Lista problema s kojima se suočava Stari kontinent podulja je i kreće se od rata u Ukrajini, preko Kosova i Pridnjestrovlja, pa do poluratnog stanja na Zakavkazju, ali pravo pitanje bez odgovora je daljnje širenje Europske unije

Naime, sastanak čelnika europskih zemalja u dvorcu u Bulboaci, 35 kilometara od Kišinjeva i samo 20 kilometara od Ukrajine, na kraju, može se reći, nije iznjedrio ništa konkretno.

Potvrdio je, međutim, da su razlike među europskim zemljama velike. Ne toliko u odnosu prema Rusiji i njenoj invaziji na Ukrajinu, s obzirom na to da su agresiju manje-više svi osudili, već prije svega u odnosima među samim europskim zemljama, kao i u njihovim aspiracijama da pristupe Europskoj uniji i NATO-u.

Ukrajina traži ulazak u NATO

Problem je nastao već u četvrtak ujutro kada se skupu obratio ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski koji je, kako su izvijestili svjetski mediji, zatražio da Ukrajina na predstojećem summitu NATO-a u Vilniusu dobije pozivnicu za pristupanje Sjevernoatlantskom savezu.

Izvor: Daniel MIHAILESCU / AFP / Profimedia

"Ovo je godina odluke. Na summitu NATO-a na ljeto u Vilniusu potrebna je jasna pozivnica članica Ukrajini, kao i sigurnosna jamstva na njenom putu prema članstvu u NATO-u“, poručio je, prema pisanju Reutersa, Zelenski.

No, mogućnost da Ukrajini pristupi NATO-u dok je u ratu s Rusijom vrlo su male, ako ne i nepostojeće. I same članice NATO-a podijeljene su oko mogućnosti primanja Ukrajine pod NATO-ov kišobran. I glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg nedavno je kazao da o eventualnom ulasku Ukrajine u NATO nema smisla govoriti dok traje rusko-ukrajinski rat jer bi to NATO odvelo u rat s Rusijom.

Napeta situacija na Kosovu

Osim rata u Ukrajini i pitanja njezina članstva u NATO-u, drugo krizno područje u Europi je Kosovo. Situacija na Kosovu prije nekoliko je dana bila na rubu izbijanja novog rata, a i sada je jako daleko od rješenja.

Najbolje su to posvjedočili pokušaji srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i kosovske predsjednice Vjose Osmani da se na summitu u Kišinjevu ne susretnu. Izbjegavali su se, naime, u širokom luku.

Beograd i Priština jednostavno ne gledaju istim očima ni na status Kosova, kao ni na njegovu budućnost. Priština, a i veći dio europske te dobar dio međunarodne zajednice, u Kosovu vidi neovisnu državu. Beograd, s druge strane, tvrdi da je Kosovo i dalje južna srbijanska pokrajina, iako je Srbija Kosovo izgubila u ratu s NATO-om 1999. godine.

Ipak, status Kosova Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1244 iz lipnja 1999. godine, kojom je i službeno završena intervencija NATO-a, nije riješen, već je pronalaženje konačnog statusa prepušteno naknadnim pregovorima. Pregovori su održani, ali rješenje nije nađeno, pa su vlasti u Prištini 2008. godine jednostrano proglasile neovisnost.

Beograd je odbio, a odbija i dalje, priznati neovisnost Kosova. Umjesto toga, prihvaća normalizaciju odnosa, ali bez službenog priznavanja državnosti Kosova, te inzistira da se prethodno stvori Zajednica srpskih općina, dogovorena još 2013. godine u Bruxellesu, kojoj vlada u Prištini uporno odbija dati zeleno svjetlo.

Posljedica toga je da kosovske vlasti neprekidno pokušavaju uspostaviti svoju vlast na sjeveru Kosova, koje su Srbi nastavili nadzirati i nakon kratkotrajnog rata s NATO-om 1999. godine. S druge strane, Beograd nastoji spriječiti Kosovo da uđe u međunarodne političke organizacije, poput Vijeća Europe i UN-a, a protivi se i njegovom samostalnom putu u EU te ni u kojem slučaju ne prihvaća vlast Prištine sjeverno od Ibra.

Problem Gorskog Karabaha i armensko-azerbajdžanskih odnosa

Treće krizno područje u Europi je Zakavkazje, odnosno Gorski Karabah, azerbajdžanska regija s većinskim armenskim stanovništvom, koja je još u vrijeme raspada SSSR-a proglasila neovisnost kao "Republika Artsah" te pritom zauzela i mnoga područja Azerbajdžana koja joj ranije nisu pripadala.

Armenija i Azerbajdžan u više su navrata u protekla tri desetljeća ratovali. Posljednji njihov rat odvio se na jesen 2020. godine, kada je Azerbajdžan pod svoj nadzor uspio vratiti veći dio ranije okupiranog teritorija. Danas se pod nadzorom armenskih vlasti nalazi još samo  dio Gorskog Karabaha, koji je uskim Lačinskim koridorom, kojim partoliraju ruske trupe, povezan s Armenijom.

