POLITIČKA INVENTURA 10 GODINA ČLANSTVA U EU: Hrvatska pobjegla s Balkana i ušla u 'jezgru EU', ali posao još nije gotov

Nakon desetljeća članstva u Europskoj uniji, Hrvatska je po mnogočemu znatno drukčija zemlja nego što je bila prije ulaska u EU klub. Ipak, nije još iskoristila sve prednosti koje joj nudi članstvo u Uniji.

Tako bi, u najkraćim crtama, mogla izgledati politička inventura prvih deset godina članstva Hrvatske u EU.

Sporna (ne)pripadnost Zapadnom Balkanu

Prije nego što je 1. srpnja 2013. godine ušla u EU, Hrvatska se u briselskim dokumentima vodila kao zemlja Zapadnog Balkana. Za europske, a i izvaneuropske političare, to je bio tehnički pojam koji je označavao, kako se to krajem 1990-ih i početkom 2000-ih godina govorilo, zemlje "južno od Slovenije, a sjeverno od Grčke". Preciznije, države koje aspiriraju na članstvo u Uniji, ali kojima je čak i status kandidata još bio nedostižan.

Otprilike u isto vrijeme, EU je za njih skrojila i politički nešto korektniji termin "zemlje iz Procesa stabilizacije i pridruživanja". Kolokvijalno, zvala ih je samo "potencijalnim kandidatima".

Pitanje (ne)pripadnosti Zapadnom Balkanu u Hrvatskoj je godinama - još od druge polovice 90-ih godina - bilo politički vrlo osjetljivo. Zbog toga je mijenjan čak i Ustav te je u njega ubačena odredba po kojoj se zabranjuje ulazak Hrvatske u bilo kakve "balkanske državne sveze".

Naime, stav službene politike bio je da je Hrvatska srednjoeuropska i mediteranska zemlja, a da je u balkanski tor ugurana tek stvaranjem najprije prve, a potom i druge Jugoslavije. Umjesto Balkana, koji se i u velikom dijelu hrvatske javnosti, a posebno politike, poistovjećivao s područjem koje je nekad pripadalo Osmanskom Carstvu i koje obilježavaju vječni politički sukobi i ekonomsko zaostajanje, u Zagrebu su isticali nasljeđe višestoljetne pripadnosti Hrvatske najprije Habsburškoj Monarhiji i Veneciji, a potom Austro-Ugarskoj. Naravno, negativan prizvuk Balkana u Hrvatskoj je proizlazio i iz vremena borbe za neovisnost zemlje od 1991. do 1995. godine.

'Ulaskom u EU, Hrvatska je prestala biti dio zone nestabilnosti'

Zbog svega toga, oko pitanja tretmana Zapadnog Balkana u hrvatskoj politici nije bilo zamjetnijih razlika između vladajućeg HDZ-a i oporbe na čelu sa SDP-om. Sve stranke, naime, smatrale su da Hrvatska ne pripada Balkanu (barem ne onom političkom i kulturološkom) i da joj je mjesto u EU. Vlasti u Zagrebu, doduše, nisu odbijale suradnju s državama europskog jugoistoka, ali nikakva integracija s njima nije dolazila u obzir.

"Zapadni Balkan je bio termin koji su koristile europske strukture, dok kod nas nije bio prihvaćen. Kad god smo bili u prilici, nastojali smo objasniti da je Hrvatska teritorijalno i dio Mediterana i dio Srednje Europe i dio Balkana. Ulaskom u EU Hrvatska je prestala biti dijelom Zapadnog Balkana i više se ne percipira kao dio te regije. Naravno, pitanje je koliko smo se odmakli od Balkana svojim ponašanjem, ali isto bi se pitanje moglo postaviti i za Sloveniju", ističe Branko Caratan, poznati hrvatski politolog, nekadašnji veleposlanik u Švedskoj, Latviji i Litvi i dugogodišnji član SDP-a, za Euractiv.

I politolog i sociolog Anđelko Milardović smatra da je odmak Hrvatske od Zapadnog Balkana jedno od najvećih postignuća hrvatskog članstva u EU.

"Sada smo ipak dio jednog sigurnog okruženja u kojem nam je lakše funkcionirati. Doduše, puno toga nismo ostvarili, ali bolje je biti i treća liga u elitnom klubu, pa onda postupno ići prema drugoj ligi, nego biti dio jedne zone nestabilnosti kakva je Zapadni Balkan", ocjenjuje Milardović za Euractiv.

Ulaskom u Schengen i eurozonu postali smo dijelom 'jezgre EU'

I Caratan i Milardović kažu da je Hrvatska uspjela ostvariti sve svoje glavne političke ciljeve - članstvo u NATO-u, EU, Schengenu i eurozoni. Ili, možda je korektnije reći, gotovo sve političke ciljeve jer je članstvo u elitnoj Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i dalje "na čekanju".

