U razgovoru za Euractiv, bivša hrvatska pregovaračica s Europskom unijom kaže da nije pristalica miješanja države u pitanja poput određivanja cijena i zabrane rada nedjeljom.
Malo je ljudi u Hrvatskoj koji mogu reći da su kreirali put naše zemlje prema Europskoj uniji od njegova početka pa do samoga kraja. Među njima je svakako Olgica Spevec, iza koje je dug rad u Ministarstvu gospodarstva i Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN).
Naša je sugovornica sudjelovala u sada već pomalo zaboravljenim pregovorima o ulasku Hrvatske u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) i CEFTA-u, zatim vodila pregovore o sklapanju niza ugovora o slobodnoj trgovini, kao i o sklapanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), što je bio i prvi konkretan korak u dugom procesu ulaska Hrvatske u EU. Nakon što smo postali kandidat za članstvo, Spevec je bila i dio pregovaračkog tima, zadužena za tržišno natjecanje i industrijsku politiku.
Iz državne je uprave, preciznije iz AZTN-a, 2013. godine otišla u privatne vode i danas radi kao i konzultantica, kako u Hrvatskoj, tako i u zemljama regije. Nešto više od godine radila je i na projektu tehničke pomoći EU Ukrajini u Kijevu. Dobra je poznavateljica kako prilika na istoku Europe, tako i stanja na europskom jugoistoku i u EU, ali i u svijetu.
Posljednjih je godina slabo prisutna u hrvatskoj javnosti. Ipak, rado se odazvala molbi Euractiva za razgovor.
Euractiv: Ove godine obilježavamo 10 godina članstva u EU. Nedavno smo pristupili i Schengenu i eurozoni. Je li Hrvatska time ispunila svoje glavne ciljeve?
Spevec: Što se tiče ostvarivanja političkih ciljeva koji su postavljeni prije nešto više od 20 godina vezanih uz punu integraciju u Uniju, oni su doista i ostvareni. I to je odlično, zaslužuju našu zahvalnost sve vlade koje su nas do toga dovele. No, to je samo dio priče.
Naime, i dalje moramo raditi na stvaranju prave i istinski "europske" Hrvatske. A to je Hrvatska s puno višim standardom svojih građana od postojećeg koji je još uvijek među najnižima u EU, s BDP-om po stanovniku višim od prosječenog u EU, a ne ispodprosječnim kao sada, sa zdravstvenim sustavom na razini barem srednje razvijenih članica EU, s puno većim brojem visokoobrazovanih građana nego danas, konkurentnijim i otvorenijim, značajno produktivnijim gospodarstvom nego što je ono danas i, naravno, s puno manje administrativnih prepreka i troškova za ulazak u biznis.
S druge strane, Hrvatska mora u okviru usvajanja novih politika i mjera Unije prepoznavati i artikulirati svoje interese, kako u onim "čisto" političkim temama, gdje ne zaostajemo za ostalima, tako i u drugima, primjerice, onima koje se odnose unutarnje tržište, područjem kojim se i sama bavim, a koji su dalje od očiju javnosti. Nemojmo zaboraviti da se EU neprekidno mijenja, što znači da se time mijenjaju i uvjeti života, rada i poslovanja svih nas. Nakon stjecanja članstva, prestali smo biti pasivni promatrač ili čak objekt tih promjena, sada i mi utječemo na njih, i to je ono što je važno i čemu bismo trebali davati svoj doprinos, svakako veći nego što je sada.
Da pojednostavim, uvjerena sam da Hrvatska može Europi ponuditi puno više nego što sada nudi. U tom dijelu bih željela vidjeti iskorak.
Euractiv: Možemo li biti zadovoljni prvim desetljećem članstva u Uniji? Je li EU ispunila naša očekivanja, a mi očekivanja Bruxellesa?
Spevec: Možda nisam objektivna, jer sam i sama sudjelovala u aktivnostima koje su prethodile stjecanju članstva, kako bi neki rekli, kao "ekspert", a drugi kao "izvođač radova", svakako ne kao političar. No, ako pogledamo otkud smo krenuli i kako je tekao naš europski put, vjerujem da možemo biti zadovoljni članstvom i onim što nam je ono donijelo.
