Hrvatska je međunarodno priznanje 15. siječnja 1992. dočekala razorena i sa stotinama tisuća prognanih i izbjeglih, kao i s okupacijom gotovo trećine teritorija, dok je danas članica EU, Schengena i eurozone te NATO-a

U tada još mirnom Sarajevu predstavnici Hrvatske i onoga što je ostalo od Jugoslavije, koju su već napustile Hrvatska, Slovenija i Makedonija, potpisali su 2. siječnja primirje.

Tek završila prva i odlučujuća faza Domovinskog rata 

Unatoč tome, gotovo trećina zemlje i dalje je bila pod okupacijom i čekao se dolazak UNPROFOR-a, mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UN).

U samoj Hrvatsko bilo je na stotine tisuća prognanika i izbjeglica iz okupiranih područja i područja uz samu liniju fronte. Ratne traume, oličene u opsadi i razaranju Vukovara od strane JNA i srpskih pobunjenika, granatiranju Dubrovnika i brojnih drugih hrvatskih gradova, te paljenja sela i masakrima nad hrvatskim civilima, još su bile vrlo svježe i dio naše svakodnevice.

Referendum i proglašenje neovisnosti

Hrvatska je, podsjetimo, u svibnju 1991. provela referendum na kojem se najveći dio njenih građana izjasnio za neovisnost od raspadajuće Jugoslavije.

Samostalna država je proglašena 25. lipnja 1991. U isto vrijeme i slovenski je parlament proglasio neovisnost Slovenije.

Ni dva dana kasnije JNA je krenula na Sloveniju, pokrenuvši tako prvi rat na europskom kontinentu nakon završetka Drugog svjetskog rata. Nakon deset dana grčevitog otpora slovenskih vojnika, JNA je poražena, nakon čega se morala povući sa slovenskog teritorija.

Razaranje Vukovara i opsada Dubrovnika

Tada počinje "kuhati“ u Hrvatskoj. Na ljeto 1991. godine krenuo je opći napad JNA i srpskih pobunjenika, koji su godinu ranije u dijelovima Hrvatske proglasili autonomiju.

Pod granatama i bombama našli su gradovi od Vukovara, Osijeka i Vinkovaca na istoku, preko Siska, Karlovca i Gospića u središnjem dijelu zemlje, pa do Zadra, Šibenika i Dubrovnika na jugu. Napadnut je i Zagreb, nakon čega je Sabor 8. listopada 1991. potvrdio svoju lipanjsku odluku o neovisnosti, na koju je u srpnju, pod pritiskom međunarodne zajednice, stavljen tromjesečni moratorij.

Za razliku od rata u Sloveniji, rat u Hrvatskoj bio je puno teži i brutalniji, s velikim žrtvama i teškim razaranjima infrastrukture. Vukovar je prije okupacije u studenom 1991. sravnjen sa zemljom, a pod opsadom i granatama našao se čak i Dubrovnik. 

Island prvi priznao Hrvatsku, uslijedila priznanja Njemačke i Vatikana

Politički gledano, Hrvatska je tada, kao i Slovenija, još bila međunarodno nepriznata. Priznanje smo uspjeli dobiti samo od zemalja koje su i same još tražile svoje mjesto pod suncem na međunarodnoj sceni.

Od međunarodno priznatih zemalja u tom trenutku, prvi je led probio Island, koji je priznao neovisnost Hrvatske i Slovenije 19. prosinca 1991. godine.

I tek ujedinjena Njemačka tada je priznala Hrvatska, no to je priznanje na snagu trebalo stupiti tek 15. siječnja 1992. godine, nakon što se oko toga postigne dogovor u okviru tadašnje Europske zajednice (EZ), a kojeg u tom trenutku još nije bilo.

Uslijedilo je priznanje od strane Vatikana, 13. siječnja 1992. godine, čime je Sveta stolica odstupila od svoje tradicije da posljednja priznaje nove države.

