezika, s obzirom na to da je nacionalni jezik nematerijalno kulturno dobro te obilježje identiteta i nacionalne pripadnosti. O jeziku se potrebno skrbiti na odgovarajući način, sustavno i stručno“, naglasio je Plenković.
Tri narječja hrvatskog jezika
U zakonskom prijedlogu upućenom na saborske klupe ističe se da je hrvatski jezik službeni jezik u Hrvatskoj i jedan od službenih jezika u Bosni i Hercegovini i EU. Napominje se i da hrvatski jezik obuhvaća hrvatski standardni (književni) jezik te tri ravnopravna narječja - čakavsko, kajkavsko i štokavsko, koje je sredinom 19. stoljeća odabrano kao osnovica standardnog govora.
Podsjeća se i da je hrvatski jezik kroz povijest koristio više pisama - glagoljicu, hrvatsku ćirilicu (bosančicu) i latinicu, koja je danas standardno pismo hrvatskog jezika.
Hrvatskim jezikom govore i Hrvati u okolnim državama
Osim Hrvata i ostalih građana u samoj Hrvatskoj, hrvatski jezik koriste i Hrvati u BiH, kao i hrvatske manjine u Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Italiji i drugim zemljama. Stoga se i njihovi govori, poput bunjevačkog (Srbija), bokeljskog (Crna Gora), moliškog (Italija), gradišćanskog (Austrija) ili karaševskog (Rumunjska), smatraju dijelom hrvatskog jezika, ističe se u zakonskom prijedlogu.
Naglašava se kako se zakonom ne ograničavaju slobode književno-umjetničkog izražavanja, niti se njime regulira privatna komunikacija.
Prava manjina se ne dovode u pitanje
Također, ističe se da se zakonom ne ograničava uporaba jezika nacionalnih manjina u Hrvatskoj.
Ona je, uostalom, regulirana Ustavnim zakonom o pravima manjina i ostalim državnim i lokalnim propisima.
Tijela državne uprave će zapošljavati lektore
Vladi se, sukladno zakonskom prijedlogu, daje nadležnost da skrbi o zaštiti i osiguranju uporabe hrvatskog jezika. To će se, među ostalim, postići zapošljavanjem lektora u tijelima državne uprave koja ih još nemaju. Javnopravnim tijelima ostavlja se mogućnost uzimanja vanjskih lektorskih usluga.
Posao Vlade bit će i da promiče učenje hrvatskoga jezika u inozemstvu, a posebno među pripadnicima hrvatskog naroda izvan Hrvatske.
Osnovat će se Vijeće za hrvatski jezik
Vlada će, po odredbama predloženog zakona, donijeti Nacionalni plan hrvatske jezične politike. Također, osnovat će i Vijeće za hrvatski jezik, sastavljeno od predsjednika i 14 članova.
U zakonskom prijedlogu nema kaznenih odredbi, što znači da je Zakon o jeziku više deklarativne naravi. Samim tim, nema ni "jezične policije“, koja bi kažnjavala neadekvatnu uporabu hrvatskog jezika.
U Vladi ističu i da su se na usvajanje Zakona o hrvatskom jeziku odlučili na temelju prakse koja vlada u većini ostalih članica EU, koje su uporabu svojih jezika uredile posebnim zakonom. Ipak, u dokumentima se ne navodi o kojim je točno zemljama riječ i koje su poslužile kao uzor za donošenje takvog zakona.
Jezikoslovci već dugo traže Zakon o hrvatskom jeziku
Iako smo komentar usvajanja Zakona o hrvatskom jeziku zatražili od nekoliko hrvatskih jezikoslovaca, nijedan nam nije bio spreman dati komentar.
Stoga možemo samo podsjetiti da dio jezikoslovaca već dulje vrijeme zagovara usvajanje takvog zakona, i to iz niza razloga.
Prvi je taj što u javnom korištenju hrvatskog jezičnog standarda doista vlada nered, što se može vidjeti već i letimičnim pogledom na javne objave.
Drugi razlog je prava poplava stranih, posebno engleskih riječi, na koje posljednjih desetljeća nije imun ni hrvatski jezični prostor.
Mnogi i dalje negiraju hrvatski kao samostalan jezik
Iako će malo tko to otvoreno priznati, treći, a po mnogima i najbitniji razlog, je to što se u dijelu svjetske javnosti i literature hrvatski jezik i dalje predstavlja samo kao varijanta "srpskohrvatskog jezika“.
Osim toga, posljednjih godina ponovno jačaju nastojanja prisvajanja dijela hrvatske književnosti od strane okolnih država. To se posebno odnosi na dubrovačku književnost koja se u Srbiji sve češće prikazuje kao srpska, a ne kao hrvatska.