Nasuprot tome, možda smo mogli i trebali biti pripremljeniji, aktivniji i uspješniji u iskorištavanju financijskih i drugih gospodarskih benefita od članstva, naročito kada se radi o strukturnim i investicijskim ili, pak, centralno upravljanim EU fondovima. Iz moje sadašnje perspektive savjetnika na aktivnostima vezanima uz korištenje EU fondova, čini mi se da smo i tu sve uspješniji, pa ćemo za godinu - dvije možda biti i time zadovoljni.
Euractiv: No, i po tome kasnimo za drugima...
Spevec: Nemojmo zaboraviti da smo imali rat. To je nepobitna činjenica. Zbog toga smo 90-ih godina doista i zaostali u procesu uključivanja u europske integracije u usporedbi s drugima, poput Slovenije, Mađarske ili Poljske.
Tada sam radila u Ministarstvu gospodarstva i često slušala kritike zašto nismo ušli u Višegradsku skupinu, kasnije CEFTA-u, koja se smatrala "čekaonicom" za članstvo u EU. No, zaboravljamo da je tada trećina teritorija Hrvatske bila okupirana, da smo bili suočeni s tisućama izbjeglica, najprije iz vlastite zemlje, a potom i iz BiH, i s nizom drugih problema koje te države nisu imale.
Dakle, početkom 90-ih nismo pristupili tim integracijskim procesima Srednje Europe zato što nismo bili spremni, ni politički ni ekonomski. Zato ne bih govorila o nekakvom propuštanju prilika, nego o objektivnim okolnostima koje su nas udaljile od prvotnih ciljeva s početka 90-ih.
Ipak, uspjeli smo se ukrcati u europski vlak, iako nam ni kasnije okolnosti nisu bile naklonjene. Podsjetit ću vas da su nas gurali na Zapadni Balkan i spominjali kako sve zemlje regije moraju u EU ući u paketu. Uspjeli smo se izboriti za vlastiti put. Naposljetku, postali smo članica Unije 2013. godine, i to samostalno, što se rijetko događa.
Euractiv: Nedostaje nam još članstvo u OECD-u...
Spevec: Točno, ali OECD je ipak malo drukčija priča od EU. Za članstvo u OECD-u nema toliko formalnih uvjeta, već je ponajprije potrebna politička volja na globalnoj razini, ali i učinkovito tržišno gospodarstvo, spremnost na reforme i slično. U tom je, nekada ekskluzivnom klubu, koji sada broji 38 zemalja iz raznih dijelova svijeta, potrebna suglasnost svih za primanje novih članica.
Hrvatska odavno teži članstvu u OECD-u i sada je u procesu pregovora za pristupanje. Znam da to nije jednostavan proces, odvija se daleko od očiju javnosti, ali korak po korak, i to članstvo će se realizirati, sigurna sam, na dobrobit svih nas.
Euractiv: Članstvo u Schengenu pokazao nam se kao pun pogodak, ali malo manje smo "zablistali" pristupanjem eurozoni, budući da su cijene prilično porasle. Je li razlog tome pohlepa poduzetnika i njihov, kako ste sami svojedobno ocijenili, kratkoročan horizont ili su razlozi dublji i složeniji?
Spevec: Ne bih rekla da su hrvatski poduzetnici pohlepniji od drugih. Ovakva poskupljenja nisu samo posljedica uvođenja eura, nego i niza daleko snažnijih faktora koji su prisutni na globalnoj razini još od COVID krize – enormnog rasta cijene energije, sirovina, poluproizvoda, visoke inflacije, pucanja opskrbnih lanaca, o posljedicama rata u Ukrajini da i ne govorim…
Treba razlikovati poskupljenja koja su posljedica svih ovih okolnosti, koje su većim dijelom izvan utjecaja samih poduzetnika, od onih kojima se krše propisi o uvođenju eura. Povećanja cijena koja su rezultat vanjskih utjecaja vjerojatno su neizbježna, a i inflatorna očekivanja također generiraju rast cijena. Kao posljedica, ne rastu samo cijene proizvode koje kupujemo u trgovini, već i proizvođačke cijene, cijene svih vrsta usluga, od komunalnih nadalje, cijene stanova divljaju, kao i zakupnine i najamnine. Iako se to reflektira na standard građana, na troškove proizvodnje, konkurentnost i ostalo, treba biti oprezan i ne zazivati administrativne mjere kontrole cijena ili marži u trgovini. Ekonomisti to znaju, a i iskustvo nas uči da takve mjere u pravilu ne rješavaju već samo odgađaju suočavanje s pravim problemima.
Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća kao vježbenik radila sam u hrvatskom Zavodu za cijene, koji je provodio propise o kontroli cijena, pa iako je ta kontrola bila sveobuhvatna i temeljita, inflacija se mjerila s tri znamenke. Radilo se o strukturnoj inflaciji koju ni jedna administrativna mjera nije mogla zaustaviti. Tako je i sada, sve dok se tržišta barem donekle ne stabiliziraju, uklone postojeći poremećaji, neće doći do usporavanja rasta cijena. Srećom, čini se da se ipak situacija smiruje.
Euractiv: Jesmo li se dobro pripremili za uvođenje eura?
Spevec: Ako mislite na pripremu građana za promjenu valute, tehnički gledano, jesmo. Mislim da je država uglavnom napravila što je mogla i trebala.
No, može se postaviti i pitanje je li možda trebalo više pažnje posvetiti radu sa svim drugim dionicima, poput udruga potrošača, medija, trgovine na malo, na koje je usmjerena najveća pozornost potrošača, medija i inspekcija.
Ne želim opravdavati one koji su doista iskoristili uvođenje eura za povećanje cijena, bilo proizvođačkih ili dobavljačkih ili pak marži. Takvih svakako ima. No, na jaku reakciju države gledam prije svega kao na preventivu, način na koji se nastoje unaprijed odvratiti svi oni koji žele "loviti u mutnom" od ozbiljnijih pokušaja iskorištavanja promjene valute i upozoriti ih da mogu snositi posljedice takvog ponašanja. Smatram čak i nemoralnima one koji koriste prelazak na euro kako bi na tome profitirali, ali sam zagovornik mjera koje su usmjerene na individualizaciju prekršitelja propisa, a ne na kolektivnu stigmatizaciju cijelog sektora.
Dakle, više izravne komunikacije i dijaloga na temelju argumenata, a manje "prepucavanja" putem priopćenja i medija, veći angažman udruga potrošača, pojačana aktivnost, pa makar i samo u svrhu prevencije od strane neovisnih regulatora, a s ciljem da se ovaj prijelaz s jedne na drugu valutu ne prelomi preko leđa potrošača, najmanje je što se može učiniti u općem interesu.
Euractiv: Kad već govorimo o trgovini, kako gledate na Vladin pokušaj ograničenja rada nedjeljom? I u vrijeme dok ste radili u Ministarstvu gospodarstva bilo je pokušaja ograničavanja, pa i zabrane rada trgovina nedjeljom.
Spevec: Da, pitanje rada nedjeljom u Hrvatskoj poteže se već desetljećima. Država je najprije odlučila uvesti regulaciju, a kasnije je pod pritiskom sindikata i Crkve, a očito i nekih jakih poduzetnika, popustila, uvela zabranu, koju je Ustavni sud ukinuo.
Naime, Ministarstvo gospodarstva još je 2001. godine pokušalo regulirati pitanje rada nedjeljom pravilnikom ministra u čijem su donošenju sudjelovali svi zainteresirani dionici. Kada je donesen ipak se ispostavilo da nekima nije bio prihvatljiv. Uslijedio je jaki i orkestrirani pritisak na Vladu i ministarstvo, čemu sam i sama svjedočila, jer sam bila nadležna za sektor trgovine. Sve je to rezultiralo zabranom koja je pala na Ustavnom sudu nakon nešto više od godinu dana od donošenja samog zakona. I nikome ništa, nitko nije odgovarao za posljedice. Ni sindikati, a ni nadležne državne institucije nisu nikada objavile koliko je, dok je trajala zabrana rada nedjeljom, malih trgovaca moralo zatvoriti svoje trgovine, a ni podatak o tome koliko je zaposlenika tih trgovina ostalo bez posla, koliko obitelji za dobrobit kojih je navodno donesen taj zakon, bez prihoda. Ono čega se sjećam su telefonski pozivi u Ministarstvo gospodarstva očajnih ljudi koji su ili ostajali bez posla ili morali zatvoriti svoje prodavaonice. Ne zaboravimo, to nije bilo vrijeme današnje visoke zaposlenosti, tada smo imali stotine tisuća nezaposlenih na burzi.