Ipak, oba naša sugovornika upozoravaju da je pred Hrvatskom još dug put do odrednice uspješne zemlje, premda je ulaskom u Schengen i eurozonu 1. siječnja ove godine postala dijelom same "jezgre EU".

"Ušli smo u cjelokupnu strukturu EU - političku, ekonomsku, Schengen i eurozonu. To je sve za nas vrlo važno. Padom granica prema drugim članicama EU olakšan je dolazak turista u Hrvatsku, kao i poduzetnika. No isto tako, olakšano je i iseljavanje naših ljudi u druge zemlje, što je za pojedince možda dobro, ali za zemlju predstavlja veliki problem", upozorava Caratan.

Dodaje i kako Hrvatska kao mala zemlja mora biti svjesna da se njena snaga i važnost u EU ne može mjeriti sa snagom i važnošću velikih članica.

'Društvo bez koncepcije i loto ekonomija'

"Ušli smo u NATO, EU, Schengen i eurozonu, čime se vlast često hvali. To su, međutim, strateški ciljevi koji čine okvir, odnosno formu. No taj okvir mora biti popunjen nekim sadržajem jer on bez toga nema smisla. Mi smo, međutim, i dalje po gotovo svim pokazateljima na začelju ljestvice EU", naglašava Milardović.

Dodaje kako od takve situacije jedino političke elite u zemlji mogu imati koristi, a "obični" građani baš i ne.

"Hrvatska danas je društvo bez koncepcije, mi smo u 30 godina stvorili model beskoncepcijskog društva. U ekonomiji smo, pak, stvorili 'loto ekonomiju', koja počiva na tri markera - fondovima EU, doznakama i turizmu. To su tri karakteristike 'loto ekonomije' koja se, u osnovi, bazira na sreći“, pojašnjava Milardović.

Nismo stvorili regionalni blok po uzoru na Višegrad ili Beneluks

Otvoreno je i pitanje zašto se Hrvatska, nakon što je pristupila Uniji, nije povezala s još nekim državama u svojevrsni regionalni blok, kakav su Višegradska skupina, Beneluks ili Nordijsko vijeće. Neki od tih blokova, poput Nordijskog vijeća, okupljaju i zemlje koje nisu u EU. Naravno, ti blokovi prethode Uniji, ali jedan od njihovih ciljeva je i da se glas manjih zemalja u Bruxellesu bolje čuje.

Dio političara i analitičara pritom ukazuje na Proces Brdo - Brijuni, u kojem su Slovenija i Hrvatska, kao članice EU, te Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Albanija. Ipak, već i činjenica da većina zemalja koje participiraju u tom procesu nije u EU dovoljno govori o tome da je uloga te inicijative u institucijama Unije zanemariva. Uz to, inicijativi nedostaju nadnacionalna tijela kakva imaju Višegradska skupina, Beneluks i Nordijsko vijeće.

Caratan, međutim, kaže da situacija na europskom jugoistoku nije ista kao ona u srednjoj, zapadnoj ili sjevernoj Europi. Osim ratnog nasljeđa iz 90-ih, tu su i brojni granični sporovi, kao i različit pogled na zbivanja iz bliže i dalje prošlosti. Stoga, ističe Caratan, stvaranje nekakvog regionalnog bloka na ovim prostorima po uzoru na Višegradsku skupinu, Beneluks i Nordijsko vijeće, nije realno.

'Ipak se isplatilo ući u EU'

Unatoč svemu, naši sugovornici kažu da se Hrvatskoj, kada se sve zbroji i oduzme, isplatilo postati dijelom EU. Hrvatska je time, zaključuju, postala dio velikog i elitnog kluba u kojem se čuje i njen glas i koji postavlja dobru osnovu za daljnji razvoj.

Naravno, morala je i svoju unutarnju i vanjsku politiku prilagoditi i uskladiti s onom kakva se vodi unutar Unije. Iako ni to nije išlo lako - dovoljno je samo prisjetiti se slučaja lex Perković, koji je obilježio sam početak našega članstva u EU - Hrvatska je uspjela svladati i te izazove.

Valja reći i kako se nisu ostvarila predviđanja dijela analitičara da će vlasti u Zagrebu postati samo "ispostava Bruxellesa", budući da članice EU zadržavaju velik dio svojih ovlasti, a na tijela Unije prenose samo određene funkcije. Ipak, treba priznati i da se Unija unutar sebe sve više integrira.

Zemlje istočno i jugoistočno od nas cijeli taj put tek moraju prijeći. Hrvatska im u tome može poslužiti kao uzor, a može im i treba i pomoći.