KOMENTAR: Ukrajini i Moldaviji treba čestitati na početku pregovora, ali ni one ni EU nemaju razloga za slavlje

Otvaranje pregovora o ulasku neke zemlje u Europsku uniju uvijek je dobra vijest, pogotovo kada proces proširenja Unije već cijelo desetljeće, od pristupanja Hrvatske 2013. godine, tapka na mjestu.

Dobra je to vijest kako za kandidate, željne članstva u prestižnom EU klubu, tako i za samu Uniju, koju je ruska invazija na Ukrajinu u veljači prošle godine trgnula iz letargije i politiku proširenja vratila na dnevni red.

Ukrajina i Moldavija žele biti za stolom, a ne na njemu

U Bruxellesu su, naime, shvatili da se na rusko-ukrajinskom ratištu ne brani samo Ukrajina, nego i europske vrijednosti. Među njima, svakako su na prvom mjestu pitanja poštivanja granica i teritorijalne cjelovitosti država, kao i suzbijanje velikodržavnih projekata (u ovom slučaju, ruskog) i prodora autokratskog modela vladavine dalje na zapad Staroga kontinenta.

Zato Ukrajini, baš kao i Moldaviji, treba čestitati na tome što im je Europsko vijeće u četvrtak navečer odobrilo otvaranje pregovora o ulasku u EU. I jedna i druga zemlja čeznu za tim da budu za europskim stolom, a ne na njemu, poput obroka od kojeg će tko stigne trgati dio po dio.

Ni Kijev ni Kišinjev ne žele biti plijen teritorijalnih ambicija ruskoga predsjednika Vladimira Putina, koji sanja obnovu SSSR-a, pa čak možda i Ruskoga Carstva. I Ukrajina i Moldavija su teritorijalne pretenzije Moskve krvavo osjetile na vlastitoj koži pa Ukrajina sada više ne nadzire petinu svog teritorija, kojeg je Rusija okupirala i anektirala, dok Moldavija već desetljećima nema kontrolu nad svojom istočnom regijom Pridnjestrovljem, u kojoj su također stacionirane ruske trupe. Stoga su i u Kijevu i u Kišinjevu ispravno procijenili da im je najbolja zaštita od sve agresivnije Rusije ulazak u europske, a s vremenom možda i u euroatlantske strukture.

I Gruzija u strahu od 'ruskog medvjeda'

Osim što Ukrajini i Moldaviji treba čestitati na početku pregovora, sličnu čestitku treba uputiti i Gruziji. Tbilisi, doduše, još nije za pregovaračkim stolom, ali u četvrtak je konačno dobio status kandidata, što znači da će se pregovori o pristupanju Gruzije Uniji prije ili kasnije otvoriti i da ta kavkaska država sada ima "atest" da joj je mjesto u europskoj obitelji.

I Gruzija je u sličnoj situaciji kao i Ukrajina i Moldavija. Vlasti u Tbilisiju ne nadziru dvije regije na sjeveru zemlje - Abhaziju i Južnu Osetiju. Kao i u Pridnjestrovlju i okupiranim regijama na istoku i jugu Ukrajine, i u te dvije gruzijske regije stacionirana je ruska vojska.

Stoga, kada se objektivno sagleda situacija u kojoj se nalazi, ne treba se čuditi da i Gruzija želi u EU i NATO. Strah od "ruskog medvjeda“ i kod nje je prevagnuo u donošenju odluke o smjeru kojim želi ići.

Pred Ukrajinom i Moldavijom dug i trnovit put

No, čestitkama je tu ujedno i kraj. Kako to obično biva, batina ima dva kraja.

Za početak, nitko u ovom trenutku ne može procijeniti koliko će dugo trajati pregovori o ulasku Ukrajine i Moldavije u EU. Ukrajina je u ratu i prioritet Kijeva je obrana zemlje od ruskog prodora. Moldavija nije u ratu, ali ima zamrznuti konflikt u vlastitom dvorištu.

Osim toga, ni jedna ni druga država nisu spremne za izazove koje im nosi članstvo u EU. Nisu za to spremne ni u smislu regulative, jer desetine tisuća stranica europskih propisa tek trebaju prenijeti u svoje zakonodavstvo, a još manje u praksi, budući da je riječ o zemljama koje se po stupnju razvoja nalaze na dnu europske ljestvice i u kojima, prema izvješćima međunarodnih institucija, caruje korupcija.