Danas, 20 godina nakon te prve zabrane, mislim da pitanje zabrane rada nedjeljom za Hrvatsku više ne postoji. Hrvatska već predugo radi tako da država ne ograničava radno vrijeme niti jednom sektoru, pa tako ni trgovini na malo.
No, ako iz nekih razloga država smatra da se radi o javnom interesu, nitko joj ne može osporiti pravo na regulaciju određenog područja ili djelatnosti. Istodobno, regulacija mora biti dobro osmišljena i provediva, utemeljena na načelima zakonitosti i razmjernosti. Stoga, ako bi ograničenja rada nedjeljom i praznikom koja se namjeravaju uspostaviti uvodila izuzeća, kojima se u nepovoljniji položaj stavljaju neki poduzetnici od drugih, opet bi se takva mjera mogli naći pred Ustavnim sudom. Što se zaštite prava radnika tiče, tu postoje propisi o radu koji se primjenjuju na druge sektore u kojima je rad nedjeljom uobičajen, pa zašto ne bi mogli i na trgovinu na malo.
Euractiv: Radili ste neko vrijeme u Ukrajini. Je li vas iznenadio ruski napad na tu zemlju?
Spevec: Teško je reći, naravno da me iznenadio sam napad, sama ideja da jedna država, velika oružana sila, tako silno i žestoko napadne drugu državu, članicu UN-a, teško je pojmljiva. S druge strane, činjenica jest da su dijelovi Ukrajine još od 2014. godine bili de facto u ratu, što je dodatno zaoštreno aneksijom Krima. Objektivno, nije bilo za očekivati da će ta situacija trajati unedogled.
Dok sam bila u Kijevu, gotovo svakog dana slušala sam izvješća o broju ranjenih ili mrtvih na istoku zemlje. Iako smo se svi nadali da će taj rat prestati, iako je Kijev živio posve mirnodopski, cijelo vrijeme taj osjećaj nesigurnosti je, barem što se mene tiče, lebdio u zraku i podsjećao me na našu situaciju iz 90-ih.
U vrijeme svog boravka u Kijevu, unatoč ratu i stradanjima koja su do nas dopirala s istoka zemlje, osobno nisam primijetila da među Ukrajincima postoji mržnja ili netrpeljivost prema Rusima ili prema Ukrajincima koji govore ruski jezik. Primjerice, ako bismo tijekom sastanka u nekom od ministarstava naišli na problem vezano uz komunikaciju na engleskom, kao alternativa nam je ponuđeno da koristimo ruski jezik, što je moj kolega Litvanac i koristio.
Euractiv: Ukrajina je u lipnju prošle godine postala kandidat za EU. U ratnim uvjetima teško je govoriti o provedbi reformi koje su potrebne za ulazak u Uniju, ali svejedno me zanima vaša procjena o tome koliko bi dugo mogao trajati ukrajinski put k punopravnom članstvu u EU? Prijeti li, primjerice, Ukrajini repriza turskog scenarija "vječnog kandidata"?
U kratkom roku Ukrajina sigurno neće ući u EU, trebat će joj vremena za obnovu i vremena da ponovo pokrene aktivnosti prilagodbi acquisu, koje su započele sklapanjem ugovora o pridruživanju 2014. godine, kao i vremena da ojača institucije i svoje administrativne kapacitete. Ne zaboravite, mnogo je mladih ljudi iz različitih ministarstava, državnih agencija i sudova danas na ratištu umjesto u svojim uredima.
No, ne očekujem da će Ukrajina postati novi "vječni kandidat". Upravo suprotno, nakon iskustva s ratom, mislim da će Ukrajina biti itekako motivirana i spremna na stvarne i duboke iskorake u smjeru provedbi reformi koje su potrebne za članstvo u EU.
Ukrajinci jako cijene europske vrijednosti i u mnogočemu su već spremni za EU. Oni već godinama provode projekte, pa čak i sada tijekom rata, kojima je cilj uvesti EU standarde u sve pore društva - od vladavine prava, sprječavanja korupcije, tržišta, osobito energetskog, prometa, poljoprivrede, zaštite potrošača, zaštite tržišnog natjecanja, kontrole potpora i slično. Primjerice, kada sam stigla u Kijev, samo u tom trenutku bilo je preko 200 projekata koji su se u ukrajinskoj prijestolnici provodili s ciljem provođenja reformskih procesa.
