KOMENTAR: Europsku političku zajednicu treba nadograditi i ojačati kako ne bi izgubila razlog postojanja

Kada je prije godinu dana pokrenuta Europska politička zajednica, očekivanja od nove inicijative na Starom kontinentu bila su velika. Danas, 12 mjeseci kasnije, može se bez previše razmišljanja reći da Europska politička zajednica nije ispunila očekivanja.

Projekt Europske političke zajednice "potpisuje" francuski predsjednik Emmanuel Macron. Zajednica je zamišljena kao forum, platforma koja će okupljati europske zemlje i biti svojevrstan vanjski krug europskih integracija, mjesto na kojem će se susretati i razgovarati lideri kako članica Europske unije, tako i ostalih europskih zemalja, od kojih neke teže članstvu u Uniji, a neke ne.

Čekaonica u kojoj nervozni kandidati čekaju još uvijek nepostojeći vozni red 

Dio političara je stoga Europsku političku zajednicu i počeo doživljavati kao nekakvo predvorje Unije, čekaonicu u kojoj svaka od zemalja koja želi u EU čeka da po nju dođe njen automobil ili autobus, ovisno o tome kojom će se dinamikom Unija širiti.

Problem je, međutim, što se Europska politička zajednica na kraju i svela upravo na to - čekaonicu u kojoj sve nervozniji kandidati čekaju objavu voznog reda prema Bruxellesu, dok jednako nervozna Unija grčevito pokušava sastaviti novi red vožnje oko kojeg se sama sa sobom ne može sastaviti. Takav je pristup, međutim, daleko od onoga što bi Europska politička zajednica trebala biti.

Ona, naime, nije zamišljena kao čekaonica za članstvo u Uniji - za tako nešto odavno postoji institut kandidata za EU, već kao forum za razmjenu mišljenja, razgovor o problemima s kojima se suočava Stari kontinent i mjesto na kojem se jača sigurnost i stabilnost Europe, kao i mir koji je ruskom invazijom na Ukrajinu možda i nepovratno narušen.

Članstvo u EU samo je mali dio kompleksne priče Europske političke zajednice. Za mnoge zemlje, uostalom, članstvo u Uniji nije ni priča koja bi ih zanimala, dok ih funkcioniranje Europske političke zajednice itekako zanima. 

Velika Britanija je, recimo, izašla iz EU, dok zemlje EFTA-e (Švicarska, Lihtenštajn, Norveška i Island) ne žele u EU.

Pojedine zemlje, poput Turske, žele u Uniju, ali znaju da im je članstvo na jako dugom štapu, ako do njega ikada i dođe. Druge, opet, ni same ne znaju kako da se postave prema Uniji, a u tu kategoriju svakako treba ubrojiti Armeniju i Azerbajdžan.

Pokrenuta kao odgovor na rusku invaziju na Ukrajinu, ali rat se nastavlja

Otkako je nastala, Europska politička zajednica je održala tri summita. Prvi, inauguracijski, održan je u Pragu, u listopadu prošle godine. Drugi summit organizirala je u lipnju ove godine Moldavija, u dvorcu u blizini prijestolnice Kišinjeva. Treći je sada održan u španjolskoj Granadi, gradu poznatom po Alhambri, biseru srednjovjekovne islamske arhitekture.

Tijekom održavanja prvog summita Europske političke zajednice, glavno je pitanje bilo kako zaustaviti rusku agresiju na Ukrajinu. Ruska je invazija na zapadnog susjeda ujedno i razlog zbog kojeg je Rusiji uskraćeno članstvo u Europskoj političkoj zajednici. U Zajednicu nije pozvana ni Bjelorusija, odana saveznica Moskve, čiji je teritorij Kremlj iskoristio za početni napad na Ukrajinu i pokušaj prodora prema Kijevu.

Izopćene iz europskih struktura, Rusija i Bjelorusija počele su se okretati Trećem svijetu. Rusija je jedan od osnivača BRICS-a i Šangajske organizacije za suradnju, dok Bjelorusija teži članstvu u tim organizacijama.

Tako su ideje "europeizma" u Rusiji i Bjelorusiji zamijenile ideje "euroazijanizma", po kojima tim dvjema državama zapravo ni nije mjesto u Europi, nego u Euroaziji. Uostalom, i Rusija i Bjelorusija članice su Euroazijske ekonomske unije (EAEU) i ODKB-a, euroazijskog vojnog saveza, popularno zvanog "ruski NATO".

U međuvremenu, rat u Ukrajini se nastavlja. Rusija i dalje pod okupacijom drži gotovo petinu ukrajinskog teritorija, dok ukrajinska protuofenziva daje slabe rezultate.

