Stručnjaci MMF-a upozoravaju da napeti geopolitički odnosi zaustavljaju proces globalizacije te da će rasti značaj regionalnih trgovinskih blokova, a za Euractiv je najavu MMF-a prokomentirao politolog Krstijan Kotarski.
Nakon desetljeća produbljivanja globalne ekonomske integracije, svijet se suočava s ekonomskom fragmentacijom koja će se odraziti na živote ogromnog broja ljudi, upozorava se u novoj studiji Međunarodnog monetarnog fonda (MMF).
Deglobalizacijski procesi u svijetu prisutni su već neko vrijeme. U tu bismo kategoriju mogli ubrojiti globalnu financijsku krizu, zatim trgovinske ratove bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, pa Brexit, kao i pandemiju koronavirusa koja je paralizirala svjetsko gospodarstvo.
Ipak, novi glavni okidač deglobalizacijskih procesa je rat u Ukrajini. Kada tome dodamo i napete odnose Washingtona i Pekinga, posebno oko Tajvana, jasno je da nova kočnica globalizacijskim procesima postaje geopolitika. Ona je, uostalom, već uzela svoj ekonomski danak uvođenjem sankcija Rusiji i njenim isključenjem iz glavnih globalnih ekonomskih tijekova.
Deglobalizacija bi u najgorem slučaju 'pojela' 12 posto BDP-a
Stručnjaci MMF-a, međutim, upozoravaju da bi posljedice deglobalizacijskih procesa mogle biti teže nego što to na prvi pogled izgleda. U studiji pod nazivom "Geoekonomska fragmentacija i budućnost multilateralizma", skupina stručnjaka koja je napravila dosadašnju inventuru globalizacije i pokušala predvidjeti posljedice slabljenja globalizacijskih procesa došla je do zaključka da će u budućnosti rasti značaj regionalnih trgovinskih blokova. Integracija zemalja produbljivat će se unutar njih, no države koje ostaju izvan takvih regionalnih trgovinskih okvira, ili koje pripadaju slabo funkcionalnim regionalnim blokovima, proći će loše. Posebno ako trgovinsku integraciju bude pratila i regionalna financijska integracija koja će fragmentirati globalni sustav plaćanja.
Grube računice stručnjaka MMF-a govore da bi posljedica regionalizacije trgovine u svijetu moglo biti usporavanje gospodarskog rasta u zemljama u razvoju, odnosno onih zemalja koje ostaju izvan vodećih trgovinskih blokova suvremenog svijeta. U slučaju pojedinih zemalja u razvoju, bruto domaći proizvod (BDP) mogao bi potonuti, prema najgorim procjenama, od osam do 12 posto.
Naravno, posljedice deglobalizacije osjetile bi i razvijene zemlje pa je procjena stručnjaka MMF-a da bi svjetski BDP mogao pasti od 0,2 posto, što je i najoptimističnija procjena, pa do čak sedam posto, kako pokazuju najpesimističnije procjene.
Zaključavanje regionalnih blokova za treće zemlje za posljedicu bi imalo i višu inflaciju te slabije kretanja kapitala, a ugrozilo bi i projekt smanjenja siromaštva. Zemlje u razvoju posljedice bi osjetile i kroz manji transfer tehnologije i znanja, kažu u MMF-u.
Geopolitika postaje ključna za međunarodnu trgovinu
"Dostupni podaci za sada ne upućuju na zaključak da se događa deglobalizacija. Izuzetak je financijski sektor, no to je trend koji je počeo još u vrijeme financijske krize 2008. godine, zbog čega su zemlje veći naglasak stavile na privlačenje izravnih stranih ulaganja u proizvodnju. Međutim, ako se nastave ovakve geopolitičke napetosti kakvima svjedočimo posebno do ruske agresije na Ukrajinu, kao i one između Kine i SAD-a oko Tajvana, onda je, naravno, i deglobalizacija realan scenarij. U tom slučaju dodatno bi porastao značaj regionalnih trgovinskih blokova, budući da oni okupljaju zemlje koje su bliske“, kaže za Euractiv profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Kristijan Kotarski.
I naš sugovornik ocjenjuje kako geopolitika postaje ključan faktor u međunarodnoj trgovini. Ako se geopolitička situacija u svijetu nastavi zaoštravati, onda će i kompanije vjerojatno diverzificirati svoje dobavne lance, a u praksi će to značiti i nešto višu inflaciju od one na koju smo ranije navikli, a time i slabiji životni standard. Naime, napominje Kotarski, kompanijama nije ni jednostavno, a ni jeftino, promijeniti model poslovanja i dobavljače te se preorijentirati s, primjerice, dosadašnjih dobavljača iz Kine na one u nekom drugom dijelu svijeta.
Unutar regionalnih trgovinskih blokova i danas se odvija većina trgovine u svijetu
„U tom slučaju, vjerojatno bismo imali regionalizaciju svjetske trgovine, iako treba voditi računa o tome da se i do sada oko 60 posto svjetske trgovine odvijalo unutar regionalnih trgovinskih blokova“, upozorava Kotarski.