Priznanja europskih i izvaneuropskih država

U ratom razorenoj Hrvatskoj s nestrpljenjem se očekivao taj 15. siječnja. U tom trenutku, naime, nije se još sa sigurnošću znalo hoćemo li doista i dobiti međunarodno priznanje, kao ni tko će nas sve priznati, pa čak ni hoće li to učiniti sve članice EZ-a, s obzirom na to da se tada i u Bruxellesu vodila prava diplomatska bitka oko priznanja.

Rezultat je, na kraju, bio pozitivan. Sve članice EZ-a priznale su 15. siječnja Hrvatsku (i Sloveniju). 

Osim njih, to su tog i narednih dana učinile i brojne druge europske i izvaneuropske države. Među velikim i značajnim zemljama, Hrvatsku su u prva dva mjeseca priznale Turska, Izrael, Egipat, Iran, Rusija, Japan i Kanada. U travnju je uslijedilo priznanje SAD-a i Kine, a u svibnju Indije.

Odmah po priznanju uslijedilo je otvaranje hrvatskih diplomatsko-konzularnih predstavništava u svijetu, kao i veleposlanstava i konzulata u Hrvatskoj, Tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman ugostio je na Pantovčaku već 17. siječnja talijanskog predsjednika Francesca Cossigu, koji je bio i prvi strani državnik koji je posjetio tek priznatu Hrvatsku.

Primanje u UN

Neovisnost od Jugoslavije je, nakon Slovenije i Hrvatske, a potom i Makedonije, početkom 1992. proglasila i Bosna i Hercegovina. I dok je priznanje Makedonije zapelo na neriješenom pitanju naziva države, BiH je u rekordnom roku dobila priznanje velikog broja država. U Sarajevu, međutim, nisu imali puno vremena, a ni razloga za slavlje, jer je već u travnju 1992. u BiH izbio rat, krvaviji i teži čak i od onog u Hrvatskoj u drugoj polovici 1991. godine.

Kruna procesa međunarodnog priznanja Hrvatske, kao i Slovenije i BiH, bilo je njihovo primanje u UN 22. svibnja 1992. Tada se na East Riveru po prvi puta zavijorio i hrvatski barjak.

Ratna ekonomija

Hrvatska je međunarodno priznanje dočekala u teškom položaju. Kako smo već rekli, gotovo trećina zemlje bila je pod okupacijom, prognani i izbjegli brojali su se u stotinama tisuća, a poginuli u tisućama, dok su ratne štete bile ogromne.

Hrvatsko gospodarstvo, koje je prije rata imalo snažnu industriju i vrlo jak turizam, gotovo se urušilo. Ne samo pod teretom rata i prelaska na ratnu ekonomiju, nego i pod teretom tranzicije, koja je u Hrvatskoj krenula 1990. godine i išla ruku pod ruku sa stvaranjem neovisne države.

Makroekonomski podaci za to vrijeme su oskudni, budući da Hrvatska još nije bila priznata i nije bila članica međunarodnih financijskih institucija. Ipak, i dostupne brojke, a radi se mahom o procjenama Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke, uz napomenu da se odnose samo na teritorij pod nadzorom legalnih hrvatskih vlasti, pokazuju da je hrvatski bruto domaći proizvod (BDP) u 1991., godini čija je druga polovica označila prvu i najtežu fazu Domovinskog rata, pao s oko 25 milijardi američkih dolara u 1990. na jedva 18 milijardi dolara.

Samo u 1991. godini, pokazuju podaci MMF-a, hrvatski je BDP pao za 20,9 posto. Pad gospodarske aktivnosti nastavio se i narednih godina, što zbog nastavka rata u Hrvatskoj, iako slabijim intenzitetom, što zbog prave ratne eksplozije u susjednoj BiH, iz koje su stotine tisuća izbjeglica spas potražile upravo u Hrvatskoj. Tako je hrvatski BDP u 1992. pao za 9,7 posto, a u 1993. godini za 3,7 posto, pokazuju podaci MMF-a.

