Za prosječno hrvatsko kućanstvo poseban je problem što najviše poskupljuje hrana i piće, a ponovno rastu i cijene energenata
Kao grom iz vedra neba odjeknuli su novi podaci o inflaciji u Hrvatskoj. Oni su pokazali da je trend usporavanja dinamike rasta cijena, koji smo imali proteklih osam mjeseci, u kolovozu zaustavljen.
Naime, prve procjene Državnog zavoda za statistiku (DZS) pokazale su da su cijene na malo u Hrvatskoj u kolovozu rasle po godišnjoj stopi od 7,8 posto.
Procjene Eurostata još su i gore te pokazuju da je godišnja stopa inflacije u kolovozu iznosila 8,5 posto.
Inflacija u eurozoni stagnira, a u Hrvatskoj jača
Mjesec ranije, u srpnju, godišnja stopa inflacije iznosila je 7,3 posto, ako čitate podatke DZS-a, odnosno osam posto, ako kao relevantne uzimate podatke eurostatističara.
Ipak, razlika između podataka koje objavljuju DZS i Eurostat samo je metodološke prirode. Dok DZS koristi "klasičan" indeks potrošačkih cijena (CPI), koji je dobar pokazatelj kretanja cijena na nacionalnoj razini, Eurostat koristi harmonizirani indeks potrošačkih cijena (HICP), koji je dobar za usporedbu među državama, u ovom slučaju članicama zone eura.
No, koju god metodologiju izaberemo kao "ispravnu" - a valjane su obje - činjenica je da je inflacija u Hrvatskoj u kolovozu ojačala, dok se prethodnih mjeseci ipak usporavala, iako je već odavno na visokim razinama, kakve ne pamtimo u posljednjih 30-ak godina.
Istodobno, inflacija u zoni eura, čiji je dio od ove godine i Hrvatska, u kolovozu je ostala na istim razinama kao i mjesec ranije i iznosila je 5,3 posto na godišnjoj razini, što je znatno manje nego u Hrvatskoj.
Samo Slovačka u eurozoni ima veću inflacije od Hrvatske
Hrvatska već mjesecima ima i drugu najveću stopu inflacije među članicama eurozone. Naime, samo je Slovačka, inflacijski rekorder u eurozoni, ispred nas po dinamici rasta cijena.
Tako je, prema podacima Eurostata, Slovačka u kolovozu imala stopu inflacije od 9,6 posto, a Hrvatska, kako smo već rekli, od 8,5 posto. U srpnju je Slovačka imala godišnju stopu inflacije od 10,3 posto, a Hrvatska od osam posto.
Usporedbe radi, susjedna Slovenija ima znatno manju inflaciju od nas. Cijene na malo u "deželi" u kolovozu su bile 6,1 posto veće nego u istom lanjskom mjesecu, dok su u srpnju na godišnjoj razini porasle 5,7 posto, što je već vrlo blizu prosjeka eurozone.
Hrvatska i među članicama EU s najvećom inflacijom
Hrvatska loše stoji i na inflacijskoj ljestvici Europske unije u cjelini. Eurostat još nije objavio podatke o inflaciji u Uniji za kolovoz, pa su posljednji dostupni podaci oni za srpanj. I oni, međutim, pale crvenu lampicu.
Srećom, Hrvatska po tim podacima nije među top pet članica EU s najbržim rastom cijena, ali je zato na šestom mjestu - iza Mađarske, već spomenute Slovačke, Poljske, Češke i Rumunjske, a svakako iznad inflacijskog prosjeka Unije koji je u srpnju iznosio 6,1 posto na godišnjoj razini.
Strah od jeseni
U hrvatskom slučaju poseban je problem što najviše divljaju cijene hrane i pića, odnosno osnovnih dobara bez kojih je život nezamisliv. Veliki izdaci za osnovne životne potrebe već je dugo problem broj jedan za hrvatska kućanstva i stvaran pokazatelj lošeg imovinskog stanja većine hrvatskih građana.