Još bolje, za razliku od drugih zemalja koje su pristupale Uniji, ni Ukrajina ni Moldavija nemaju tako snažno razvijene političke i ekonomske odnose s EU. S druge strane, ruski utjecaj u njima donedavna je bio vrlo jak, a postoji i sada.

Stoga nema sumnje da je otvaranje pregovora s Kijevom i Kišinjevom tek početak njihova dugog i trnovitog puta prema članstvu u Uniji. Taj bi put barem u slučaju Ukrajine, a možda i Moldavije, mogao potrajati niz godina, a nije isključeno da će trajati i desetljećima. Članstvo u EU ipak podrazumijeva transformaciju ne samo države, nego cjelokupnog društva jedne zemlje, a to nije posao koji se može obaviti u kratkom roku. Pogotovo u slučaju velike zemlje kakva je Ukrajina.

BiH učinjena nepravda

Loša strana odluke europskih čelnika je i da Bosnu i Hercegovinu i dalje drži po strani.

Za razliku od Kijeva i Kišinjeva, pa čak i Tbilisija, Sarajevo u četvrtak nije imalo razloga za slavlje. Koliko god se tješili da BiH na briselskom skupu "nije prošla loše“, budući da je ipak dobila najavu da će se o početku njenih pristupnih pregovora odlučivati u ožujku sljedeće godine, "ako ispuni kriterije“, dosadašnje iskustvo nas uči da se odluka o tome može otegnuti unedogled. Tim više što se sljedeće godine održavaju izbori za Europski parlament, a situacija u svijetu je takva da se ne može reći koja bi nova kriza ili čak rat mogli izbiti već sutra.

Realno, BiH je nastavkom držanja "na ledu“ učinjena nepravda. Za razliku od Ukrajine i Moldavije te Gruzije, BiH nadzire cjelokupan svoj teritorij. Za razliku od tih država, BiH je znatno više povezana s Unijom - i politički i ekonomski.

Uostalom, BiH je jedna od zemalja s kojom je Unija sada već davne 2008. godine potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, u kojem se jasno naznačuje da zemlja ima europsku perspektivu.

Već i zbog tih razloga Sarajevu je nepravedno uskraćeno otvaranje pristupnih pregovora. Tim više što je u fokusu vlasti u BiH u posljednjih godinu dana upravo usklađivanje s pravnom stečevinom Unije i napori da se zemlja konačno pokrene u pravcu Bruxellesa. Članstvo u Uniji je, uostalom, i jedno od rijetkih pitanja oko kojeg se u BiH slažu svi, bez izuzetka.

Mnogi će reći da BiH na europskom putu nije napravila dovoljno. U pravu su - nije. Međutim, napravila je više nego što su to napravile ratom rastrgana Ukrajina i podijeljena Moldavija.

Kritičari će reći i da je BiH nefunkcionalna država, zemlja koja funkcionira pod protektoratom međunarodne zajednice. I tu su u pravu, ali barem je država koja kontrolira svoje granice, što se ni za Ukrajinu, ni za Moldaviju, a ni za Gruziju, ne može reći. Osim toga, upravo bi početak pristupnih pregovora BiH pomogao da konačno profunkcionira kao prava suvremena država.

Odluke motivirane geopolitičkim razlozima

Iako su za početak pregovora s BiH proteklih mjeseci lobirale brojne članice Unije, pri čemu posebno valja istaknuti Hrvatsku, Sloveniju i Austriju, summit Europskog vijeća u četvrtak ponovno je pokazao da su kriteriji koje EU primjenjuje u politici proširenja nejasni i rastezljivi. Ono što je kod jednog kandidata velika mana, kod drugog može biti samo neznatna stavka u davanju ocjene. Ono što je kod jednog prednost, kod drugog nije ni bitno.

Ovisno o potrebama, a one su se u četvrtak potvrdile kao dominantno geopolitičke.

Orban prijetio vetom pa napustio dvoranu 

Summit u Bruxellesu pokazao je i da se ključne odluke u EU - a politika proširenja svakako spada u taj krug - mogu donijeti čak i bez konsenzusa svih 27 članica.

Ovdje valja podsjetiti da je mađarski premijer Viktor Orban, koji je prethodnih tjedana prijetio da će uložiti veto na početak pregovora s Ukrajinom, napustio dvoranu kada se glasalo o početku pregovora s Kijevom. Veto, doduše, nije uložio, vjerojatno i zbog odluke Europske komisije da Mađarskoj deblokira preko 10 milijardi eura pomoći iz fondova EU, ali na kraju nije ni podržao početak pristupnih pregovora s Ukrajinom, pa se njegov potez doživljava kao suzdržani glas.