Prema tim podacima, prvi rast ekonomske aktivnosti zabilježili smo tek u 1994. godini, i to za slabašnih 0,8 posto. Bilo je to vrijeme kada je krajem 1993. uveden Stabilizacijski program počeo davati svoje prve rezultate.

U svibnju 1994. uvedena je i kuna, koja je zamijenila hrvatski dinar, uveden krajem 1991. godine, a koja se sve do svog ukidanja početkom prošle godine bila stabilna valuta.

Hiperinflacija i visoka nezaposlenost

Tih je ratnih godina divljala i inflacija. Podaci MMF-a pokazuju da smo u 1991. godini imali stopu inflacije od 249,5 posto, a u 1992. od 939,2 posto. Hiperinflacija je nastavljena i u 1993., kada smo, prema istim podacima, zabilježili najvišu inflaciju u našoj povijesti, čak 1149,2 posto.

No, već nakon uvođenja Stabilizacijskog programa i kune, inflacija je dovedena u red. U 1994. smo imali čak i pad opće razine cijena, i to za tri posto, pokazuju podaci MMF-a.

U ratnim je godinama znatno porasla i nezaposlenost. Tvrtke su propadale jedna za drugom. Ne samo zbog rata, nego i zbog dubiozne privatizacije koja je izrodila novu tajkunsku kastu u kojoj mnogima cilj nije ni bila proizvodnja, nego stjecanje nekretnina za male novce.

Podaci MMF-a pokazuju da je stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj 1991, iznosila 13,2 posto. Istu nezaposlenost imali smo i 1992. godine. U 1993. zabilježili smo stopu nezaposlenosti od 12,7 posto, a godinu kasnije od 13 posto.

Nezaposlenost je u Hrvatskoj ostala visoka sve do ulaska u Europsku uniju (EU) i otvaranja tržišta rada ostalih članica za hrvatske radnike. Tada je došlo i do masovnog iseljavanja Hrvata u druge članice Unije, a posebno u Njemačku, Austriju i Irsku.

Diplomatska poluizolacija

Hrvatskoj nakon priznanja nisu cvale ruže ni na političkom planu. Rat u BiH, u kojoj su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda, kao i geostrateška povezanost Hrvatske i BiH, uključile su i Hrvatsku u rat u BiH. Pitanje hrvatske uključenosti u bosanskohercegovačka ratna zbivanja i danas je predmet rasprava u domaćoj i međunarodnoj javnosti, a 1994. je izazvao čak i prvu podjelu unutar vladajućeg HDZ-a te produbio podjele između ljevice i desnice u hrvatskoj politici.

Odrazio se, međutim, i na položaj Hrvatske u međunarodnoj zajednici. Za razliku od baltičkih i zemalja Višegradske skupine te susjedne Slovenije, koje su upravo početkom 1990-ih učinile prve korake na svom putu u EU i NATO, Hrvatska je sve do izbora 3. siječnja 2000. godine bila isključena iz euroatlantskih integracijskih procesa.

Oluja, Erdut i Dayton

Zagrebu u ostvarenju tog cilja nije pomogla ni 1995. godina, kada je u vojno-policijskim akcijama Bljesak i Oluja oslobođen najveći dio hrvatskoga teritorija te je 12. studenoga potpisan Erdutski sporazum, kojim je dogovorena mirna reintegracija okupiranog Podunavlja u hrvatski pravni poredak, čime je i službeno završio Domovinski rat. Reintegracija Podunavlja je ostvarena 15. siječnja 1998. godine, točno šest godina nakon međunarodnog priznanja Hrvatske.

Valja podsjetiti da je krajem 1995. završio i rat u susjednoj BiH, i to sklapanjem Daytonskog sporazuma 21. studenoga. Taj je sporazum potom i potpisan u Parizu 14. prosinca 1995., a Hrvatska je, uz BiH i tadašnju SR Jugoslaviju, jedna od potpisnica mira u BiH.

Prekretnica na putu eurointegracija

Iako su još sredinom 1990-ih prognoze za Hrvatsku uglavnom bile loše, događaji su ipak krenuli u povoljnijem smjeru.

