Soja je jedna od rijetkih poljoprivrednih kultura koja je zadnjih godina u Hrvatskoj doživjela značajno povećanje žetvenih površina - raste proizvodnja, ali se ostvaruje i značajan rast prinosa, odnosno produktivnosti proizvodnje.
U proizvodnji soje Hrvatska je konkurentna i na EU tržištu, koje ima velikih deficita u ovoj proizvodnji. Ovih dana je objavljen veliki izvještaj u kojem stoji kako se u Europskoj uniji potroši oko 16 milijuna tona, a od ukupne količine uvozi se čak 85 posto, i to za hranidbu životinja.
Interes za proizvodnju soje raste, a europski poljoprivrednici su proizvodnju gotovo utrostručili u posljednjih deset godina. Najveća proizvodnja i povećanje površina pod usjevima soje su u središnjoj Europi, dok područja na jugu sve više ovise o navodnjavanju. Soja dakle sve više postaje agrokultura budućnosti, čega su svjesni i hrvatski proizvođači.
Napredak u proizvodnji
Hrvatska je zadnjih godina uvelike napredovala u ovoj proizvodnji, a ima i daljnje mogućnosti za razvoj ove kulture. Prostora ima i za povećanje prinosa - za što bi bilo logično osigurati veće poljoprivredne površine i korištenje suvremenih digitalnih alata.
Također je važno za kvalitetno upravljanje ratarskim kulturama - pa i sojom - imati dovoljno tehnički opremljenih skladišta, silosa, kao i tehnologije za obradu. Jedino tako nećemo biti samo proizvođači sirovina. Iako Hrvatska ima ogromnu proizvodnju, domaća soja, na žalost, i dalje odlazi izvan zemlje kao sirovina - a potom se "vraća nazad" u obliku ogromnih količina stočne hrane (u kojoj se vrlo često nalazi GMO soja), što je izuzetno pogrešan put za razvoj jednog ovako važnog i očito profitabilnog i traženog sektora proizvodnje u EU i svijetu.
Sojara u Vukovaru
Prije dvije godine projekcije analitičara iz tvrtke SMARTER ukazivala su kako je važno zadržavanje proizvodnje u sojari u Zadru (koja se tada nudila na prodaju, ali u međuvremenu je prestala s proizvodnjom) - a da bi najbolji učinak u daljnjem razvoju proizvodnje soje - ali i njene kvalitetne prerade, te izvoza proizvoda dodane vrijednosti - za Hrvatsku imala izgradnja tvornice za preradu soje na Dunavu.
Na taj bi se način plovnim putem i drugim kanalima transporta ovi proizvodi dodane vrijednosti brže i jeftinije našli na tržištima koja imaju veliku potrebu za ovom proizvodnjom. O tome je bilo važno još prije nekoliko godina strateški promišljati i krenuti u nova ulaganja. No, iako je bilo najava da će se u sklopu državnog projekta Slavonija graditi nova tvornica za preradu soje, to se do danas nije dogodilo - i taj projekt više nitko i ne spominje.
Stručnjaci su više puta u svojim analizama upozorili na potrebu izgradnje novog pogona za preradu soje u Hrvatskoj, s ciljem da se povećanoj količini proizvedene non-GMO soje da dodana vrijednost kroz preradu - bilo u ulje, bilo u sojinu sačmu ili sojine proteine. Jer je Hrvatska posljednjih godina uspjela u proizvodnji dostići i do 250 tisuća tona soje, (genetski nemodificirane) a prema iskustvima kojima raspolažu stručnjaci, minimalni rentabilni industrijski kapacitet bio bi 300 tisuća tona prerade sojinog zrna.
Među strateškim projektima regionalnog razvoja Vukovarsko-srijemske županije, uvrštenima u Razvojni sporazum Slavonija, Baranja i Srijem, bio je upravo i Centar za preradu GMO-free soje u Drenovcima (malom mjestu kod Županje), vrijedan 40 milijuna kuna, prvi takve vrste u Hrvatskoj. Županja je trebala biti nositelj projekta, čiji je cilj modernizacija i diversifikacija poljoprivredne proizvodnje prema proizvodima više vrijednosti, a partner Općina Drenovci.
