Zaokret u vanjskoj politici Erevana otvorit će brojna pitanja u Zakavkazju, regiji u kojoj se sukobljavaju interesi Rusije, EU, SAD-a, Turske i Irana
Nedavna kratkotrajna azerbajdžanska ofenziva na Gorski Karabah, koja je rezultirala slomom samoproglašene "Republike Artsah", ali i masovnim egzodusom više od 100.000 etničkih Armenaca iz te enklave, vjerojatno će iz temelja promijeniti odnose snaga u Zakavkazju, a možda i šire.
Osim Rusije, koja je do sada u toj turbulentnoj regiji igrala dominantnu ulogu, a koja će se sada, po svemu sudeći, umanjiti, kao jaki igrači u Zakavkazju sada se pojavljuju i SAD i Europska unija.
Njima još valja pribrojiti od ranije prisutne Tursku i Iran, a posredno i neke druge zemlje, poput Kine, Indije i Izraela. To sve dodatno komplicira ionako kompliciranu situaciju na području Kavkaza.
Armenci iz Karabaha nisu povjerovali obećanjima iz Bakua
Nakon kratkotrajnog, 24-satnog žestokog napada na Gorski Karabah, etnički armensku enklavu na području Azerbajdžana, oko koje su Baku i Erevan više puta ratovali u posljednjih tridesetak godina, armenski su pobunjenici, koji su početkom 90-ih godina prošlog stoljeća na tom području proglasili nepriznatu "Republiku Artsah", položili oružje. Štoviše, vlasti "Artsaha" objavile su da njihova samoproglašena država prestaje postojati 1. siječnja sljedeće godine.
Iako je azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev u nekoliko navrata kazao da Armence iz Gorskog Karabah želi reintegrirati u azerbajdžansko društvo i da im jamči sva prava, malo je koji Armenac u to povjerovao. Skepsu Armenaca iz Gorskog Karabaha prema obećanjima Alijeva pojačalo je i uhićenje bivšeg čelnika "Artsaha" Rubena Vardanjana, kao i neobjavljivanje bilo kakvog plana reintegracije Gorskog Karabaha i tamošnjih Armenaca u azerbajdžansku državu i društvo.
K tome, u Bakuu nisu željeli razgovarati o davanju bilo kakve samouprave, a kamoli autonomije, regiji koja se od Azerbajdžana odcijepila još u vrijeme raspada SSSR-a, a nad kojom Baku sve do prije nekoliko dana nije imao nadzor.
Kada se tome doda i veliko nepovjerenje koje vlada između Armenaca i Azerbajdžanaca u spornoj regiji, zatim sjećanja Armenaca na genocid koji su doživjeli u Prvom svjetskom ratu na istoku Anatolije, kao i protjerivanje azerbajdžanskog stanovništva iz Karabaha i okolnih područja još početkom 90-ih godina, ne treba se previše čuditi tragičnom ishodu posljednje bitke za Gorski Karabah. Taj se ishod, nažalost, ogleda u masovnom bijegu gotovo cjelokupne armenske populacije iz Karabaha, čime nestaje i zajednica koja je na tom području živjela tisućljećima.
Armenija optužila Azerbajdžan za 'etničko čišćenje'
Armenci iz Karabaha spas su potražili u Armeniji, matičnoj državi s kojom su od posljednjeg armensko-azerbajdžanskog rata bili povezani uskim Lačinskim koridorom. Taj su koridor, kao i sam Karabah, nadzirale ruske mirovine snage.
Prema podacima koje su objavile vlasti u Erevanu, u Armeniju je u samo nekoliko dana stiglo više od 100.000 Armenaca iz Karabaha.
Procjene Ujedinjenih naroda govore da je na području Karabaha ostalo još samo 50 do 1000 Armenaca, mahom starijih i nemoćnih ljudi.
Armenski premijer Nikol Pašinjan nazvao je azerbajdžansku akciju u Gorskom Karabahu i egzodus koji je uslijedio "etničkim čišćenjem".
U Bakuu odbacuju takve kvalifikacije, tvrdeći da su Armencima zajamčili prava i da su sami odlučili otići. To, međutim, ne mijenja činjenicu da je Karabah sada gotovo bez autohtonog armenskog stanovništva i da u Bakuu već najavljuju da će ga naseliti Azerbajdžancima.