Politički osjetljivo pitanje
Pitanje jezika u Hrvatskoj je uvijek bilo politički osjetljivo. Iako su hrvatski i srpski jezikoslovci još sredinom 19. stoljeća, a potom i Novosadskim dogovorom 1954. godine, postigli dogovor o zajedničkom jeziku, ti su dogovori tek manjim dijelom primijenjeni, a u brojnim su segmentima ostali samo mrtvo slovo na papiru.
Nije, primjerice, unificiran ni naziv tako shvaćenog zajedničkog jezika. Dok se u tadašnjim jugoslavenskim republikama Srbiji, Crnoj Gori i BiH jezik nazivao "srpskohrvatskim“ ili ponegdje "hrvatskosrpskim“, u Hrvatskoj je njegov službeni naziv sve do 1990. bio "hrvatski ili srpski jezik“, uz napomenu kako je riječ o "hrvatskom knjiženom jeziku“. Takva definicija jezika u Hrvatskoj je datirala još iz vremena Austro-Ugarske.
I u bivšoj Jugoslaviji su bile priznate 'dvije varijante zajedničkog jezika'
Naime, čak i taj službeno zajednički jezik imao je službeno priznate dvije varijante - „zapadnu“ (hrvatsku) i „istočnu“ (srpsku), među kojima je bilo dosta razlika, posebno u rječniku. Te su se razlike nakon raspada Jugoslavije dodatno produbile.
Kako god, u Hrvatskoj je malo tko i u vrijeme Jugoslavije smatrao da su hrvatska i srpska jezična varijanta jedan te isti jezik. Velik stupanj sličnosti među njima nitko nije negirao, ali jezik se u Hrvatskoj službeno nazivao "hrvatskim književnim jezikom“, a u svakodnevnoj komunikaciji samo i jedino hrvatskim.
Međunarodne organizacije priznale hrvatski jezik kao zaseban
I Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) hrvatskom je jeziku dodijelila posebnu oznaku kao samostalnom jeziku (hr i hrv), podsjeća se u zakonskom prijedlogu.
Također, Hrvatska je u domaće propise i međunarodne sporazume koje je sklapala unijela odredbu da je riječ o hrvatskom jeziku, a on je danas i jedan od službenih jezika EU i njenih institucija, poput Europskog parlamenta, Europske komisije ili Europske središnje banke.
'Zakon ne definira koji pravopis se koristi, a to je ključno'
"Svaki narod i država imaju pravo svoj jezik nazivati kako hoće. Zato ne bi trebalo biti sporno samo donošenje Zakona o hrvatskom jeziku. No, ono što se u njemu propisuje je manje-više već riješeno hrvatskim Ustavom, koji hrvatski jezik definira kao službeni jezik u Hrvatskoj“, kaže za Euractiv politički analitičar i bivši diplomat Božo Kovačević.
Upozorava, međutim, da zakonskom prijedlogu najviše nedostaje pitanje definiranja pravopisa. U Hrvatskoj je, naime, od 1990. u upotrebi više pravopisa. Razlike među njima nisu velike, ali postoje. Upravo je pravopis, uz gramatiku i rječnik, ključ za definiranje hrvatskog, kao i svakog drugog jezika, napominje Kovačević.
'Mnoge zemlje ni nemaju vlastiti jezik, već koriste jezik bivših kolonijalnih gospodara'
Podsjeća i da mnoge zemlje u svijetu nemaju vlastiti jezik, već koriste neki "tuđi“, poput engleskog, francuskog, njemačkog, španjolskog ili portugalskog. Među takvim zemljama su i divovi poput SAD-a, Kanade, Australije, Meksika, Argentine ili Brazila.
U tim zemljama se, međutim, ne postavlja pitanje naziva jezika. Naprotiv, "dijeljenje“ jezika s bivšim kolonijalnim gospodarima tim zemljama daje čak i veći značaj i utjecaj u svijetu.
"Države u svojoj jezičnoj politici mogu biti isključive ili uključive. Iskreno se nadam da će Vlada u svojoj jezičnoj politici biti uključiva“, zaključuje Kovačević.
Predizborni potez?
Na kraju, može se postaviti i pitanje je li predloženo usvajanje Zakona o hrvatskom jeziku u godini u kojoj nas čekaju izbori još jedan od izbornih poteza vladajućih. Malo tko u Hrvatskoj smatra da je zakonsko reguliranje hrvatskog jezika vezano uz izbore, budući da oko pitanja naziva i korištenja jezika u Hrvatskoj ni nema nekih neslaganja između raznih političkih opcija.
Ipak, nema puno dvojbe oko toga da rješavanje tako važnog i u javnosti vrlo popularnog pitanja kakvo je položaj hrvatskog jezika, i to u izborno vrijeme, najviše ide u korist onima koji takav zakon predlažu, odnosno aktualnoj vlasti.