Prema dostupnim informacijama, prije nekoliko godina je pri kraju bila izrada projektno-tehničke dokumentacije za gradnju i opremanje Centra, vrijedna 1.402.940 kuna, od čega se 85 posto trebalo sufinancirati nepovratnim europskim sredstvima. Na žalost jedna možda od rijetkih pozitivnih priča i prilika u hrvatskoj poljoprivredi tako je prokockana jer se o ovom projektu više ne govori. A hrvatska soja i dalje odlazi izvan države i prerađuje se, te na njoj ogromne profite grade oni koji non-GMO soju prerađuju i prodaju na sve dinamičnijem svjetskom tržištu.
Dobra godina za soju
Prema podacima Tržišnog informacijskog sustava u poljoprivredi (TISUP) Hrvatska je ove godine proizvela 219.000 tona soje, na 91.000 hektara. Proizvodnja se na ovim površinama stabilizirala, a prema dostupnim podacima rast površina je krenuo nakon ulaska u EU.
Naime, 2013. godine soja se proizvodila na nešto više od 47.000 hektara, dok je proizvodnja bila nešto veća od 110.000 tona. Tako je proizvodnja ove kulture pokazala od ulaska u EU najveću otpornost na poremećaje na tržištu, jer uspjela se udvostručiti i površina i proizvodnja. Kada se pogleda samodostatnost, kod soje ona iznosi čak preko 400 posto,dok smo u proizvodnji pšenice na razini samodostatnosti od 183 posto, a kukuruza 155 posto.
Ipak, kada se pogleda robna razmjena, vidljiv je rast izvoza soje kao sirovine. Naime, samo u prvih osam mjeseci izvoz soje u zrnu je iznosio 103.112 tone, dok je godinu ranije u isto vrijeme izvezeno 71.716 tona. Višak u razmjeni soje je u prvih osam mjeseci bio gotovo 46 milijuna eura, a prošle godine nešto više od 42 milijuna eura. Taj višak poništen je ogromnim količinama uvezene stočne hrane, jer je u tom dijelu suficit veći od ostvarenog deficita na izvozu sirovine tj. zrna soje.
U EU dosad treća najveća žetva
Iako uvjeti u 2023. nisu bili idealni, u EU je ove godine zabilježena treća najveća žetva soje ikad. Članice EU proizvode ovu ratarsku kulturu na samo 1,7 posto obradivih površina, a interes raste iz godine u godinu. Američko ministarstvo poljoprivrede USDA procjenjuje da će globalna proizvodnja soje u 2023. doseći 400 milijuna tona, a Europska komisija je procijenila ukupnu domaću godišnju potražnju za biljnim proteinima na 27 milijuna tona.
Od toga je 93 posto potrebno za stočnu hranu, a manje od jedan posto za ljudsku ishranu. Komisija je razvila strategiju za biljne proteine kako bi smanjila ovisnost Europe o uvozu proteina iz inozemstva - od kojih većina dolazi iz Brazila, Argentine, SAD-a i, odnedavno, Ukrajine. Nekoliko država članica, uključujući Francusku, Belgiju, Austriju, Mađarsku i Slovačku, uvelo je programe podrške usjevima, s različitim rezultatima.
Inicijativa Dunav Soja pokrenuta je 2012., a okupila je 11 država u Dunavskoj regiji, među kojima je i Hrvatska. Cilj je povećanje udjela lokalno proizvedene soje, a standard certifikacije "Europe Soya" uveden je 2016. godine.
Najveći izazovi u proizvodnji
Najveći izazovi za proširenje uzgoja soje, prema procjenama stručnjaka, u budućnosti će biti toplinski udari i suša. Italija će i dalje biti najvažniji proizvođač u EU, a slijede je Francuska, Rumunjska i Austrija. Povećanje površine pod ovom kulturom potaknuto je kombinacijom faktora, uključujući i visoke otkupne cijene uvezene soje, sve veću potražnju za domaćom GMO-free sojom, kao i visoke cijene gnojiva.
