Ulazak Finske u NATO Moskvi se nimalo ne sviđa, ali nije izgledno da će zato doći i do sukoba na Baltiku, kaže u razgovoru za Euractiv dugogodišnji profesor na Fakultetu političkih znanosti i nekadašnji hrvatski diplomat Branko Caratan

O tome smo razgovarali s Brankom Caratanom, dugogodišnjim profesorom komparativne politike na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Jedan od fokusa njegova stručnog i znanstvenog rada bio je i bivši SSSR, što ga čini dobrim poznavateljem stanja i u Rusiji i u Ukrajini. Uz to, Caratan je bio i hrvatski veleposlanik u Švedskoj, Latviji i Litvi. 

EURACTIV: Nakon ulaska Finske u NATO, ruska granica sa Sjevernoatlantskim savezom se udvostručila. Kako će se to odraziti na odnose Rusije i NATO-a?

CARATAN: Ovo je zapravo vrlo značajna promjena. Finska je sve donedavna provodila politiku finlandizacije, koja joj je osiguravala status jedne vrlo zanimljive neutralnosti u odnosu na blokovsku podjelu, a posebno u odnosu na bivši SSSR.

Tu je politiku posebno promovirao dugogodišnji finski predsjednik Urho Kekkonen koji je kao šef države imao snažnu ulogu u vanjskoj politici, posebno prema Moskvi, tim više što je Finska tada imala polupredsjednički sustav. Finska je stoga živjelo mirno u sjeni svog velikog istočnog susjeda.

Ulazak Finske u NATO je događaj koji se Moskvi, naravno, ne sviđa. Vladimir Putin je bio veoma jasan kada je rekao da Rusija ne prihvaća mogući ulazak Ukrajine u NATO, a sada je dobio članstvo Finske u NATO-u i zahtjev Švedske da se priključi tom savezu.

Vojnički gledano, Finska je zemlja koja ima jaku vojsku, iako nema puno stanovnika, 5,5 milijuna. To je zemlja s veoma visokim životnim standardom i jakom industrijom. No, ima i dugo loše iskustvo s carskom Rusijom, koja je vladala Finskom preko 100 godina, kao i sa Staljinovim SSSR-om, koji je u Zimskom ratu 1939-40. Finskoj oteo dio teritorija.

Sve ovo treba gledati u svjetlu današnjih globalnih političkih odnosa koji su opterećeni veoma izraženom globalnom konfrontacijom. Ona je izrazito različita od očekivanja koja su prevladavala nakon sloma komunizma i prestanka Hladnog rata, kada je postojalo jedno ne previše dugo razdoblje globalne suradnje i zatopljenja odnosa, posebno između SAD-a i Rusije.

Politika finlandizacije jačala je takve globalne odnose koje je karakterizirala suradnja, a ne neprijateljstvo. No, rat u Ukrajini je sve to preokrenuo pa umjesto kooperacije sada imamo veoma izraženu konfrontaciju Zapada i Rusije. 

Teško je sada govoriti o tome je li politika neutralnosti nešto što je trajno vrijedno. Nema sumnje da je ona Finskoj, ali i drugim neutralnim europskim zemljama, kao i nesvrstanima, koristila u vrijeme Hladnoga rata, to nitko ne može osporiti. Njihove su politike pridonosile otklanjanju konflikata i mirnoj koegzistenciji. Međutim, danas je situacija stubokom promijenjena. 

Ulaskom u NATO Finska je ojačala taj vojnopolitički savez, no istodobno je i povećala obvezu NATO-a jer ima 1340 kilometara granice s Rusijom. Jasno, sada postoji i obveza Finske da bude uključena u politiku NATO-a, a NATO je danas u konfrontaciji s ruskom  politikom. 

Možemo se nadati da će jačanje NATO-a smiriti situaciju. U današnjim odnosima širenje konflikta nije tako izgledno, iako je moguće.