To je velika zemlja, s ogromnim prirodnim resursima, obrazovanim ljudima, mladom populacijom željnom znanja i usavršavanja, razvijenom znanstvenom zajednicom, kulturom i kulturnom baštinom koju žele očuvati i na njoj graditi svoj europski identitet. Njihovi su potencijali veliki u mnogim područjima, pa će se i EU itekako morati pripremiti za to članstvo.
Zbog svega toga, držim da je Ukrajina samo usporila, ali nije stala s aktivnostima vezanima uz približavanje EU, a vjerujem da će tako i nastaviti, ako joj to okolnosti dopuste.
Euractiv: Je li prošla godina bila svojevrsna prekretnica na putu zemalja Zapadnog Balkana prema EU? Ipak su lani napravljeni značajni pomaci – počeli su pregovori o ulasku Albanije i Sjeverne Makedonije u EU, a BiH je konačno dobila status kandidata.
Spevec: U ovom trenutku još je rano prognozirati kada bi koja od tih država mogla pristupiti Uniji. Važno je reći da je svaka od njih država za sebe i ima svoje posebnosti.
Ako gledamo broj zatvorenih pregovaračkih poglavlja, dosad je, po mojim saznanjima, najdalje na planu ulaska u EU otišla Crna Gora, ali u toj zemlji, kako to tvrde analitičari, potrebno je uspostaviti stabilne institucije jer je to bitno za uspješno okončanje pregovora. To, znači da daljnja dinamika pristupanja Uniji, kako vidim, najviše ovisi o samoj Crnoj Gori.
Kada je riječ o Srbiji, rješavanje političkih pitanja vezanih uz Kosovo, nije moje područje. No, nadam se da se time proces prilagodbi i približavanju EU neće biti zaustavljen, da će ipak napredovati, makar u smjeru onog što ja nazivam virtualno članstvo. A to znači, provođenje zadaća pregovaračkog procesa i ispunjavanje mjerila, tamo gdje je to moguće i realno.
Ako je rat u Ukrajini utjecao na promjenu percepcije dijela javnosti ove zemlje prema članstvu u EU, nadam se da ni to neće zaustaviti tijek pregovora. Znam da neću reći ništa novo ako kažem da je vezano uz pristupanje EU u svakoj državi pristupnici važna i komunikacijska strategija pa tako i u toj zemlji. Jednostavnim jezikom, argumentirano, bez pretjerivanja o koristima od toga članstva, vlasti trebaju svojim građanima objasniti što to za njih znači i što im donosi.
Tu se Srbija ne razlikuje od drugih država u regiji jugoistoka Europe, za njih je EU iznimno važan trgovinski i gospodarski, kulturni, pa i politički partner i donator. Stoga su provedba SSP-a i ispunjavanje zahtjeva pregovaračkog procesa zasigurno prioriteti od kojih se ne odustaje.
O BiH je teško govoriti ali uvjerena sam da će se nakon stjecanja statusa kandidata, proces približavanja EU ipak ubrzati i odlučnije provoditi od strane svih aktera.
Euractiv: Kakve su šanse zemalja regije da u doglednoj budućnosti osvanu u EU-klubu? Hoće li doista morati čekati 2033. godinu i ulazak u paketu, kako se sve češće govori?
Spevec: To najviše ovisi o njihovim političkim elitama, ali i o stvaranju kritične mase u tamošnjim društvima koja će znati racionalno odvagnuti žele li te zemlje stvarno u EU ili ne. Prihvaćaju li samo europski novac ili i europske vrijednosti i europska pravila ponašanja? To je otvoreno pitanje, a u ovom trenutku uvjerena sam da je većina građana u tim državama još uvijek premalo upoznata s time što bi im značilo članstvo u EU, prihvaćanje europskih vrijednosti, iako su ekonomski i politički sve jako vezane uz EU. Štoviše, okružene su Unijom.
I upravo tu je Hrvatska izvrstan primjer za sve njih, primjer na kojem se s malo riječi može puno reći o tome zašto je važno ispuniti tražene uvjete i postati članica EU.