SAD, Brazil, Ukrajina i Kanada su najvažniji dobavljači soje za EU, a Španjolska, Nizozemska, Njemačka i Italija su najveći izvoznici. Ove četiri zemlje su također glavni prerađivači, a osim Italije, same ju proizvode u malim količinama. Tržište soje pokreće potražnja za stočnom hranom, a većina članica iz godine u godinu izvještava o smanjenju broja stoke, te uvozu soje i sojine sačme.
Broj stočarskih farmi u Europi sa životinjama pao je za 40 posto u roku od 10 godina, izjavio je europski povjerenik za poljoprivredu Janusz Wojciechowski. Populacija stoke EU je nedavno doživjela razne krize, uključujući krizu u sektoru svinja, s rastućim troškovima i padom cijena, ali i dramatičnim izbijanjem ptičje gripe. Broj stoke u Europi opada, a klimatske promjene utječu na proizvodnju stočne hrane - što može otvoriti nove mogućnosti za soju i sojine proizvode.
Prostor za povećanje površina ogroman
U EU je samo tri posto obradivih površina namijenjeno proizvodnji proteinskih usjeva (od kojih je najvažnija upravo soja) te se uvozi više od 75 posto bjelančevina biljnog podrijetla - ponajviše iz Brazila, Argentine i SAD-a. EU provodi mnogobrojne inicijative kojima je cilj smanjiti iznimnu ovisnost Unije o uvozu proteinskih usjeva, koji se uglavnom upotrebljavaju za hranu za životinje.
Nesigurnost u opskrbi nosi velike rizike, osobito za sektor stočarstva u EU, jer dolazi do znatnog povećanja nestabilnosti cijena na međunarodnom tržištu. Soja je najznačajnija svjetski rasprostranjena uzgojena leguminoza. Sve više rastu površine pod sojom, te je sve veća potrošnja soje diljem svijeta. Posebno raste potražnja i u Kini, pa to može utjecati i na stabilnost tržišta Europske Unije. U EU najznačajniji proizvođači su Italija, Rumunjska i Francuska, a u našoj regiji veliki proizvođač ove kulture, pored Hrvatske, je i Srbija.
Jedno od iznimno značajnih pitanja i izazova za EU je to što je većina soje koja se uvozi u Europsku uniju, posebno iz Sjeverne i Južne Amerike, dobivena iz genetski modificiranih usjeva, te su europski potrošači nepovjerljivi prema toj tehnologiji - zbog čega postoji i veliki interes za lokalnu proizvodnju koja ne sadrži GMO.
Mnogi proizvođači i prerađivači soje, proizvođači hrane za životinje, ali i predstavnici prehrambene industrije (proizvođači mesa, mlijeka, jaja i drugi korisnici proizvoda od soje), pa i trgovački lanci te druge relevantne institucije, podržavanju održive sustave u proizvodnji soje bez GMO-a.
Kako soju učiniti još profitabilnijom
U mnogobrojnim strateškim dokumentima koji su posljednjih godina izrađeni u Hrvatskoj bilo bi izuzetno bitno napraviti jednu analizu svih skladišnih i preradbenih kapaciteta za ratarske kulture i uljarice, kao i analizu najboljih transportnih rješenja koja bi se nadovezala na europske transportne pravce, te lokacije za preradbene kapacitete koji bi omogućile konkurentne cijene u cijelom lancu vrijednosti - od proizvodnje do prerade i trgovine commodity robama.
Na žalost, problem hrvatske poljoprivrede je sve veći pad u stočarstvu - smanjuje se broj stoke, mljekarski sektor se godinama urušava - a i posljednja kriza sa afričkom svinjskog kugom samo pokazuje da se hrvatska poljoprivredna politika vrti u začaranom krugu i jednostavno ne prati ono što se događa u svijetu.
Ako već sada proizvodimo ogromne količine non-GMO soje - a postoji prostor za povećanje i dobru zaradu - pitanje je zašto se nitko ozbiljno ne pobrine da se hrvatski poljoprivrednici okupe i usmjere više na ovu proizvodnju - pod uvjetom da se izgradi tvornica za preradu koja će onda zarađivati na daleko profitabilnijim proizvodima od soje.
Jer, kao što sve analize ukazuju, soja je kultura budućnosti - ali i dalje nedovoljno iskorištena u hrvatskoj ekonomiji.