Ipak, Orban za vetom posegnuo u petak kada se odlučivalo o 50 milijardi eura vrijednom paketu pomoći Ukrajini. Poručio je i da Budimpešta može blokirati pristupni proces Ukrajine. Uvijeno je pritom objasnio kako Mađarska ima pravo na sav novac iz EU blagajne koji joj pripada, a ne "samo na polovinu ili četvrtinu“.

Europa do Dona ili do Kavkaza?

Sviđalo se to nekom ili ne, cijela situacija s otvaranjem ili neotvaranjem pregovora s pojedinim kandidatima, kao i s pružanjem pomoći Kijevu, otvara nekoliko krupnih pitanja na koje će čelnici EU prije ili kasnije morati dati odgovor.

Prije svega, do kojih se istočnih granica EU namjerava širiti? Je li to "samo“ do Dona ili možda i do Kavkaza, s druge strane Crnoga mora? I kako u Bruxellesu zamišljaju svoje odnose s Moskvom u budućnosti, jednom kada u Kremlju zasjedne nova garnitura, manje opterećena velikodržavnim idejama od sadašnje? Kako god okrenuli, Rusija obuhvaća 40 posto europskoga kontinenta i to se neće promijeniti, što znači da se bez nje ne može postići mir i stabilnost na Starom kontinentu.

Ima li Turska i dalje europsku perspektivu?

Nadalje, ima li Turska, "vječni kandidat“, perspektivu članstva u EU ili nema? Ankara je kandidat za članstvo postala još 1999. godine, a pregovore je otvorila 2005., u paketu s Hrvatskom. No, pregovori su joj već godinama blokirani.

Ako će jednog dana u EU ući čak i Gruzija, ima li u "Europi do Kavkaza“ mjesta i za Tursku ili nema?

Što će biti sa Zapadnim Balkanom?

Pitanje bez jasnog odgovora je i europska budućnost zemalja Zapadnog Balkana. Mnogima to djeluje apsurdno, s obzirom na to da je Zapadni Balkan okružen Unijom, a sve zemlje regije članstvo u EU imaju na prvom mjestu svoje agende.

Iz EU stalno dolaze poruke kako su "vrata Unije zemljama Zapadnog Balkana otvorena“, a posljednjih se mjeseci čak spominje i 2030. kao godina ulaska tih zemalja u EU klub. No, potezi koje vuče Bruxelles odudaraju od te retorike. Pristupni pregovori sa zemljama regije traju već cijelu vječnost, pregovaračke koordinate često se mijenjaju i stalno se pojavljuju novi uvjeti.

Možda je tu najilustrativniji slučaj Sjeverne Makedonije, zemlje koja je kandidat postala još 2005., ali je pristupne pregovore otvorila tek na ljeto prošle godine. Prethodno je, zbog zahtjeva Grčke, morala promijeniti čak i naziv zemlje, a sada se suočava sa zahtjevima Bugarske, koja u pitanje dovodi nacionalni identitet Makedonaca.

Reforma institucija Unije i načina odlučivanja vodi kroz ušicu igle

Na kraju, otvoreno je pitanje i hoće li se EU uopće biti u stanju proširiti na toliki broj novih članica ako prethodno ne provede reformu svojih institucija i načina odlučivanja u njima. Teoretski je to, naravno, moguće, ali praksa u kojoj svaka članica u ključnim odlukama ima pravo veta, a svaka ima i "svog“ povjerenika u Europskoj komisiji, funkcioniranje tako proširene Unije čini vrlo teškim i skupim.

S druge strane, opravdan je i strah manjih članica da će u reformi institucija Unije i načina odlučivanja u njima loše proći. U svakom slučaju, oko tih pitanja će trebati postići konsenzus među postojećim članicama, a sve izgleda da put prema rješenju vodi, kako se to kaže, kroz ušicu igle.

Pravi posao na proširenju tek predstoji

Kada se podvuče crta, može se reći da pravi posao na proširenju tek predstoji. Morat će ga odraditi i države članice i kandidati.

No, prethodno će i jedni i drugi morati odgovoriti na otvorena pitanja. Odgovori na njih nisu laki, ali morat će se naći. U protivnom, EU će slabiti, što je u suprotnosti s deklariranim  ciljem - da EU ojača i da joj proces proširenja u tome pomogne.