Iako već mjesecima traju pokušaji normalizacije odnosa između Erevana i Bakua - pa je čak armenski premijer Nikol Pashinyan nedavno kazao da Gorski Karabah pripada Azerbajdžanu, ali pod uvjetom da Baku jamči za prava Armenaca na tom području - čini se da je otopljavanje odnosa Armenije i Azerbajdžana i dalje jako daleko. Naime, čak i bez Gorskog Karabaha, lista problema između dvije postsovjetske države je podulja - od demarkacije granične linije na terenu, zbog čega povremeno izbijaju granični sukobi, pa do brojnih enklava.

'Zamrznuti konflikt' u Pridnjestrovlju

Velike probleme ima i sam domaćin summita Europske političke zajednice, Moldavija. Istok te države, zapravo u neposrednoj blizini dvorca u kojem se održao susret europskih čelnika, pod nadzorom je pobunjenika koji su u vrijeme raspada SSSR-a, a uz pomoć Rusije, proglasili vlastitu državu - Pridnjestrovlje.

Iako je situacija na terenu već desetljećima uglavnom mirna i može se opisati kao "zamrznuti konflikt", Moldavija nikada nije priznala odcjepljenje Pridnjestrovlja, već inzistira na njegovom povratku u sastav moldavske države, nudeći mu pritom autonomiju. Proruske vlasti u Pridnjestrovlju to odbijaju.

'Europska politička zajednica neuspješno pokušava nadomijestiti članstvo u EU'

Ipak, čini se da glavno pitanje funkcioniranja Europske političke zajednice ostaje ono koje svi nastoje pomesti pod tepih, a to je, kako upozoravaju analitičari, politika daljnjeg proširenja EU.

U kandidatskom klubu trenutno je osam država - Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Sjeverna Makedonija, Albanija, Turska, Moldavija i Ukrajina, dok su još dvije zemlje - Kosovo i Gruzija, potencijalni kandidati. No, ni za jednu od njih u ovom trenutku nitko ne može reći kada će ući u EU.

Štoviše, neke od njih, poput Turske, u kandidatskom su statusu već desetljećima. Tursku zato analitičari često i nazivaju "vječnim kandidatom".

"Europska politička zajednica je pokušaj nadomještanja jasne perspektive daljnjeg razvoja i širenja EU. Ona je jedan od načina da se fokus prebaci s pitanja daljnjih proširenja EU na druge teme", upozorava za Euractiv politički analitičar i bivši hrvatski veleposlanik u Moskvi Božo Kovačević. 

Dodaje kako i posljednji prijedlozi Europske komisije o jačanju odnosa sa zemljama Zapadnog Balkana, koje je u srijedu predstavila predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, pokazuju da EU zapravo ne zna kada bi se mogla proširiti na zemlje europskog jugoistoka. Zato im Bruxelles sada nudi pristup jedinstvenom europskom tržištu i bez formalnog članstva te povećanje pretpristupne pomoći.

Iz tog aspekta, zaključuje Kovačević, na Europsku političku zajednicu može se gledati kao na promašaj. Napominje i kako nisu posve jasni i precizni ciljevi zbog kojih je ta inicijativa osnovana u listopadu prošle godine, na summitu u Pragu.

Poznato je jedino da je inicijativa za osnivanjem Europske političke zajednice potekla od francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.

Jasna poruka Kremlju

Naravno, na Europsku političku zajednicu ne može se gledati samo kroz prizmu odnosa EU prema ostatku Europe. Zajednica je, naime, i jasna poruka Rusiji što države na Starom kontinentu misle o agresivnoj politici Vladimira Putina i vodstva u Kremlju.

Uostalom, uz Vatikan, Rusija i njen saveznik Bjelorusija jedine su europske zemlje koje nisu članice Europske političke zajednice. Preostalih 47 je u "klubu".

Izvor: Pool /Ukrainian Presidentia / Zuma Press / Profimedia

U smislu odnosa prema Rusiji, može se reći da je Europska politička zajednica dijelom ispunila očekivanja. Poslala je jasnu poruku Moskvi i pokazala je da Europa može funkcionirati bez Rusije.

U tom tonu, uostalom, u četvrtak je govorila i predsjednica Moldavije Maia Sandu - inače, domaćin uglednog skupa, kada je rekla da će Europa "biti uz Ukrajinu dok god bude trebalo".

Kakva je budućnost Europske političke zajednice?

Stoga otvorenim ostaje pitanje hoće li Europska politička zajednica u budućnosti profunkcionirati kao neki snažniji oblik suradnje koji će europskim državama - bez obzira na to jesu li u EU ili izvan nje - omogućiti da razriješe međusobne probleme i iznjedre jedinstveni odgovor na globalne probleme ili će ostati samo labavi forum za povremenu razmjenu mišljenja.

Na kraju, pitanje je i kako će se Europska politička zajednica postaviti prema Rusiji jednom kada s vlasti ode Putin i završi rusko-ukrajinski rat.

Kovačević kaže kako uopće ne treba isključiti mogućnost da jednoga dana i Rusija i Bjelorusija pristupe Europskoj političkoj zajednici. I u samoj Rusiji, uostalom, sve češće se mogu čuti glasovi onih koji nisu zadovoljni orijentacijom Kremlja prema Aziji, već budućnost svoje zemlje vide u Europi.