Nakon smjene vlasti početkom 2000. godine i preuzimanja kormila države od strane SDP-a i njegovih koalicijskih partnera, na čelu s novim premijerom Ivicom Račanom i novim predsjednikom Stjepanom Mesićem, Hrvatska je krupnim koracima krenula u pravcu euroatlantskih integracija.

Prvi ugovorni odnos s EU, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, sklopila je 2001. godine. Zahtjev za ulazak u EU Zagreb je podnio 2003. godine, a 2004. je Hrvatska postala kandidat. Pregovore je otvorila godinu kasnije.

Članica Unije postala je 1. srpnja 2013. godine, nakon dotad najdužih pristupnih pregovora koji su trajali šest godina, do ljeta 2011. godine. Bilo je to prvo proširenje EU samo na jednu zemlju još otkako je 1981. u tadašnju EZ ušla Grčka.

I put prema NATO-u je u našem slučaju potrajao. Kandidat za NATO postali smo 2002. godine, kada smo dobili i svoj prvi Akcijski plan za članstvo (MAP). Pozivnicu za pristupanje Sjevernoatlantskom savezu Hrvatska je dobila na Bukureštanskom summitu 2008. godine, a u travnu 2009. u NATO smo ušli "u paketu“ s Albanijom.

U međuvremenu, Hrvatska je 2000. pristupila i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. CEFTA-i, tada još srednjoeuropskoj zoni slobodne trgovine, pristupili smo 2003. godine.

Suglasje vlasti i oporbe oko glavnih vanjskopolitičkih ciljeva

Teško da bi bilo što od toga bilo moguće da u Hrvatskoj nije postojalo suglasje svih vodećih političkih opcija oko članstva u EU i NATO-u te ostalim organizacijama. Kada se, primjerice, reformirani HDZ vratio na vlast krajem 2003. godine, neki od glavnih ciljeva bili su mu ulazak u EU i NATO. Na tome su zdušno radili i premijeri iz njegovih redova - Ivo Sanader i Jadranka Kosor.

Što se tiče članstva u EU i NATO-u, HDZ nije promijenio pravac koji je utrla još Račanova koalicija.

No, većih promjena nije bilo ni u ekonomskoj politici, koja je tijekom cijelog prvog desetljeća novog milenija bila u znaku velikih infrastrukturnih projekata, posebno gradnje autocesta, i razvoja trgovine i turizma.

Imali smo najdužu recesiju u Europi

I uglavnom nam je dobro išlo sve dok nas krajem 2008. i početkom 2009. nije prizemljila svjetska financijska kriza, koja se u hrvatskom slučaju pretvorila u najdulju recesiju na europskom kontinentu, odnosno u šest godina dubokih ekonomskih minusa.

Upravo nam je ta recesija razotkrila dubinu svih problema na koje su ranije upozoravali samo rijetki - neprovođenje stvarnih strukturnih reformi, preveliku ulogu države u gospodarstvu i nedostatak greenfield ulaganja koji bi pokrenula proizvodnju, izvoz i zaposlenost.

Ciljeve iz 1991. i 1992. tek dijelom ispunili 

Stoga, kada danas podvučemo crtu ispod 32 godine postojanja kao međunarodno priznate neovisne države, možemo reći da smo ciljeve iz davne 1992. tek dijelom ispunili.

U vanjskoj politici smo bili možda i najuspješniji, budući da smo ušli najprije u NATO, potom u EU, a početkom prošle godine i u Schengen i eurozonu. No, još čekamo na članstvo u Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), a kako sada stvari stoje, pred njenim ćemo vratima ostati još godinama.

Uspjeha smo imali i u unutarnjoj politici. Koliko god naš politički sustav bio manjkav, činjenica je da je Hrvatska funkcionalna demokracija u kojoj na političkom tržištu postoji mogućnost izbora između različitih stranaka i ideologija, kao što je i činjenica da se vlast smjenjuje mirnim putem. Za razliku od brojnih drugih europskih zemalja, Hrvatska se zasad ne suočava ni sa značajnim rastom ekstremne desnice i populizma, iako je u unutarnjoj politici sve izraženija tendencija autokratskom modelu vladavine.

