U proširenoj EU postojalo bi više razina integracije, što na određeni način već imamo, a države bi još dok su kandidati mogle pripustiti jedinstvenom tržištu, objašnjava za Euractiv bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač
Ako je suditi po izjavama dužnosnika Europske unije, proširenje Unije ponovno je na agendi Bruxellesa, i to na vrlo visokom mjestu. Zaokret je to u odnosu na dosadašnju politiku koja je proširenje Unije proteklih godina stavljala u drugi plan.
Tako je predsjednik Europskog vijeća Charles Michel nedavno na Bledu kazao kako i EU i kandidati moraju biti spremni za proširenje do 2030. godine. No, iako su mnogi u toj njegovoj izjavi iščitali najavu da će se Unija 2030. godine proširiti, dio analitičara je upozorio da se radi o godini do koje obje strane moraju biti spremne za proširenje, no da to ne znači - iako nije isključeno - da će se EU 2030. godine doista i proširiti.
I predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u svom je govoru o stanju Unije prije nekoliko dana poručila kako je mjesto i zemalja Zapadnog Balkana, kao i Ukrajine i Moldavije te Gruzije u EU. No, i šefica Europske komisije je ukazala na važnost reformi, kako u samoj Uniji, tako i u kandidatima.
U ovom je trenutku, osim datuma sljedećeg proširenja EU, otvoreno i niz drugih pitanja. Primjerice, koje bi zemlje u novoj rundi proširenja ušle u EU i hoće li u "klub" ulaziti pojedinačno (što je malo vjerojatno) ili u određenim skupinama ili u toliko često spominjanom "paketu" koji, opet, može biti veći ili manji? Hoće li u EU uživati ista prava kakva imaju sadašnje članice ili će ona u nekim segmentima biti derogirana i stavljena "na čekanje"? Hoće li im se ponuditi i nekakva alternativa članstvu, poput "Europe više brzina" ili "članstva bez (formalnog) članstva"? Hoće li im Unija postupno otvarati vrata tako što će ih i prije primanja u članstvo uključivati u pojedine svoje politike? Na kraju, veliko je pitanje i može li EU uopće funkcionirati s tako velikim brojem članica u uvjetima kada svaka članica može blokirati bilo koju odluku?
O tim i drugim pitanjima vezanima uz novu politiku proširenja Unije razgovarali smo s bivšim hrvatskim ministrom vanjskih poslova Mirom Kovačem. Kovač je karijerni diplomat i odličan poznavatelj europske i svjetske politike te stanja na europskom jugoistoku.
EURACTIV: Proširenje EU je, po svemu sudeći, ponovno na dnevnom redu. Je li realno da će EU 2030. primiti nove članice?
KOVAČ: Jedino je realno ako će EU promijeniti uvjete za primanje novih članica, a što, ne nazire se. Naime, ako bi se to učinilo, promijenila bi se sadašnja "fizionomija" Unije.
Ne vidim trenutno raspoloženje za stvaranje platforme za jednu drukčiju EU.
EURACTIV: Koje bi zemlje mogle biti prve u nizu za ulazak u EU u narednoj rundi proširenja? Je li tu riječ o pojedinim zemljama Zapadnog Balkana, Moldaviji, Ukrajini ili svima njima zajedno? I bi li, uopće, neki takav "paket" bio pošten u uvjetima kada su kandidati već sada na vrlo različitim etapama puta u EU?
KOVAČ: Moj je dojam da to ne znaju ni sadašnji "glavni briselski arhitekti".
Sadašnji diskurs o proširenju podsjeća na famozni bijeg naprijed. Postoji svijest da treba nešto učiniti kad je riječ državama kandidatkinjama, to jest o onim državama za koje se smatra da bi bile poželjne kao članice EU. Ali, ne zna se kako to učiniti.
EURACTIV: Je li EU uopće spremna funkcionirati s tako velikim brojem članica? Kakve će reforme trebati provesti da bi se mogla proširiti?
KOVAČ: Trenutno nije spremna funkcionirati s 30 i više članica. Uzmimo samo segment Zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Kako bi to moglo funkcionirati?
EURACTIV: Sve češće se čuju i "alternativne" ideje, poput "Europe više brzina", u kojoj nove članice ne bi uživale ista prava kao i sadašnje, a što dijelom postoji i danas, budući da ulazak u EU ne podrazumijeva automatski i ulazak u Schengen i eurozonu. Na stolu je i ideja "članstva bez članstva", po uzoru na status kakav imaju Norveška, Island i Lihtenštajn te (bilateralno) Švicarska. U kojoj su mjeri takve ideje izvedive i bi li uopće potencijalne nove članice pristale na njih?
KOVAČ: Jedini način kako prigrliti veći broj zemalja jest stupnjevanje članstva. Drugim riječima, imali bismo više nivoa integracije. Na određen način, to već sada imamo. Tu su Schengen, eurozona...
Države kandidatkinje bi, primjerice, mogle pripustiti jedinstvenom tržištu.
EURACTIV: Čini se da će se neriješena bilateralna pitanja i službeno maknuti iz pregovaračkog procesa. Znači li to da će se, primjerice, neriješeni granični ili statusni problemi rješavati mimo procesa ulaska kandidata u EU?
KOVAČ: Čini li se Vama izvedivim da, primjerice, Srbija i Kosovo pristupe EU, a da se prethodno nisu međusobno priznali? Meni se to ne čini izvedivim, a ni prihvatljivim.
EURACTIV: Kakav bi stav Hrvatska trebala zauzeti oko daljnjeg proširenja EU? Članstvo kojih država u EU bi Hrvatskoj najviše značilo? I što Zagreb može napraviti da ubrza put tih zemalja u Uniju?
KOVAČ: Hrvatskoj je u interesu da se njezino neposredno jugoistočno susjedstvo, poglavito Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora, snažnije uključe u strukture EU. Koliko vidim, glede toga u hrvatskoj politici postoji konsenzus.
Inače, s obzirom na status Hrvatske kao članice EU, Hrvati u tim susjednim državama, a pogotovo u BiH, gdje su ustavotvorni narod, najveći su zagovornici europskog puta.
EURACTIV: U kojoj će mjeri utjecaj Rusije i Kine u zemljama europskog jugoistoka predstavljati prepreku njihovu pristupanju Uniji?
KOVAČ: Nikakvu posebnu prepreku u tome ne vidim. Pa Kina i Rusija u nekim državama članicama EU imaju čak i više utjecaja nego u zemljama Zapadnog Balkana. Nomina sunt odiosa.