Iako su se u Kijevu tome nadali, Ukrajina na kraju nije dobila pozivnicu za ulazak u NATO, a veliko je pitanje hoće li je ikada i dobiti. S članstvom u EU, ishod bi mogao biti nešto drukčiji, ali i ulazak Ukrajine u Uniju na dugom je štapu i sve manje političara i analitičara vjeruje da će Kijev uopće biti u stanju 2030. ili nekog drugog bliskog datuma pristupiti EU.

Bukti i problem Kosova

No, Europska politička zajednica je zakazala i na drugim trusnim područjima.

Problem Kosova posljednjih je dana eskalirao i zaprijetio izbijanjem novog rata na jugoistoku Europe. Na Kosovu nije u pitanju samo odnos između dvije etničke skupine - Albanaca i Srba, nego i pitanje statusa, budući da Srbija, kao i dio drugih europskih zemalja - uključujući tu i pet članica Unije - Kosovo ne priznaju kao neovisnu državu.

Alijev i Erdogan bojkotirali summit u Granadi

Uoči novog summita Europske političke zajednice, aktivirao se još jedan zamrznuti sukob, onaj u Gorskom Karabahu. Nakon kratkotrajne vojne akcije azerbajdžanskih snaga, armenski su pobunjenici, koji su više od tri desetljeća držali Gorski Karabah, položili oružje, pa je počeo proces reintegracije te regije u Azerbajdžan.

No, cijena koja je za to plaćena ogromna je i tragična, a ogleda se u masovnom egzodusu Armenaca iz Karabaha. U samo nekoliko dana, Gorski je Karabah ispražnjen od autohtonog armenskog stanovništva, koje je tamo bilo većinsko stanovništvo, pa se sada preko 100.000 Armenaca iz Karabaha nalazi u izbjeglištvu u susjednoj Armeniji.

U Erevanu su azerbajdžansko zauzimanje Gorskog Karabaha i egzodus tamošnjeg armenskog stanovništva proglasili "etničkim čišćenjem". Istu je ocjenu u četvrtak dao i Europski parlament. Eurozastupnici su vlasti u Bakuu pozvali da omoguće nesmetani povratak autohtonog armenskog stanovništva u Karabah, a od EU su zatražili da preispita svoje odnose s Azerbajdžanom.

Zbog reakcija Europe na azerbajdžansko zauzimanje Gorskog Karabaha i masovni egzodus Armenaca iz te regije, azerbajdžanski je predsjednik Ilham Alijev otkazao sudjelovanje na summitu Europske političke zajednice u Granadi. U Bakuu su zaključili da je u Europi zavladalo "protuazerbajdžansko ozračje" i da su se europske zemlje stavile na stranu Armenije u sukobu oko Gorskog Karabaha.

S Alijevom se solidarizirao turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji je također otkazao sudjelovanje na skupu u Granadi. Kao razlog nedolaska Erdogana u Ankari su naveli "prehladu".

Propuštene prilike

Time je propuštena prilika da čelnici Azerbajdžana i Armenije - Alijev i armenski premijer Nikol Pašinjan, sjednu za pregovarački stol i pokušaju pronaći rješenje za problem Gorskog Karabaha i sudbinu tamošnjih Armenaca, ali i za druge probleme u odnosima Bakua i Erevana, poput uspostave diplomatskih odnosa i određivanja granice na terenu, oko koje svako malo izbijaju sukobi.

Propuštena je i prilika da se sastanu Pašinjan i Erdogan i konačno dogovore i provedu u djelo normalizaciju odnosa između Armenije i Turske. Ni između Erevana i Ankare, naime, nisu uspostavljeni diplomatski odnosi, a granica između dviju zemalja već je tridesetak godina zatvorena.

S druge strane, Pašinjan se u Granadi sastao s predsjednikom Europskog vijeća Charlesom Michelom, kao i s francuskim predsjednikom Macronom i njemačkim kancelarom Olafom Scholzom. Nakon njihova je susreta objavljena i izjava u kojoj se Armenija i Azerbajdžan pozivaju da sjednu za pregovarački stol i riješe otvorena pitanja, što se posebno odnosi na demarkaciju granične linije. Od Azerbajdžana se također traži da dopusti povratak armenskih izbjeglica u Gorski Karabah i da im jamči sigurnost i etnička prava.

Michel, Macron i Scholz zatražili su i od Turske, vodeće saveznice Azerbajdžana, da otvori granične prijelaze s Armenijom.

Od svih zemalja traže da poštuju neovisnost, teritorijalnu cjelovitost i suverenitet Armenije. Erevanu je ponuđeno da sam odabere kakve odnose žele imati s Unijom.

Svakako treba pozdraviti poruke koje su Armeniji, Azerbajdžanu i Turskoj poslane sa skupa u Granadi. No, otvorenim ostaje pitanje tko će ih i kako provesti u djelo. Europska unija raspolaže s malo mehanizama za tako nešto, dok ih Europska politička zajednica ni nema.

Pridnjestrovlje, šalter ruske politike prema jugoistoku Europe

Ukrajina, Kosovo i Gorski Karabah nisu jedina krizna žarišta u Europi.

