Jasno je da Bjelorusija sudjeluje u ratu kojeg Vladimir Putin vodi protiv Ukrajine. Ali zašto je Europska unije tako "mekana" prema Aleksandru Lukašenku - čovjeku kojeg se često opisuje kao "posljednjeg dikatora u Europi"?
Oko četvrtina ruske vojske koja je napala Ukrajinu prošle godine došla je s bjeloruskog teritorija. Vojska je poslana pod prividom održavanja vojnih vježbi. Prema podacima američke obavještajne službe CIA, bjeloruskom željeznicom je do Ukrajine prevezeno nekih 30.000 ruskih vojnika, a u bjeloruskim bolnicama oporavljaju se ruski ranjenici.
Najgore ratne zločine koji su zasad otkriveni u Ukrajini, u Buči i Irpinu, počinile su ruske postrojbe koje su došle iz Bjelorusije. Nakon što je ruska vojska pretrpila poraz na sjeveru Ukrajine, Lukašenkova Bjelorusija nastavila je pomagati Putinovoj Rusiji ustupanjem vlastitog teritorija kao odskočne daske za ruske raketne napade na ukrajinsku civilnu infrastrukturu - čime je Minsk postao sudionik u drugim ratnim zločinima.
U studenom prošle godine, tzv. nezavisna bjeloruska željeznička inicijativa na koju se pozivaju ukrajinske obavještajne službe javila je da je Minsk u Rusiju od početka rata prebacio oko 65.000 tona streljiva.
Lukašenko je priznao da njegova zemlja sudjeluje u ratu Rusije protiv Ukrajine. U razgovoru za agenciju AFP u srpnju prošle godine Lukašenko je potvrdio da njegova zemlja podržava Rusiju, da ustupa teritorij za ruske raketne napade na Ukrajinu, i da pruža medicinsku i obavještajnu podršku ruskim snagama. "Da, sudjelujemo u toj operaciji," rekao je Lukašenko.
U isto vrijeme, Europska unija je uvela sankcije Bjelorusiji - no u njima nema mnogo odredbi koje su uvedene za Rusiju. Primjerice, nakon što je Rusija napala Ukrajinu, samo je 22 vojnih zapovjednika poimence uvršteno na popis u sklopu sankcija, a nesrazmjer između kategorija robe koje su stavljene pod sankcije potencijalno omogućavaju Bjelorusiji da se preko nje u Rusiju krijumčare europski proizvodi zabranjeni u Rusiji - ali koji se i dalje legalno mogu uvoziti u Bjelorusiju.
Neobično je i to što mnogo predstavnika velikih kompanija povezanih s Lukešankovim uskim krugom suradnika, kolokvijalno zvanih "Lukašenkovi novčanici," i dalje nisu obuhvaćeni sankcijama Europske unije.
Može se pretpostaviti da lideri EU ne žele pooštravati mjere protiv bjeloruskog naroda jer je očito da je kandidatkinja opozicije Svijatlana Cihanuskaja pobijedila na izborima 2020. godine prije no što je spriječena u preuzimanju vlasti. To znači da bi bilo kakve sankcije trebale ciljati na diktatora - a ne na obične ljude, koji očito žele biti dio Europe.
Ali možda postoje i drugi razlozi.
Europski diplomati svjesni su namjere Kremlja da "proguta" Bjelorusiju. Prošli mjesec procurio je dokument koji navodno otkriva plan Moskve da do 2030. anektira svog manjeg susjeda.
To znači da bi rusko nuklearno oružje stiglo na granice Latvije, Litve i Poljske - tri zemlje članice NATO saveza. Bjelorusija već navodno na svom tlu ima rakete Iskander koje se može opremiti nuklearnim bojevim glavama, a Putin je već govorio o nadograđivanju bjeloruskih borbenih lovaca Su-25 kako bi ih se opremilo da nose nuklearno oružje.
Ali taj projekt bi se sada mogao ubrzati. Aneksija Bjelorusije Putinu bi pružila mogućnost da sačuva obraz nakon debakla u Ukrajini. S druge strane, Lukašenko je u teškom položaju i ne želi ga dodatno pogoršavati. Bjeloruska vojska je navodno malena i slaba, a Lukašenko se ne bi trebao oslanjati na njenu lojalnost.
Zasad se bjeloruska vojska nije izravno miješala u sukob u Ukrajini, i cijelo vrijeme je na tlu Bjelorusije. Lukašenko je izjavljivao kako "nema šanse" da šalje vojsku u Ukrajinu - osim ako Bjelorusija ne bude napadnuta. Putinu je zasad u interesu da Bjelorusija ostane odvojena država, barem po međunarodnom pravu. Zapadni diplomati misle da bi Putin mogao iskoristiti Bjelorusiju ne samo za krijumčarenje zabranjene robe, već i kao službeno navedenu destinaciju za oružje i streljivo koje treba ruska vojska.
Kina, za koju se smatra da bi mogla poslati oružje, možda smatra da je jednostavnije isporučivati oružje u Bjelorusiju. No službeno slati agresorskoj državi oružje - čak i preko posrednika - za Zapad predstavlja crvenu liniju. Peking je vjerojatno već upozoren da to ne čini.
Kolega iz Bjelorusije mi je rekao da je Lukašenkov pad u Putinovo naručje proces koji postupno traje već 20 godina, i koji se u posljednje vrijeme ubrzao. Glavni razlog za to je Lukašenkov neučinkovit ekonomski sustav, zbog čega je cijela zemlja ovisna o ruskim subvencijama, i zbog čega je on postao ovisan o Kremlju i njegovoj podršci za nasilnu vlast u Minsku koja kontrolira stanovništvo - koje je, po svemu sudeći, izglasalo njegovu smjenu 2020. godine.
Da bi zadržao kontrolu nad Bjelorusijom, Lukašenko će morati nastaviti plaćati Putinu svakih nekoliko godina, i to u komadima bjeloruskog suvereniteta. A njega ima još vrlo malo. Jedno je sigurno - nije u interesu Zapada da vuče poteze koji bi Lukašenka još dublje mogli gurnuti u Putinov zagrljaj.
Tko zna, Lukašenko bi čak mogao biti domaćin novih mirovnih pregovora u Minsku, ovisno o razvoju situacije u Ukrajini. To za Zapad nije baš omiljena opcija - ali ako takva mogućnost postoji, zašto ju potratiti?
(Preveo David Spaić-Kovačić. Originalan članak pročitajte ovdje: Why is the EU soft on Lukashenko?)