O novim strategijama koje Europa mora razraditi radi postizanje nulte stope emisija i potrebi da se razmišlja i o širem rasponu tehnologija i o dugoročnijim planovima za razdoblje i nakon 2035. za Euractiv piše Lee Beck.
(Autorica je direktorica za Europu neprofitne organizacije Clean Air Task Force sa sjedištem u Bostonu, SAD.)
Uslijed energetske krize i geopolitičkih promjena postaje sve jasnije da je Europi potreban novi pristup klimatskoj neutralnosti kojim b se mogla ostvariti i dugoročna energetska sigurnost i ekonomski razvoj.
Dok nacionalni i europski zakonodavci razmatraju detalje europskog odgovora na globalne trendove u zelenoj industrijskoj politici, idealno je vrijeme za razvoj strategije koja odražava razmjere i složenost tih problema, i to kroz pristup koji bi se više temeljio na opcijama i tehnološkim rješenjima.
Prije svega, potrebno je formulirati mjere za klimatsku politiku koje će uključivati širok raspon opcija za rješavanje problema.
Europa mora graditi što više obnovljivih izvora energije. Ali da bi se osiguralo smanjenje emisija u svim sektorima - kao i 24-satnu pouzdanost opskrbe električne energije u kontekstu diversificiranih nacionalnih ekonomija - takva politika morala bi podržavati i nulearnu energiju (i onu konvencionalnu i onu sljedeće generacije), kao i tehnike za prikupljanje i pohranu ugljika, goriva koja ne ispuštaju emisije, i svu pripadajuću infrastrukturu.
Emisije metana pod hitno se moraju riješiti pravilnom regulativom. Potrebno je i investirati u komercijalizaciju vizionarskih rješenja, poput metoda za permanentno uklanjanja ugljičnog dioksida, nuklearne fuzije, ili pak geotermalne energije dobivene iz tzv. supervrućih stijena.
Što ako nijedno od današnjih rješenja, uvedeno u velikim razmjerima, ne bude uspješno? Na primjer, da bi se dosegnuli ciljevi propisani u planu REPowerEU, države članice moraju više nego udvostručiti kapacitete obnovljivih izvora u narednih sedam godina, u odnosu na količine izgrađene u proteklih nekoliko desetljeća. No, već postoje zastoji u izdavanju dozvola i ugradnji tih sustava.
Kako se budemo odmicali od uvoza ruskih fosilnih goriva prema obnovljivim izvorima koji pak ovise o lancima opskrbe vezanima za Kinu - iz koje EU nabavlja 98 posto rijetkih zemnih minerala - opet riskiramo da samo jedan odnos prevelike ovisnosti zamijenimo drugim. Protiv takve opasnosti možemo se boriti jedino ako imamo više različitih opcija.
Birači su jasno pokazali da su otvoreni za takvu ideju. U nedavnoj anketi 67 posto Nijemaca se složilo da Njemačka treba nastaviti s korištenjem postojećih nuklearnih elektrana i narednih pet godina - a njih 41 posto je reklo da bi Njemačka trebala graditi nove nuklearke.
Drugo, povijest nam govori da su za povećanje razmjera primjene neke tehnologije potrebne dugoročne mjere i planiranje investicija. Solarnoj energiji je trebalo gotovo 30 godina da iz razvoja u laboratoriju stigne na tržište - a onda još 20 godina da postane komercijalno popularna.
U slučaju vjetra, ti intervali su trajali 20 godina i zatim 10 godina. No, modeli koji projiciraju svijet s nultom stopom emisija uzimaju za pretpostavku da će doči do sažimanja tih perioda kakvo nikad prije nije viđeno.
Po scenariju Međunarodne agencije za energiju (IEA) za postizanje nulte stope emisija komercijalno širenje tehnologija za cementno prikupljanje ugljika, za prikupljanje izravno iz zraka, te hidrogenom pogonjena proizvodnja željeza moralo bi se skratiti na manje od deset godina.
Isto vrijedi i za širenje opskrbnih lanaca i dijeljenje infrastrukture, poput one za prijenos energije ili hidrogenskih cjevovoda. Ako dosegnemo cilj zadan za 2030. godinu od 55 posto smanjenja stope emisija u usporedbi s razinama iz 1990-ih - a pritom je još vrlo nesigurno možemo li to uopće postići - još uvijek moramo planirati i daljnje smanjenje od 45 posto niže stope emisija nakon tog. A veći dio tog dodatnog smanjenja traži tehnologiju i tržišta koja još uvijek ne postoje.
Treće, zakonodavci bi se trebali fokusirati na pitanje kako postojeća sredstva utrošiti na učinkovitiji način. U Americi tvrtke koje rade na razvoju projekata mogu predvidjeti da li zadovoljavaju uvjete za mjere poticaja.
