EU i SAD užurbano rade na dogovoru o suradnji oko "zelenog čelika" do studenog ove godine kako bi se spriječilo novo uvođenje carina na čelik, pri čemu se vide različiti pristupi tom problemu s dvije strane Atlantika
EU i SAD su 31. listopada 2021. privremeno riješile trgovinski spor iz vremena vladavine Donalda Trumpa oko nameta na uvoz čelika i aluminija, potpisivanjem zajedničke izjave o "globalnom dogovoru o održivom čeliku i aluminiju".
To je dovelo do ukidanja carina koje su obje strane naplaćivale na čelik i dogovora o budućoj suradnji na razvoju "dekarbonizirane proizvodnje čelika".
Žele se zaštiti od subvencioniranog kineskog čelika
Sporazum uključuje i obranu radničkih prava i borbu protiv prekomjerne globalne proizvodnje - ključno pitanje za SAD koji se želi zaštititi od velikih koičina subvencioniranog kineskog čelika.
Misao vodilja je bila da će sporazum biti otvoren i za druge zemlje koje žele surađivati na ekološki prihvatljivoj proizvodnji čelika i aluminija, što bi onda moglo poslužii kao model za "zeleniji" oblik svjetske trgovine.
Međutim, sada se zahuktava utrka za rješavanjem ključnih neriješenih pitanja iz tog sporatuma i zaključivanjem trajnijeg dogovora, prije no što američke carine na uvoz čelika i europski kompenzacijski nameti ponovno stupe na snagu 31. listopada ove godine.
Johanna Lehne, stručnjakinja za trgovinu i industrijsku dekarbonizaciju u think tanku za klimatske promjene E3G, koja je nedavno pozvala na ponovno pokretanje pregovora, izjavila je za Euractiv:
"Sve što smo dosad o tome čuli sugerira da su dvije strane još uvijek prilično udaljene".
Klimatski prihvatljiv trgovinski sustav
Američka vlada želi formirati klub zemalja koje proizvode zeleni čelik, koji bi svoje interese zaštitio zajedničkom uvoznom tarifom za čelik i aluminij iz trećih zemalja koje pri proizvodnji zagađuju okoliš ili zemalja koje prekomjerno subvencioniraju vlastitu industriju čelika i time stvaraju globalni problem prekomjerne ponude na tržištu.
To bi bilo zgodno za SAD, jer bi to funkcioniralo kao nadogradnja na 232 tarife koje naplaćuje na uvozne sirovine, iz razloga nacionalne sigurnosti.
"Ono što Bidenova vlada pokušava učiniti jest pretvoriti taj sustav 232 tarife u klimatski prihvatljiv sustav", rekao je za EuractivTimothy Meyer, profesor međunarodnog prava na Sveučilištu Duke koji se specijalizirao za međunarodnu trgovinu.
Iznos carine bi se po toj ideji izračunavao ovisno o intenzitetu ugljičnih emisija u poizvodnji čelika i aluminija u trećim zemljama: što je veće zagađenje, carina bi bila viša.
Jednom kada se usvoji standardizirana metodologija za izračun intenziteta ugljičnih emisija, takak sustav bi onda potaknuo vlade u trećim zemljama da "ozelene" svoj sektor proizvodnje čelika.
Zeleni protekcionizam
Međutim, taj pristup sa sobom donosi niz ozbiljnih problema, ističe David Kleimann, stručnjak za trgovinu u europskom think tanku Bruegel.
"Tarifa temeljena na prosječnom intenzitetu emisija u određenom sektoru ne potiče pojedine proizvođače na dekarbonizaciju", rekao je za Euractiv, ukazujući kako bi tada sav teret dekarbonizacije bio na državi.
Iako SAD ima financijska sredstva za potporu industriji u tome, mnoge siromašnije zemlje to ne čine, tvrdi Kleimann, koji je pristup Sjedinjenih Američkih država nazvao "blještavim protekcionizmom”, optužujući ga za zeleno pranje.