U svojim aktivnostima i prenošenju iskustava, uvijek naglašavam da je najmanje upitan zakonodavni dio: najlakši posao je draftirati i pripremiti zakone kako bi bili u skladu s pravnom stečevinom EU, teže je objasniti političarima i zakonodavcima zašto se to radi, ali još i teže, jednom kada se zakoni usvoje, organizirati se i provoditi ih, odnosno osigurati njihovu primjenu u stvarnom životu. Zato je najvažnije od svega je stvoriti kredibilne javne institucije koje će najprije znati odlučno voditi taj proces, a nakon toga provoditi usvojene zakone i prihvaćenje obveze.
Pa i sama Hrvatska je imala problem s time. I danas imamo problema s provedbom pojedinih europskih normi, primjerice u zaštiti okoliša.
Što se nekakvog zapadnobalkanskog konvoja tiče, preuranjeno je govoriti o tome. S druge strane, 10 godina i nije dugo razdoblje kada govorimo o ispunjavanju uvjeta za članstvo u EU. Smatram da svaku državu treba ocjenjivati prema njenim vlastitim postignućima i stvarnoj pripremljenosti da podnese "težinu" unutarnjeg tržišta Unije, a ne inzistirati na primanju svih u paketu. Takvi "paketi" nisu pošteni prema onima koji su najviše napravili, a mislim da se i u institucijama Unije promijenio odnos prema "paketnom aranžmanu" u stjecanja članstva.
Euractiv: Rat u Ukrajini bacio je u drugi plan ostale svjetske teme, pa tako i trgovinske ratove kojih je bilo dosta u proteklom desetljeću. Izuzmemo li sankcije koje je Zapad uveo Rusiji, a koje dijelom dotiču i trgovinu Rusije sa svijetom, je li vrijeme trgovinskih ratova iza nas?
Spevec: Da, zasigurno se globalni politički problemi, nesuglasice i ratovi odražavaju i na tokove međunarodne trgovine, ugrožavaju budući rast i razvoj i pritom se ne ograničavaju samo na zemlje koje su predmet sankcija, već utječu i na gospodarstva država koje ih donose i provode. S druge strane, protekcionizam, trgovinske barijere i slične tendencije stalno su prisutni, u većoj ili manjoj mjeri, i ponavljaju se svako malo. Kada to rade manje države, ostaje ispod radara interesa ostalih jer su učinci ograničeni. Međutim, kada su veliki "igrači" u pitanju, to postaje problem i izaziva strah od posljedica.
Primjerice, svjetski mediji, forum u Davosu i niz dužnosnika iz različitih zemalja posljednjih nekoliko mjeseci ističe bojazan da će novi američki zakon o borbi protiv inflacije, Inflation Reduction Act, kojim savezne vlasti u Washingtonu, između ostalog, žele usmjeriti preko 390 milijardi dolara za razvoj zelene energije i borbu protiv klimatskih promjena, izazvati probleme za američke trgovinske partnere.
Naime, hvalevrijedna politika poticanja razvoja novih tehnologija manje štetnih po okoliš, uključujući i porezne poticaje za kupnju automobila na električni pogon, prema onome što čitamo u medijima, fokusira se na poticaje za takve automobile i tehnologije koji su made in North America. Kritičari navode da bi, ako se njome ostave po strani proizvođači iz drugih država, ta mjera mogla biti suprotna pravilima WTO-a te izazvati protumjere drugih država. To znači da ni trgovinski sporovi i protumjere nisu isključeni.
No, s druge strane, iako ne možemo osporiti sve izraženije jačanje protekcionizma, ipak u svjetskoj trgovini još uvijek prevladavaju pravila koja su uspostavljena u okviru WTO-a, OECD-a i drugih globalnih organizacija, a koja sprečavaju prerastanje trgovinskih sporova u trgovinske ratove jer, kako to dokazuju i znanost i praksa, od njih, osobito na duži rok, nitko ne profitira. Stoga vjerujem da će i ovaj problem koji je iskrsnuo s poreznim poticajima u SAD biti riješen kompromisom.
Što se tiče borbi za ekonomsku prevlast na globalnoj razini, mislim da se oni danas vode na vrlo sofisticiran način, prerasli su trgovinske sfere, pa su daleko i od dosega pravila WTO-a i očiju šire javnosti.