Problem demarkacije granice Armenije i Azerbajdžana često dovodi do oružanih incidenata
Spor oko Gorskog Karabaha samo je jedan od sporova Erevana i Bakua. Osim te enklave, dvije zemlje imaju problem i s određivanjem na terenu međunarodno priznate armensko-azerbajdžanske granice, na koju su azerbajdžanske snage izbile na jesen 2020., kada su uspjele zauzeti dio Gorskog Karabaha i područja oko te enklave koje su armenske snage zauzele još početkom 90-ih godina.
Budući da međunarodno priznata granica Armenije i Azerbajdžana nikada na terenu nije bila obilježena, zbog demarkacije granice često izbijaju i oružani incidenti između dviju vojski.
Problem Zangezurskog koridora
Pored toga, vlasti u Azerbajdžanu svako toliko spominju potrebu stvaranja Zangezurskog koridora, koji bi matično područje Azerbajdžana preko Armenije povezao s Nahičevanom, azerbajdžanskom enklavom jugozapadno od Armenije.
Taj bi koridor zahtijevao i da se Armenija odrekne dijela vlastita teritorija (što Gorski Karabah ili "Artsah" ipak nije bio) te bi Armeniju teritorijalno odvojio od Irana, s kojim Erevan ima dobre odnose.
S druge strane, Azerbajdžan bi time dobio ne samo poveznicu sa svojom velikom enklavom na zapadu, nego i s glavnom saveznicom Turskom, s kojim Nahičevan ima kratku granicu.
Srećom, iz Bakua su ovih dana poručili kako nemaju namjere napasti Armeniju i oduzimati joj teritorij. No, i dalje ostaje nejasno kako namjeravaju povezati Nahičevan s ostatkom svog teritorija, budući da s Iranom, preko kojeg je ta poveznica također moguća, imaju vrlo zategnute odnose.
Armenija razočarana ponašanjem Rusije
Gubitak Gorskog Karabaha i egzodus tamošnjih Armenaca velik su problem za Pašinjana i njegovu vladu. O tome svjedoče i svakodnevni prosvjedi pred vladinim institucijama u Erevanu.
Armenci su razočarani i ponašanjem Rusije, koju smatraju svojom povijesnom saveznicom.
Armenija je, naime, članica CSTO-a ili ODKB-a, kako glasi njegova ruska kratica. ODKB je ruska varijanta NATO-a, a osim Rusije i Armenije, u tom su vojnom bloku još i Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan. Kao i NATO, i ODKB ima klauzulu po kojoj je napad na jednu članicu napad na sve. Sjedište ODKB-a je u Moskvi.
Ipak, Moskva nije intervenirala u operaciji azerbajdžanske vojske u Gorskom Karabahu. Nisu reagirali čak ni tamošnji ruski mirovnjaci. U Moskvi su pojasnili da Gorski Karabah nije dio članice ODKB-a - Armenije, već je dio države koja nije u tom bloku - Azerbajdžana.
Sličan je stav Rusija zauzela i 2020., kada je izbio drugi po redu rat Azerbajdžana i Armenije oko Karabaha, onaj u kojem su azerbajdžanske snage uspjele izbiti na međunarodno priznatu granicu s Armenijom.
Već tada su u Erevanu bili razočarani ponašanjem Rusije. Stoga se Armenija posljednjih godina polako okreće Zapadu, posebno nakon što je u veljači prošle godine Rusija napala Ukrajinu i našla se u međunarodnoj izolaciji.
Armenija jača vojnu suradnju sa SAD-om
Tako je Armenija prošle godine pristupila Europskoj političkoj zajednici, forumu koji okuplja 47 zemalja Staroga kontinenta, odnosno sve europske države osim Rusije, Bjelorusije i Vatikana. Valja reći da su Europskoj političkoj zajednici pristupili i Azerbajdžan i Gruzija, kao i Turska.
Ipak, ono što je Rusiju više zabrinulo od članstva triju zakavkaskih država u Europskoj političkoj zajednici je jačanje vojne suradnje Armenije s članicama NATO-a. Tako su nedavno armenska i američka vojska u Armeniji održale zajedničke vojne vježbe.
Šefica francuske diplomacije u Erevanu
Uz to, Erevan je u utorak posjetila i francuska ministrica vanjskih poslova Catherine Colonna, što je i prvi posjet nekog zapadnog dužnosnika Armeniji nakon sloma Gorskog Karabaha i egzodusa tamošnjih Armenaca. Šefica francuske diplomacije obećala je Armeniji isporuke vojne opreme kako bi Erevan ojačao obranu zemlje.