EURACTIV: Mislite li da je sada moguće otvaranje novog kriznog žarišta, ovoga puta na Baltiku? Naravno, nitko ne očekuje pravi rat, ali ulazak Finske u NATO nesumnjivo je zategnuo odnose Helsinkija i Moskve, kao i NATO-a i Rusije…

CARATAN: Racionalno gledano, to ne bi bilo pametno ni Rusiji ni NATO-u, a globalno bi bilo veoma opasno. Pitanje je i ima li Rusija uopće kapacitet za otvaranje novog žarišta jer Finska nije bila mačji kašalj ni za Staljinov SSSR u Zimskom ratu i sigurno nije država koja bi se lako predala. To ratište bilo bi vrlo teško za Rusiju i zahtijevalo bi opću mobilizaciju, što čak ni Putinu ne bi bilo lako provesti.

EURACTIV: S obzirom na to da granica NATO-a sada dolazi nadomak Putinovog rodnog grada, Sankt Peterburga, može li ulazak Finske u NATO ugroziti Putinovu vlast u Rusiji?

CARATAN: Mislim da ne može. No, postoji nešto što je za ruskog predsjednika jako opasno, a to su velike žrtve u ratu u Ukrajini.

Tu se može povući paralela sa sovjetskim ratom u Afganistanu. Iako je taj rat trajao godinama, a sovjetske vojne žrtve su bile neusporedivo manje nego sada, u SSSR-u je prevladalo opće raspoloženje da rat u Afganistanu treba završiti. Na vlasti u Moskvi tada je bio Mihail Gorbačov i on je odlučio prekinuti rat u Afganistanu.

Dakle, ljudski gubici na ratištu su ono što je veoma opasno za šefa u Moskvi. Rusija može kratkoročno izdržati pritisak sankcija, iako one dugoročno slabe rusku ekonomiju. Međutim, novi rat bi povećao broj žrtava i to bi bio kritičan pritisak koji bi se osjetio u ruskom političkom vrhu.

Prema tome, teško je očekivati sada, ako bi se ruski predsjednik racionalno ponašao, da bi Rusija otvorila drugu frontu. Ipak, moram upozoriti da, kada izbijaju ratovi, u pravilu se ne radi o racionalnim, nego o glupim i iracionalnim potezima. 

EURACTIV: Zajedno s Finskom, u NATO je trebala ući Švedska, no ratifikacija je zapela u mađarskom i turskom parlamentu. Je li realno očekivati da će Švedska ući u NATO do summita u srpnju, kako to očekuju i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, ali i finsko vodstvo?

CARATAN: To sada ne ovisi o samoj Švedskoj. Iz unutarnjopolitičkih razloga, Švedska ne može prihvatiti zahtjev Turske o kurdskim imigrantima jer bi to ugrozilo same temelje švedske demokracije i politike.

Osim toga, Švedska je od 1812. godine neutralna i nije sudjelovala u ratovima. Neutralnost je bila dominantna politika ne samo švedske ljevice, nego gotovo cjelokupne švedske politike. Sada je, međutim, raspoloženje švedske javnosti i politike da treba pristupiti NATO-u.

Ipak, za to je potreban i pristanak Turske, odnosno njenog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Kada bi Erdogan odustao od zahtjeva za progonom kurdskih imigranata u Švedskoj i prihvatio ulazak Švedske u NATO bez uvjeta, ugrozio bi svoju poziciju militantnog zagovornika turske politike čvrste ruke prema Kurdima u Turskoj. Tu je, dakle, na vagi prije svega Erdogan, kojeg sada čekaju i predsjednički izbori u Turskoj. Popuštanjem Švedskoj oslabio bi svoju poziciju političara čvrste ruke koja je sada na testu.

Što se tiče Mađarske, ona je poseban slučaj. Teško je objasniti politiku mađarskog premijera Viktora Orbana. Ona bi se najjednostavnije mogla ocijeniti kao pokušaj politike sjedenja na dvije stolice - europskoj i ruskoj.

EURACTIV: Kako procjenjujete daljnji razvoj događaja u Ukrajini? Sve relevantne svjetske analize, naime, govore da u ovoj godini ne treba očekivati kraj rata.