Također smatra da 232 tarife nisu dobra osnova za uspostavu novog sustava i preferira europski pristup naplate pristojbe za graničnu prilagodbu emisija ugljika, kao što EU planira učiniti s CBAM-om (mehanizmom za graničnu prilagodbu emisija ugljika). U okviru tog mehanizma niz uvezenih proizvoda plaćat će cijenu na temelju trenutačne cijene ugljika u EU-u i količine ugljika koju je emitirao u proizvodnom procesu.
Umjesto zajedničke vanjske carine, EU bi radije imao globalni dogovor temeljen na cijenama ugljika za čelik i aluminij koje bi se mogle naplatiti na granici.
Time bi se zemlje i pojedinačna poduzeća za proizvodnju čelika potaknulo da dekarboniziraju svoju proizvodnju.
Temeljne razlike
Međutim, američka administracija kritična je prema tom pristupu jer bi od SAD-a zahtijevala da se suzdrži od vanjske carine i umjesto toga uvede sustav sličan EU. To bi značilo i provedbu domaće cijene ugljika, što se čini politički neostvarivim u političkom okruženju sadašnjeg američkog Kongresa.
Tijekom ljeta Timothy Meyer i Todd N. Tucker iz Instituta Roosevelt, čiji je politički dokument o "zelenom čeličnom dogovoru" iz 2021. godine, po svemu sudeći, snažno utjecao na položaj američke vlade, imali su oštre političke dokumente s Bruegelovim Davidom Kleimannom koji je kritizirao njihov pristup, prije nego su Meyer i Tucker kritizirali njegov politički dokument, nakon čega je Kleimann kritizirao kritike.
Ta je borba među akademicima također pokazala koliko je teško izgraditi "globalni dogovor" o trgovinskom pitanju ako se partneri ne dogovore o osnovi na kojoj bi se trgovinska politika trebala provoditi u budućnosti.
Načela WTO-a
Iako se SAD distancirao od načela Svjetske trgovinske organizacije (WTO), koristeći jednostrano uvođenje carina kao sredstvo koje odgovara njegovim interesima, EU i dalje nastoji postići usklađenost s WTO-om.
Ili, kako to kaže Johanna Lehne - "kompatibilnost WTO-a, iako je riječ o vrlo otvorenom terminu i postoje različita tumačenja - još uvijek je pomalo sveta krava u EU”.
Prepreke trgovini
Sveta krava ili ne, usklađenost s WTO-om dopušta uvođenje carina na granici samo ako se njima nadoknađuje domaća politika koja stvara troškove domaćim proizvođačima. EU ima tu domaću politiku u obliku cijene ugljika, zbog čega tvrdi da je CBAM kompatibilan s WTO-om, ali SAD nema takvu politiku.
Nadalje, borba protiv viška kapaciteta, što je ključni interes SAD-a, ne smatra se legitimnim razlogom za trgovinske prepreke u skladu sa zakonodavstvom WTO-a. Zbog toga se EU pokušava uhvatiti u koštac s viškom kapaciteta, ne određivanjem tarifa, već primjenom propisa o stranim subvencijama.
Međutim, kako ističe Meyer, poduzeća za proizvodnju papira morat će se pridržavati CBAM-a, a uredba o stranim subvencijama mogla bi biti toliko skupa da bi se mogla smatrati trgovinskom barijerom.
„Potencijalna trgovinska barijera između Sjedinjenih Američkih država i EU glede uspostave različitih sustava potencijalno je prilično značajna”, kazao je.
Prostor za suradnju
Međutim, unatoč njihovim razlikama u mišljenju, Meyer, Kleimann i Lehne smatraju da postoji prostor za suradnju između EU i SAD-a, posebice u dogovaranju zajedničke metodologije za mjerenje emisija čelika i aluminijskog ugljika.
Visoki predstavnik EU za trgovinu Valdis Dombrovskis sastao se u četvrtak (24. kolovoza) u Indiji s američkom trgovinskom predstavnicom Katherine Tai, ukazujući kako se nadaju postizanju sporazuma do jeseni.
Bruegelov David Kleimann očekuje da će ovo biti vrlo lagan sporazum u kojem će EU i SAD dati još malo vremena jedni drugima za raspravu produljenjem roka uz dodavanje deklaratornog jezika o želji za suradnjom.
(Preveo David Spaić-Kovačić. Originalan članak pročitajte ovdje: EU, US green steel showdown: How to decarbonise trade)