U takvim, u svjetskoj politici i ekonomiji napetim uvjetima, tvrtke će se jednostavno okretati onim zemljama i tržištima s kojima dijele iste vrijednosti i s kojima imaju savezničke odnose jer će i za same kompanije biti sigurnije poslovati s tim tržištima, nego sa zemljama s kojima su politički odnosi stalno napeti.
Inače, velik dio svjetske trgovine već se i sada odvija unutar regionalnih trgovinskih blokova. Za mnoge su do sada regionalni trgovinski blokovi i globalizacija išli ruku pod ruku. Štoviše, pripadnost određenom trgovinskom bloku nije sprječavala države da sudjeluju u globalnim integracijskim procesima, među kojima je glavnu ulogu imala Svjetska trgovinska organizacija (WTO). No, u novim geopolitičkim uvjetima to bi se moglo promijeniti.
U današnjem svijetu postoji 20-ak trgovinskih blokova. Oni se, međutim, znatno razlikuju po stupnju integracije država članica.
Neke su države, primjerice, dogovorile samo liberalizaciju međusobne trgovine, dok s ostatkom svijeta svaka članica samostalno određuje trgovinske odnose. U tu kategoriju, primjerice, spadaju EFTA i CEFTA u Europi, a izvan nje USMCA (bivša NAFTA), odnosno sjevernoamerička zona slobodne trgovine koju čine Kanada, SAD i Meksiko.
Druge su se države odlučile na dublju integraciju, poput carinske unije ili zajedničkog tržišta, pa čak i jedinstvenog tržišta. U kategoriju dubljih integracija svakako spada EU, no tu su i Karipska zajednica (CARICOM), Mercosur i Južnoafrička carinska unija, kao i Vijeće za suradnju u Zaljevu (GCC), koje okuplja šest naftom i plinom bogatih monarhija na Arapskom poluotoku, na čelu sa Saudijskom Arabijom, te Euroazijska ekonomska unija (EAEU), zajednički ekonomski prostor kojeg čine Rusija, Bjelorusija, Armenija, Kazahstan i Kirgistan.
Pokušaji stvaranja regionalnih trgovinskih blokova prisutni su diljem onoga što smo nekad nazivali Treći svijet. Neki od tih pokušaja, poput ASEAN-a, udruženja 10 zemalja jugoistočne Azije, pokazali su se uspješnima, dok su drugi, poput ekonomskih integracija na Indijskom potkontinentu, u Africi ili Srednjoj Americi, dali znatno slabije rezultate. Pojedini ekonomski blokovi, poput Unije arapskog Magreba (AMU), zbog loših su odnosa među članicama, zamrli i postoje još samo na papiru.
Članstvom u EU Hrvatska jasno odredila svoju budućnost
U cijeloj priči postavlja se pitanje pozicije Hrvatske u novoj podjeli karata na svjetskoj ekonomskoj sceni. Kotarski podsjeća da je Hrvatska članica EU, kao i da je nedavno pristupila Schengenu i eurozoni. To joj sve ide na ruku jer jača njenu poziciju. Istodobno, pokazuje i jasnu orijentaciju zemlje na svjetskoj sceni.
"Više ne možemo govoriti o tome da smo malo tržište i da se naše kompanije istiskuju s trećih tržišta zato što nismo dio nekog većeg bloka. EU ima puno ugovora o slobodnoj trgovini s trećim zemljama, poput Kanade, koji i našim tvrtkama osiguravaju bescarinski pristup. Uz to, standardi Unije u svijetu se doživljavaju kao zlatni standardi, budući da EU ima mogućnost određivati i tehničke karakteristike određenih proizvoda, kao i uvjete rada drugdje u svijetu. Stoga Hrvatska kao članica Unije sada ima dobru poziciju i u svjetskoj trgovini", zaključuje Kotarski.
Naravno, o samoj Hrvatskoj, odnosno o njenim kompanijama, ali i državi, koja postavlja pravni okvir, ovisi kako će iskoristiti prilike koje joj se pružaju. Ako izuzmemo rijetke izuzetke, malo se naših tvrtki dosad uspjelo probiti na svjetsko tržište i dokazati na njemu. Možda će u fragmentiranom svijetu u nastanku imati nešto više sreće.
Oko nekih pitanja potreban konsenzus, druge probleme mogu rješavati samo zemlje koje to žele
Kada je, pak, riječ o svijetu u cjelini, stručnjaci MMF-a u studiji predlažu da države, bez obzira na napete geopolitičke odnose, ne zatvaraju vrata nastavku globalizacijskih procesa. Ipak, svjesni su da okolnosti u kojima današnji svijet funkcionira nisu iste kao prije samo nekoliko godina. Stoga predlažu da države unaprijede suradnju u područjima u kojima su potrebni napori svih i oko kojih se može postići konsenzus, poput borbe protiv klimatskih promjena ili suzbijanja pandemije.
Oko pitanja za koja nema konsenzusa, zemlje bi trebale barem izbjegavati diskriminatorne mjere. Jedno od rješenja je i da se dogovori o određenim pitanjima postignu barem među zemljama koje to žele, a da se ostale postupno priključe takvim inicijativama. Sve bi to trebalo održati iznad vode multilateralizam, pa tako i globalizacijske ekonomske procese.