CARATAN: Svi smo donedavna očekivali hoće li doći do promjene linije fronte u Ukrajini, ali ruska ofenziva se nije pokazala uspješnom. Čak ni u ovom dugotrajnom opsjedanju Bahmuta nije bilo dramatičnih promjena linije. Sada možemo čekati hoće li doći do dramatičnijih pomaka kada krene ukrajinska ofenziva. Ako i tada ne bude pomaka na crti vojnog razgraničenja, tada rat u Ukrajini ulazi u fazu dugoročnog konflikta koji Ukrajinu uništava, a iscrpljuje i Europu i Rusiju pa i svijet. Ako dođe do nekog značajnijeg pomaka na ratištu, onda bi se moglo dogoditi da neka od strana popusti u svojim ekstremno jakim početnim pregovaračkim pozicijama koje sada postavlja kao uvjet za pregovore. 

Međutim, ovdje nisu u pitanju samo Rusija i Ukrajina, već i SAD i EU, kao i čitava politika NATO-a. Tome treba dodati i ekonomsku konfrontaciju između SAD-a i Kine. Nažalost, pamtimo i dugoročne vojne konfrontacije i dugoročne sankcije koje ne donose neke velike pomake.

Produženje rata je nešto što, racionalno govoreći, nikome ne odgovara, ali rat, sam po sebi, nije racionalna solucija. Mi ovdje sada govorimo o konfrontaciji koja se ne može objasniti samo racionalnim potezima. Puno toga je u igri.

EURACTIV: Kako procjenjujete utjecaj Rusije u regiji? I je li izgledno očekivati da će Srbija uvesti sankcije Rusiji?

CARATAN: Nažalost, regija ima nekoliko slabih točaka. Jedna od njih je svakako Srbija. 

Predsjednik Aleksandar Vučić zna da je u Srbiji veoma jako prorusko raspoloženje i da mu je potpora Rusije bitna za rješavanje problema Kosova. 

Vučić je zapravo nedavno dobio skoro ultimativnu poruku s novim europskim planom normalizacije odnosa Srbije i Kosova. Zahtjevi prema Srbiji vrlo su jasni i Vučić sada ima velikih problema da to riješi na način da vuk bude sit, a ovce na broju. 

Drugi problem u regiji je Bosna i Hercegovina, koja je i zbog ignorantske i loše politike zapadnih pokrovitelja dovedena u  situaciju ustavne neravnoteže u kojoj je trajno otvorena mogućnost nacionalne neravnopravnosti, posebno Hrvata. To sa svoje strane veoma uspješno koristi predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik koji, da bi se održao na vlasti, veoma lako ispaljuje svoju srpsku retoriku koja se ni Washingtonu ni Bruxellesu nimalo ne sviđa. Tako da se može reći da naknadne promjene Daytonskog sporazuma BiH čine vrlo ranjivom, što u ovakvoj globalnoj konfrontaciji nije dobro. 

Treći problem je Crna Gora, gdje je novi predsjednik Jakov Milatović izabran sa snažnom većinom na izborima, no kojem je velik dio biračke potpore došao iz redova prosrpski i proruski orijentiranih građana. Već i to Crnu Goru čini ranjivom.

Krajnje bi kratkovidno bilo sve to što se događa u regiji prepuštati slučaju.

EURACTIV: Što bi tu Hrvatska trebala napraviti?

CARATAN: Hrvatska je tu zainteresirana prije svega za ustavne promjene u BiH koje će jamčiti ravnopravnost, a ona se ne postiže samo jačanjem centralizma i efikasnosti središnje vlasti u Sarajevu.

Za BiH su važne dvije kategorije - ravnopravnost i efikasnost, one bi od nje mogle stvoriti stabilnu državu i perspektivnu članicu EU. Prema tome, imperativ je hrvatske politike podržavati politiku ravnopravnosti u BiH i pomoći joj da uđe u EU.

EURACTIV: A eventualni ulazak BiH u NATO? 

CARATAN: BiH i NATO je tema koja u ovakvoj situaciji je preuranjeno pitanje. 

Problem je ovisnost Dodika o podršci Putina. Nesređena situacija u BiH pomaže Dodiku da naglašavanjem srpstva jača svoju poziciju i dobiva glasove. U takvoj situaciji BiH teško može u NATO.