Dodamo li tome da je u kolovozu ponovno krenuo i značajan rast cijena energenata, ne treba se čuditi da mnogi građani sa strahom dočekuju jesen. Pritom im rast plaća ne znači puno kada im poskupljenja "pojedu" svaku povišicu, a dohoci im realno, umanjeni za stopu inflacije, stagniraju ili čak i padaju, kako koji mjesec.
'Lov u mutnom'
Dio objašnjenja za kolovoški inflacijski skok svakako leži u špici turističke sezone. Na Jadranu ljeti uobičajeno rastu ne samo cijene turističkih i ugostiteljskih usluga, nego i hrane, pića i usluga općenito. Živimo u tržišnoj ekonomiji i trgovcima je u interesu zaraditi kada već na Jadran dolaze milijuni stranih turista, mnogi od njih iz bogatijih zemalja od Hrvatske. Pogotovo što sezona u Hrvatskoj i dalje kratko traje, a ponuda je, koliko god se posljednjih desetljeća poboljšala, i dalje slabija od zemalja s kojima se volimo uspoređivati i zapravo se nije previše odmakla od "sunca i mora".
Nema nikakve sumnje da dio zasluga za ovogodišnje divljanje cijena ima i nova valuta. Dovoljno je otići u najbližu trgovinu ili kafić i usporediti cijene kakve su bile u kunama s onima u eurima pa se sam po sebi nameće zaključak da je većina trgovaca iskoristila zamjenu kune eurom ne bi li ne samo zaokružila cijene, nego ih i zamjetno podigla. To je ono za što kolokvijalno kažemo da je "lov u mutnom".
Čeka se novi Vladin paket mjera
Vlada sada najavljuje novi paket mjera za pomoć građanima u uvjetima inflacije. Koliko je poznato, glavnina dosadašnjih mjera trebala bi se nastaviti i u narednom razdoblju.
Međutim, Vladine mjere, koliko god zasluživale pohvalu, ipak samo liječe posljedice inflacije, a ne i njene uzroke. Na mnoge od njih, istini za volju, Banski dvori ni ne mogu utjecati. Primjerice, na kretanje cijena hrane i energenata na svjetskom tržištu, gdje je eksplozija cijena posljedica ruske invazije na Ukrajinu, ali i oporavka od koronakrize.
Što je država trebala napraviti, a nije?
No, na neke uzroke država itekako može utjecati. Prije svega, morala je biti agilnija u odvraćanju trgovaca od lavine poskupljenja. U tržišnoj ekonomiji država ne može propisivati cijene roba i usluga, ali može na njih zaobilazno utjecati. Recimo, oporezivanjem prekomjerne dobiti, što je u nekim slučajevima i napravila uvođenjem poreza na ekstraprofit, ali samo jednokratno i za određeni krug velikih tvrtki. Kada bi pod udar poreznika došli svi oni koji su konverziju valute iskoristili za povećanje zarade, onda bi dvaput promislili prije nego što na pločicu ispod proizvoda kojeg prodaju zalijepe novu, znatno veću cijenu.
Država je zakazala i u komunikacijskoj sferi. Povremene apele trgovcima da ne koriste uvođenje eura za povećanje cijena trebala je zamijeniti stalnom kampanjom, praćenom nagradom za zadržavanjem cijena na razini prije uvođenja eura ("mrkvom") i prijetnjom da će im se tako stvorena dobit, ako nema ekonomskog opravdanja. dodatno oporezivati ("batinom"). I državna je inspekcija trebala više "češljati" na terenu.
Konačno, država je mogla smanjiti i poreze koji su među najvišima u EU. Osim PDV-a, među kandidatima za porezni rez svakako su i trošarine.
Zakazale i potrošačke udruge
Zakazale su i potrošačke udruge od kojih posljednjih mjeseci nema ni traga ni glasa. To posebno čudi zna li se da u vremenu u kojem živimo imaju na raspolaganju ne samo klasične modele komuniciranja s javnošću, nego i popularne društvene mreže.