Iako se mjere EU i njenih država članica na prvu čine kao da su jednako izdašne kao i američke, često puta ostaje nejasno kako te mjere mogu zajedno pridonijeti razvoju inovacija i izgradnje. Dapače, katkad su čak u sukobu jedna s drugom. U akademskoj zajednici govori se o "kaleidoskopu" mjera koje nisu koordinirane i koje potkopavaju mogućnost da se dosegne ekonomija razmjera.
Za primjer mogu poslužiti tzv. Važni projekti od zajedničkog europskog interesa (Important Projects of Common European Interest, IPCEI). Oni su jedna od opcija za europsku industrijsku politiku - ali izostanak harmoniziranih procedura i proces koji kreće od dna prema vrhu, kao i ograničeni administrativni kapaciteti, doveli su do nepotrebnog opterećenja za kompanije. Posljedično, predugo traje implementacija tih projekata. Zazivanje jednostavnijeg procesa i veće koordinacije postali su imperativi.
Četvrto, dodatni alati i financiranje takvih mjera potrebni su za uvođenje različitih tehnoloških opcija, i za podršku razgradnje infrastrukture. Američke mjere za poticanje inovacija, uključujući i Zakon o smanjenju inflacije (Inflation Reduction Act, IRA) nude poticaje strukturirane po stupnju razvoja pojedine tehnologije tj. njene spremnosti za primjenu.
To uključuje i subvencije za pilot-projekte, demonstracije, inženjerske i dizajnerske studije, kao i porezne olakšice za proizvodnju, i kredite s niskim kamatama - a sve radi ubrzavanja primjene nove tehnologije i pripadajuće infrastrukture.
Europski Fond za inovacije pruža dobre poticaje za demonstraciju. Iako ograničene veličine, nije zamišljen da stimulira smanjenje troškova kroz opetovanu primjenu raznih tehnologija kojima je namijenjen.
Na razini država članica, europske zemlje izdvajaju obilne potpore za obnovljive izvore. Dodatno financiranje i dodatne mjere potrebni su kako bi se počele primjenjivati nove tehnološke opcije. To može uključiti i instrumente poput ugljičnih ugovora za pokrivanje razlike (CCfD), poput primjerice programa SDE++ u Nizozemskoj.
Peto, proaktivno planiranje značajno poboljšava šanse da se u budućnosti razvije učinkovitiji i jeftiniji energetski sustav. Planiranje također uključuje i pred-dozvole za projekte, te razmišljanje o akumulaciji koristi za zajednicu.
Stoga bi oni koji kroje politike za energetsku tranziciju trebali bolje razumjeti buduću potražnju za energijom, ali i biti upućeni u to kakvi će proizvodni kapaciteti, vještine, i razmjeri dijeljene prekogranične infrastrukture - poput prijenosa, transporta i pohrane CO2 - biti potrebni za dekarbonizaciju Europe.
Na primjer, očekuje se da će biti potrebno više od 100 GW novih kapaciteta čiste energije do 2035. Pomak prema ciljevima za ostvarenje tzv. trajne 24/7 potrošnje čiste električne energije - umjesto dopuštanja proizvođačima da kupuju kredite za energiju iz obnovljivih izvora, bez obzira gdje i kada se ona generira - moglo bi promicati više tehnologija za dobivanje čiste energije.
Ipak, proaktivno planiranje cijelog sustava potrebno je da bi se taj cilj dosegnuo. Britanski Mission Zero Report nedavno je preporučio da se do 2025. godine napravi strategija za infrastrukturu kroz sve sektore. Revizija nacionalnih energetskih i klimatskih planova koja je u pripremi poslužit će kao test koji će pokazati koliko države članice EU razumiju vlastite potrebe za klimatskom infrastrukturom i tehnologijom.
I gdje onda idemo dalje? Europski zakonodavci trebali bi razmišljati u širinu o rješenjima kakva su potrebna za budućnost usklađenu s klimatskim promjenama i načinima na koje evolucija industrijskog i geopolitičkog pejzaža utječe na njih.
To zahtijeva bolje shvaćanje što je sve potrebno uraditi danas kako bi se popunile praznine u mjerama i tehnologiji da se ode i dalje od ciljeva zacrtanih za 2030. To također zahtijeva i postavljanje teških pitanja o tome jesu li doista današnje mjere prikladne za tu svrhu, te razvoj prilagođenih sektorskih i tehnoloških hodograma temeljenih na potrebama industrije i isprobanih na terenu.
Sljedećih nekoliko godina bit će presudno, jer one će pokazati hoće li Europa nastaviti ići sitnim koracima prema ostvarenju klimatskih ciljeva koje možda bude ili ne bude uspješno - ili će napraviti zaokret prema strategiji koja je prikladnija na duži rok.
Moramo jače razmisliti.
(NAPOMENA: Svi stavovi izneseni u ovoj kolumni za Euractiv predstavljaju isključivo gledište autora i ne odražavaju stavove Euractivove medijske mreže. Preveo David Spaić-Kovačić. Originalan članak čitajte ovdje: Europe needs an options-based climate strategy)