Iako se u Hrvatskoj premijer ne bira izravno, sve više stranaka ističe svoje kandidate za premijera, a stručnjaci kažu da je to posljedica stanja u hrvatskom društvu, ali i trendova u Europi i svijetu

Posljednji takav potez povukla je u subotu stranka Možemo, koja je za premijersku kandidatkinju izabrala Sandru Benčić.
Koordinatorica Možemo i jedna od najpoznatijih političari te stranke time se pridružila sada već sve duljem popisu premijerskih kandidata.

Svaka veća stranka ima svog kandidata za premijera

Naime, nedavno je svoju premijersku kandidaturu istakao i predsjednik SDP-a Peđa Grbin.

Na premijersku poziciju "pikira" i Most. Budu li u prilici formirati ili sudjelovati u formiranju nove Vlade, u Mostu kao najizgledniju kandidatkinju za premijerku vide svoju saborsku zastupnicu Mariju Selak Raspudić.

Vladajući HDZ još nije službeno izašao sa svojim premijerskim kandidatom, ali nema puno dvojbe oko toga da aktualni premijer Andrej Plenković želi ostati u Banskim dvorima i nakon sljedećih parlamentarnih izbora. Plenković je, inače, već sada najdugovječniji hrvatski premijer: uskoro će navršiti sedam godina u premijerskom stolcu.

Sve intenzivnija utrka za premijersko mjesto razmjerno je nova pojava u hrvatskoj politici. Doduše, i uoči ranijih izbora pojedine su stranke znale kazati da će Vladu, uspiju li je sastaviti nakon izbora, voditi određena osoba iz njihovih redova. Uglavnom je to - iako ne uvijek - bio šef stranke.

Ipak, do ovih izbora nismo još imali pravu "poplavu" premijerskih kandidata. Ili, bolje reći, pojavu tolikog broja kandidata čije stranke unaprijed najavljuju da će upravo on ili ona voditi novu Vladu. Naravno, ako je nakon izbora uspiju sastaviti.

Šef države daje mandat za sastavljanje Vlade onom tko uživa povjerenje većine saborskih zastupnika

Što se Ustava tiče, on u članku 98. jasno kaže da predsjednik kao šef države "daje mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika". Drugim riječima, mandat za sastav nove Vlade dobit će onaj kandidat koji na Pantovčak donese potpise većine izabranih zastupnika, odnosno njih najmanje 76 od ukupno 151.

Ta je odredba osnažena i člankom 109. Ustava, u kojoj se kaže da "Vlada stupa na dužnost kad joj povjerenje iskaže većina svih zastupnika u Hrvatskom saboru", pred kojim premijer i članovi Vlade potom polažu i prisegu.

Dakle, neposrednih izbora za premijera u Hrvatskoj nema. Nakon što se sastavi vladajuća većina, saborski zastupnici za premijera ne moraju čak izabrati ni osobu iz stranačkih redova, ako se vladajuća većina tako dogovori.

Takvu smo situaciju, primjerice, imali 2016. godine, kada je koalicijsku Vladu HDZ-a i Mosta vodio nestranački Tihomir Orešković. No, on se kratko - manje od devet mjeseci - zadržao na premijerskoj poziciji jer mu je Sabor, isti onaj koji ga je izabrao, izglasao nepovjerenje. Time su, u načelu, u Hrvatskoj sahranjene i ideje o nekakvoj "tehnokratskoj", nepolitičkoj vladi.

'Inovacija u hrvatskom političkom životu'

Zbog svega toga, sve veća gužva u utrci za novog hrvatskog premijera prilično je čudna. Premijer će, naime, biti onaj oko kojeg se stranka ili stranke koje će formirati novu Vladu dogovore.

Stručnjaci s kojima je Euractiv razgovarao različito gledaju na utrku za premijersku poziciju koja se sve više zahuktava. Ipak, svi se slažu da je neobična, i to upravo zato što u Hrvatskoj ne postoji neposredan izbor premijera.

"Ti će kandidati vjerojatno biti i nositelji lista u svojim izbornim jedinicama, možda i šire. Pretpostavljam da ih stranke predstavljaju kao premijerske kandidate zato što bi tako mogle privući veći broj glasova, a i zato da pokažu biračima da se neće ponoviti situacija kada je na čelo Vlade došao čovjek koji uopće nije sudjelovao u političkom životu zemlje", kaže za Euractiv politički analitičar Božo Kovačević.

Dodaje kako je utrka za premijera određena inovacija u hrvatskom političkom životu, ali i svojevrsni pokušaj jačanja transparentnosti. Drugim riječima, poruka biračima je da, glasaju li za njih, znaju i koga će dobiti za šefa Vlade, naravno, pod pretpostavkom da stranka ili koalicija nakon izbora bude u poziciji da može formirati Vladu.

"Mislim da na taj način stranke mogu privući dio birača", ističe Kovačević, dodajući da je pitanje kako će to u praksi funkcionirati, pogotovo ako u poslijeizbornu koaliciju budu ušle stranke koje su prije izbora istaknule svoje premijerske kandidate.

'Premijer se u Hrvatskoj bira posredno'

Za razliku od njega, politolog i sociolog Anđelko Milardović upozorava da Hrvatska ne provodi izbore za premijera i pita se otkud strankama uopće ideja da nekog nominiraju za tu poziciju.

"Ovo su parlamentarni, a ne predsjednički izbori. Samo se predsjednik Republike bira izravno, izbor premijera je posredan i ovisi o rezultatima koje su stranke ostvarile na izborima", podsjeća Milardović.

'Tabloidizacija politike i populizam'

Unatoč tome, kaže kako očekuje da će biti još premijerskih kandidata. To je, objašnjava, posljedica stanja u hrvatskoj politici, u kojoj stranke padaju u drugi plan, a u prvi plan dolazi svemoćni stranački šef s kojim se stranka u javnosti poistovjećuje.

U biti, napominje, radi se o personalizaciji politike i gubitku stranačkog identiteta koji se "prenosi" na šefa stranke. Također, radi se i o svojevrsnoj tabloidizaciji politike.

"To je populizam i personalizacija političkih stranaka. U Europi jača populizam", ocjenjuje Milardović za Euractiv.

Isticanjem frontmena, stranke žele zahvatiti više birača 

Napominje i kako se može govoriti o "medijalizaciji politike", kao i o "politizaciji medija".

"HDZ je Hrvatsku pretvorio u tvrđavu, Plenkovićeva vladavina je autoritarna, pa ostali onda jurišaju na tu tvrđavu i nastoje parirati HDZ-u i mobilizirati biračko tijelo", primjećuje Milardović.

Ipak, slaže se s ocjenom da dio razloga zašto već sada imamo popriličan broj premijerskih kandidata, iako premijera uopće izravno ne biramo, leži u većoj popularnosti pojedinih kandidata od one koju uživa njihova stranka.

Na taj način, isticanjem frontmena, stranke pokušavaju zahvatiti veći broj birača nego što bi im uspjelo kada u prvi plan ne bi isticale popularnog političara ili političarku.

Sve manje ljudi izlazi na izbore

Milardović, međutim, zaključuje kako nikakva personalizacija politike, kao ni politički marketing, ne mogu sakriti nedostatak novih ideja, odnosno rješenja za probleme s kojima se suočavaju ljudi u 21. stoljeću.

U prilog tome, napominje, govori i nastavak iseljavanja iz Hrvatske te ogroman broj građana koji ni ne izlaze na izbore.