Zbog svega toga ostaje dojam da državi čak i odgovara povećanje cijena jer više cijene znače i veće porezne prihode, a time i bolje punjenje proračuna. Naličje toga je da ljudi sve teže žive, a da će se mnogi turisti koji su ove godine hrvatski dio Jadrana odabrali za svoj odmor, sljedeće godine vjerojatno zaputiti negdje drugdje.
Hrvatska nije pogriješila što je uvela euro, ali sam proces konverzije slabo je odrađen
Na kraju, postavlja se pitanje možemo li za lavinu poskupljenja kojoj svjedočimo kriviti uvođenje eura. Odgovor je ne, i to iz nekoliko razloga.
Prije svega, najveću inflaciju u EU, kako pokazuju podaci Eurostata, imaju upravo članice koje nisu uvele jedinstvenu valutu - Mađarska, Poljska, Češka i Rumunjska. Izuzetak je Slovačka, nju možemo smatrati izuzetkom koji potvrđuje pravilo.
S druge strane, najmanju inflaciju u EU imaju upravo dvije važne članice zone eura - Španjolska i Belgija. Podaci eurostatističara pokazuju da je godišnja stopa inflacije u tim zemljama u kolovozu iznosila samo 2,4 posto.
Treće, stopa inflacije u eurozoni kao cjelini već mjesecima pada, a u kolovozu je stagnirala, odnosno ostala na istoj razini kao u srpnju. To pokazuje da mjere Europske središnje banke (ECB), koja povećava ključne kamatne stope, ipak daju rezultate, iako oni nisu onakvi kakve bi u Frankfurtu željeli vidjeti.
Četvrto, euro je i dalje jedna od vodećih i najstabilnijih valuta u svijetu. Iako okuplja zemlje koje se nalaze na bitno različitom stupnju razvoja, eurozona se dosad pokazala kao snažna monetarna unija koju još nitko nije napustio.
Razlozi za to su, naravno, ponajprije makroekonomski, a koristi od članstva vide se tek na duge staze. Ipak, činjenica je da je (i) Hrvatska ekonomski stabilnija i jača u eurozoni, nego izvan nje. U najmanju ruku, dužna je primjenjivati pravila igre koja vrijede u ostatku monetarne unije, podložnija je nadzoru nego ranije i imat će se kome obratiti ako zagusti.
Uz to, treba biti pošten i reći da je Hrvatska euro uvodila u bitno drukčijim okolnostima od drugih zemalja. Konkretno, prešla je na euro u uvjetima visoke inflacije. U takvim je uvjetima teško reći je li cijena nekog proizvoda i usluge porasla zato što su poskupili inputi ili zato što je prodavač odlučio malo dublje zagrabiti u džepove svojih kupaca. Ili, možda, iz oba razloga.
Sve to, međutim, ne znači da je proces uvođenja eura u Hrvatskoj išao kako je trebao ići. Već i iz iskustva drugih zemalja znali smo da je konverzija valute idealna prilika za zaokruživanje, odnosno povećanje cijena. Obavezno dvojno iskazivanje cijena nije se pokazalo dovoljno jakom kočnicom za zaustavljanje pohlepe trgovaca. Pojednostavljeno, izostao je jači angažman vlasti.
Od Vlade se očekuje da počne uklanjati i uzroke, a ne samo posljedice
Ponovimo, posao države u tržišnom gospodarstvu nije da određuje cijene roba i usluga. Međutim, u njen djelokrug svakako spada provedba vlastitih zakona koji izričito zabranjuju korištenje konverzije za povećanje cijena.
Posao države je i da usmjerava zbivanja u društvu i na tržištu i pošalje jasne poruke. One koje će djelovati antiinflacijski, a ne inflacijski.
Stoga bi u Banskim dvorima trebali razmotriti paket mjera koji neće samo ublažavati posljedice visoke inflacije, nego i uklanjati njene uzroke. Makar to značilo i posezanjem za sveobuhvatnijim reformama države i društva.