Tavorimo pri dnu EU ljestvica

U ekonomiji, međutim, stojimo znatno lošije nego u politici. Prve godine članstva u EU za Hrvatsku su bile jako teške i razotkrile su sve slabosti njenoga gospodarstva. Pokazalo se da tranzicijsko čišćenje još nije završilo, kao i da imamo vrlo malo proizvoda za visokokonkurentno svjetsko tržište. Ekonomija koja živi od "sunca i mora“ i bazira se na rentijerstvu teško se mogla uklopiti u snažnog gospodarskog diva kakav je EU. Stoga i danas uglavnom tavorimo pri dnu EU ljestvice po brojnim pokazateljima.

No, članstvo u EU s vremenom se ipak pokazalo kao pun pogodak. Upravo su novcem iz fondova EU financirani neki od ključnih investicijskih projekata u Hrvatskoj, poput Pelješkoga mosta. Zahvaljujući pripadnosti jedinstvenom tržištu EU, privukli smo i znatna ulaganja, posebno u turizam i energetiku.

Snažan gospodarski uzlet posljednjih godina

Posljednjih godina - od završetka koronakrize - bilježimo i visoke stope gospodarskog rasta. Podaci Hrvatske narodne banke (HNB) pokazuju da smo u 2021. godini ostvarili stopu rasta BDP-a od čak 13,1 posto, a u 2022. od 6,2 posto.

Nove prognoze Svjetske banke pokazuju da nam je gospodarska aktivnosti u 2023. porasla za 2,5 posto, a u ovoj se godini očekuje njen rast za 2,7 posto. Može izgledati malo, ali ako se uzme u obzir da je rast BDP-a u eurozoni, čiji smo i mi dio, lani iznosio samo 0,4 posto, kako prognoziraju u Svjetskoj banci, i da će u ovoj godini iznositi također simboličnih 0,7 posto, kao i da su mnoge europske zemlje u recesiji ili na samom njenom rubu, onda to i nije loše.

Kako god, Hrvatska je s BDP-om koji je 2022. godine, prema podacima Svjetske banke, iznosio oko 71 milijardu dolara, imala 80. po veličini gospodarstvo u svijetu. Veliki je to skok u odnosu na stanje kakvo je bilo prije 32 godine, kada smo tek zakoračili na svjetsku scenu.

No, s BDP-om po stanovniku od oko 18.600 dolara, koliko je prema podacima Svjetske banke iznosio 2022. godine, i dalje smo među slabije razvijenim članicama EU.

Štoviše, podaci Eurostata pokazuju da smo 2022. po relativnom bogatstvu bili na 73 posto prosjeka EU, što je više samo u usporedbi sa Slovačkom, Grčkom i Bugarskom te jednako Latviji.

Dobra vijest u toj priči je da smo u 10 godina članstva napravili velik skok, povećavši BDP po stanovniku iskazan u paritetu kupovne moći, sa 61 posto Unijina prosjeka, koliko je iznosio 2012., posljednje godine prije ulaska u EU.

Masovno iseljavanje

No, loša vijest je da su takvi pokazatelji, uključujući i trenutno nisku stopu nezaposlenosti i snažan rast plaća, u velikoj mjeri rezultat masovnog iseljavanja hrvatskih građana u bogatije i razvijenije članice Unije.

Nedostatak radne snage sve je teži uteg za hrvatsko gospodarstvo, uključujući i uslužni sektor, zbog čega posljednjih godina masovno i uvozimo radnu snagu iz drugih krajeva svijeta.

Napravili smo puno, ali mogli smo i više i bolje

Sve u svemu, može se reći da smo u protekle 32 godine napravili značajne iskorake. U nekim smo područjima bili uspješniji, u drugima smo kaskali za drugima, a u nekima čak i potpuno zakazali.

Napravili smo puno, ali mogli smo i puno više i znatno bolje.