Kako su prenijeli svjetski mediji, Colonna je poručila i da će Pariz budno pratiti poštuje li se teritorijalna cjelovitost Armenije te je kazala kako se nada da će EU poslati "jasan signal svima koji bi došli u iskušenje da dovedu u pitanje suverenitet Armenije".
Ruske baze u Armeniji
Takve je aktivnosti Erevana prilično teško pomiriti s članstvom Armenije u ODKB-u, vojnom savezu kojem je glavni suparnik NATO-u, a čiji su SAD i Francuska vodeći članovi.
Uz to, treba reći i da ruska vojska ima baze na području Armenije. Najveća je u Gjumriju, gradu blizu armensko-turske granice.
Oštre reakcije Kremlja na pristupanje Armenije sudu u Haagu
Povrh svega, parlament u Erevanu u utorak je ratificirao pristupanje Armenije Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu.
Taj je sud na proljeće izdao nalog za uhićenje ruskog predsjednika Vladimira Putina, kojeg smatra odgovornim za deportaciju ukrajinske djece. To znači da bi Putin, dođe li u Armeniju, zemlju koja mu je nominalno saveznica, mogao biti uhićen i izručen sudu u Haagu.
Iako analitičari tvrde da pristupanje Armenije Haškom sudu nije motivirano željom armenskih vlasti da uhite Putina, već prvenstveno namjerom da pred međunarodnim tijelima kazneno gone azerbajdžanske vlasti zbog egzodusa Armenaca iz Gorskog Karabaha, jasno je da se radi i o svojevrsnoj poruci Erevena Moskvi. U Moskvi su očito shvatili tu poruku, budući da je od glasnogovornika Kremlja Dmitrija Peskova stigla oštra reakcija.
Erevan bi i službeno mogao napustiti ODKB, 'ruski NATO'
Analitičari s kojima je Euractiv razgovarao ne isključuju ni mogućnost da Armenija i službeno napusti ODKB.
"Armenija je dugo bila vjerna svojoj saveznici Rusiji i oslanjala se na rusku mirovnu misiju u Gorskom Karabahu, vjerujući da će Rusi zaštititi tamošnje armensko stanovništvo. No, Rusija je svoju prisutnost na tom području iskoristila za zadržavanje zamrznutog konflikta i stalno stvarala nove razloge za svoju prisutnost u regiji. Rusi nisu poduzeli ništa kada je Azerbajdžan odlučio vratiti Gorski Karabah vojnim putem. Stoga je armenska politička elita shvatila da Rusija ili ne može ili ne želi ništa učiniti u obrani njihovih interesa i počeli su se okretati Zapadu“, ocjenjuje za Euractiv politički analitičar i bivši hrvatski veleposlanik u Moskvi Božo Kovačević.
I Marinko Ogorec, vojni i sigurnosni stručnjak te predavač na Veleučilištu Velika Gorica, koji je bio i vojni ataše u Moskvi, smatra da će se Armenija najvjerojatnije nastaviti okretati Zapadu.
To ne znači nužno da će pristupiti NATO-u, budući da je u NATO-u Turska, s kojom Armenija nema čak ni diplomatske odnose i koja aktivno podupire Azerbajdžan. Ipak, može značiti jačanje bilateralnih političkih i vojnih odnosa Erevana sa zapadnim prijestolnicama, poput Washingtona, Londona i Pariza.
Izgledno jačanje odnosa Armenije s EU
Izgledno je, dodaje Ogorec, i da će Armenija nastaviti jačati svoje odnose s EU, možda i s nekom perspektivom članstva u Uniji u budućnosti.
"Međutim, ne vjerujem da bi Armenija u dogledno vrijeme mogla pristupiti ni EU ni NATO-u. Standardi koje te organizacije postavljaju za Armeniju su u ovom trenutku preteški. Osim toga, Armenija je sada destabilizirana dolaskom 100.000 izbjeglica iz Gorskog Karabaha, koje treba smjestiti i integrirati u armensko društvo“, napominje Ogorec za Euractiv.
Ovdje treba podsjetiti da je Armenija, osim što je članica proruskog vojnog bloka ODKB, ujedno i članica Euroazijske ekonomske unije (EAEU), ekonomskog bloka u kojem su još i Rusija, Bjelorusija, Kazahstan i Kirgistan. EAEU je stvorena po uzoru na EU, iako stupanj integracije među članicama nije tako snažan. Naravno, i u EAEU glavnu riječ ima Rusija.