Zamrznuti konflikt već tridesetak godina postoji i u istočnoj moldavskoj regiji Pridnjestrovlju, koja se praktično pretvorila u izdvojeni šalter ruske politike prema jugoistoku Europe. Eventualno novo pokretanje sukoba na tom području bio bi novi faktor destabilizacije Staroga kontinenta.

I dalje se čeka 'ciparski Dayton'

Već gotovo 50 godina zamrznuti konflikt postoji i na sjeveru Cipra. Svi dosadašnji pokušaji mirnog ujedinjenja otoka pali su u vodu, a dvije etničke zajednice na Cipru - grčka i turska, žive svaka svoj život. Razdvojene "zelenom linijom", kojom patroliraju snage Ujedinjenih naroda, međunarodno priznata ciparska država na jugu danas je članica EU i eurozone, dok je nepriznata "Turska Republika Sjeverni Cipar" po svemu, osim po nazivu, integrirana u Tursku.

Nitko, naravno, ne očekuje da bi ciparski sukob mogao ponovno eskalirati. Međutim, nakon gotovo pet desetljeća razdvojenosti, očekivalo bi se da dvije ciparske strane barem započnu ozbiljno pregovarati o budućnosti otoka, a ako je ikako moguće, i da konačno iznjedre nekakav "ciparski Dayton".

Okvir bez sadržaja

U rješavanju svih tih sukoba važnu je ulogu trebala odigrati upravo Europska politička zajednica. Uostalom, u njenom radu sudjeluje 47 europskih zemalja - sve zemlje Staroga kontinenta, osim Rusije i Bjelorusije te Vatikana.

To se, međutim, nije dogodilo, što samo potvrđuje tvrdnje da Europska politička zajednica sve više i sve brže postaje okvir bez sadržaja, umjesto da bude mehanizam za rješavanje problema i jačanje suradnje. 

Europska politička zajednica trebala bi postati barem 'europski UN'

Takav je razvoj događaja teško shvatiti, posebno ako se zna da je upravo Europskoj političkoj zajednici u novom prijedlogu stručnjaka francuske i njemačke vlade namijenjeno važno mjesto u budućoj "Europi više brzina".

Konkretno, Europska bi politička zajednica, po tom prijedlogu, trebala postati onaj četvrti, vanjski krug europskih integracija, mjesto okupljanja sadašnjih i budućih članica EU i europskih zemalja koje ostaju izvan Unije. Po takvom shvaćanju, Europsku političku zajednicu trebalo bi još i ojačati, dok ona u stvarnosti slabi. To potvrđuje i sve veća nestabilnost u Europi, kao i nedolazak Erdogana i Alijeva na summit u Granadi.

Zato je hitno potrebno osmisliti novi sadržaj Europske političke zajednice, kako bi ona mogla ispuniti svoju ulogu platforme za dijalog o miru i stabilnosti na europskom kontinentu, ali i postati instrument jačanja političke i ekonomske suradnje među državama Staroga kontinenta. To, među ostalim, znači i davanje novih funkcija Europskoj političkoj zajednici, ali i instrumenata i novaca za provedbu tih ciljeva.

Pojednostavljeno, Europska politička zajednica trebala bi postati barem "europski UN", ako ne i nešto više od toga. No, za tako nešto potrebno ju je nadograditi i ojačati, dok je ona u praksi svedena na razinu debatnog kluba u kojem sudjeluje sve manje država. Europa je, uostalom, puno toga dala svijetu pa je sada valjda trenutak da nešto da i sama sebi. Upravo je Europska politička zajednica adekvatno sredstvo za ostvarenje tih ciljeva.

Širenje Europske političke zajednice u budućnosti

Na kraju, postavlja se pitanje i širenja Europske političke zajednice. Tema je to o kojoj se malo govori. Ipak, postoje zemlje koje bi mogle dati svoj doprinos radu tog foruma.

Među njima su, primjerice, Kazahstan, koji malim dijelom svog teritorija i pripada europskom kontinentu, ali i Izrael, koji je geografski u Aziji, ali politički, ekonomski i kulturološki više pripada Europi nego dijelu svijeta u koji ga je geografija smjestila. Potencijalnih kandidata ima još, posebno na području Mediterana.

Prije ili kasnije, postavit će se i pitanje pristupanja Rusije i Bjelorusije Europskoj političkoj zajednici. Ne samo zato što te dvije zemlje obuhvaćaju gotovo polovinu europskoga kontinenta, nego i zato što je bez njihova doprinosa teško postići mir i stabilnost u Europi.

No, o otvaranju europskih vrata Moskvi i Minsku teško da će se govoriti dok Rusija ne okonča svoju agresiju na Ukrajinu i dok se u Rusiji i Bjelorusiji puno toga ne promijeni. Stoga to ostaje samo tema o kojoj će se više govoriti u budućnosti.