Može li i Armenija dobiti status kandidata za EU?
S druge strane, EU je Armeniju, ali i Azerbajdžan i ostale europske postsovjetske države, uključila u Istočno partnerstvo, inicijativu kojoj je cilj politički i ekonomski povezati te zemlje s Unijom, iako bez formalnog članstva u njoj.
No, neke zemlje Istočnog partnerstva - Ukrajina i Moldavija, lani su dobile status kandidata za članstvo u EU, dok je sjeverni armenski susjed Gruzija "na čekanju", odnosno u statusu potencijalnog kandidata.
Drugim riječima, nitko ne može isključiti da će kandidati za članstvo jednoga dana postati i Armenija, pa čak i Azerbajdžan, iako je sve to na jako dugom štapu.
Kovačević smatra i da ne treba očekivati da će EU, s obzirom na probleme koje ima i na gužvu u kandidatskoj čekaonici, žuriti s obuhvatom Armenije u svoju politiku proširenja. S obzirom na zastoj u politici proširenja i sve veći broj kandidata, tako nešto bi EU samo stvorilo dodatne probleme.
'Blisko susjedstvo je shvatilo da Moskva želi obnovu Ruskog Carstva, a ne suradnju'
Ipak, i Kovačević i Ogorec slažu se da novo miješanje karata u Zakavkazju znatno smanjuje utjecaj Rusije u toj regiji. Sve to otvara prostor i za EU i SAD da se aktivnije uključe na tom području, kao što, uostalom, otvara prostor i drugim zemljama, posebno Turskoj i Iranu.
"Preusmjeravanje armenske vanjske politike prema Zapadu dovest će do daljnjeg pogoršanja odnosa Armenije i Rusije. No, Rusija ne gubi utjecaj samo na Kavkazu, nego i u Srednjoj Aziji, gdje se također pojavljuju novi igrači, a posebno Turska, SAD i Kina. Zapravo se može reći da je Putinov sukob sa Zapadom oko Ukrajine doveo do smanjenja ruskog prisustva i utjecaja u bivšim sovjetskim republikama, 'bliskom inozemstvu', kako u Moskvi zovu nekadašnje sovjetske republike. U tim su državama shvatili da Rusija želi obnoviti ruski imperij, a ne surađivati s njima na ravnopravnim osnovama", ocjenjuje Kovačević.
Slabljenje ruskog utjecaja u Zakavkazju, napominje i Ogorec, posljedica je ponajprije fokusiranosti Moskve na rat u Ukrajini i svega onoga što je taj rat proizveo i na unutarnjem planu u Rusiji.
"Armenija će se polako i postupno približavati Zapadu", zaključuje Ogorec.
Što se sve mijenja približavanjem Erevana Zapadu?
Iako je Armenija mala država, već sada vidljiv zaokret u politici Erevana mogao bi imati i znatno veće posljedice od regionalnih.
Naime, približavanje Zapadu za Armeniju će značiti i da mora normalizirati odnose s Turskom, koja je članica NATO-a i kandidat za članstvo u EU. Doduše, proces normalizacije odnosa Erevana i Ankare počeo je još prije ruske invazije na Ukrajinu, no dosad nije dao većih rezultata, uglavnom zato što je Turska vodeći saveznik Azerbajdžana i što mu aktivno pomaže u sukobima s Armenijom.
Iako je Armenija ranije imala dobre odnose s Izraelom, odnosi između dviju zemalja pogoršali su se nakon armensko-azerbajdžanskog rata za Gorski Karabah 2020. godine, budući da je Izrael opskrbljivao Azerbajdžan oružjem. Stoga Erevan čeka i jačanje odnosa s Izraelom, zemljom koja ima jake odnose sa SAD-om, ali i u kojoj živi velika armenska dijaspora.
S druge strane, Armenija ima tradicionalno dobre odnose sa svojim južnim susjedom Iranom koji, opet, ima loše odnose s Azerbajdžanom.
Iran se, zbog svog nuklearnog programa, nalazi pod sankcijama Zapada. Stoga je u ovom trenutku pitanje bez odgovora kako će se u budućnosti dalje razvijati odnosi Erevana i Teherana, ali i mogu li se odnosi Teherana sa zapadnim prijestolnicama popraviti upravo posredovanjem Armenije.