Razvijene zemlje danas imaju Nacionalne agencije za promociju svoje hrane, dok Hrvatska još luta u traženju načina kako da nagovori potrošače da kupuju domaće

Riječ je o nacionalnom sustavu kvalitete poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda Dokazana kvaliteta za priznatu oznaku - Dokazana kvaliteta za mlijeko i mliječne proizvode.

Oznaka jamči kontrolirane uvjete proizvodnje

Prvu takvu oznaku Vindija je dobila u siječnju, za meso peradi. Ova varaždinska tvrtka jedna je od rijetkih hrvatskih kompanija koja ulaže u označavanje svojih proizvoda, a na dodijeli oznake ministrica poljoprivrede Marija Vučković istaknula je kako oznaka "Dokazana kvaliteta - Hrvatska“ jamči posebne, kontrolirane uvjete proizvodnje, ali i to da je glavna sirovina potrebna za proizvodnju u Hrvatskoj.

Pohvalila se kako bez velikih proizvođača, napori u označavanju i razvijanju dobrovoljnog sustava označavanja kvalitetom nacionalnog sustava ne bi bili adekvatno valorizirani, a rezultati ne bi bili dovoljno dobri.

Dosad osam oznaka

Hrvatska je prošle godine krenula s ovom oznakom, a do sada ima osam oznaka i to za voće, povrće, jaja, med, mlijeko i mliječne proizvode, meso junetine i meso peradi.

Svatko od nas kada uđe u trgovinu odlazi s različitim preferencijama i željom da kupi najkvalitetniju i sigurnu hranu, po povoljnoj cijeni, a često nam je bitno i da li se radi o domaćoj proizvodnji. Brojni znakovi na hrani danas su postali opći trend, no većina potrošača je i dalje izuzetno zbunjena i slabo informirana što te oznake zapravo znače i koje su prednosti svih tih šarenih znakova, kojima se proizvodi označavaju, koje je danas teško razlikovati, a još teže im vjerovati. Kupovna moć je takva da je i dalje cijena presudni faktor kod odabira proizvoda.

Brojne oznake zbunjuju potrošače

Dokazana kvaliteta, meso ili mlijeko s hrvatskih farmi, EU oznake zaštićenih proizvoda (zemljopisnog podrijetla, izvornosti, zajamčeni tradicionalni specijaliteti), potom različiti znakovi "Izvorno hrvatsko“, "Hrvatska kvaliteta“ ili lokalni "Hrvatski otočni proizvod“, "Lika quality“, "Med iz Lijepe naše“, "Hrvatska junetina“, "Plavi ceker“...

Ovaj se niz može nastaviti do različitih šarenih grafičkih sugestivnih znakova, gotovo svih trgovačkih lanaca, koji kroz svoje marketinške aktivnosti stvaraju, grade i promoviraju vlastite znakove kvalitete. Njima se žele odvojiti i razlikovati od drugih te uvjeriti potrošače kako je ono što im upravo nudi i prodaje taj trgovac domaće, kvalitetno ili isključivo s domaćih farmi i poljoprivrednih proizvođača.

Posljednjih godina, nažalost, u hiperprodukciji oznaka, na policama i tržnicama se sve više mogu pronaći i potpuno nepoznati znakovi, s primjerice ogromnim šahovnicama ili velikom kartom Hrvatske, slikama ili ilustracijama farmera i slično, koji također vrlo sugestivno potrošače nastoje uvjeriti kako kupuju domaće proizvode i hranu. No, one vrlo često ulaze u kategoriju čiste prevare potrošača jer kada se bolje pogleda deklaracija, lako je uočiti kako se uglavnom radi o uvoznim, a ne o domaćim proizvodima.

Naravno, nadležne institucije će reći kako je to legalno i po EU zakonima jer se radi o marketinški dozvoljenim akcijama. Ipak to donosi još veću konfuziju u glavama potrošača, ali i narušava, ionako slab i nepoznat ugled i značaja znakova koji su certificirani, provjereni te kontrolirani od strane domaćih ili stranih institucija i laboratorija.

Jamče li oznake kvalitetu?

Što nam danas uopće govore pojedini znakovi na pakiranjima hrane u trgovinama? Što nam je najvažnije kada razmišljamo o hrani koju jedemo? Jesu li to cijene, okusi ili nam je važnije da je hrana sigurna za konzumaciju? Kako možemo biti sigurni u to?

Jesmo li svjesni da kupnjom domaćih proizvoda, dajemo snažnu podršku hrvatskim proizvođačima i potičemo rast domaćeg gospodarstva? I je li određeni proizvod nastao od sirovina s baš određenog područja, bez pesticida ili ima određenu količinu hranjivih sastojaka, reći će više oznake zemljopisnog podrijetla, izvornosti, eko proizvoda i druge?

Znakovi kvalitete hrane, o kojima govorimo, danas su uglavnom dobrovoljni i donose dodatne informacije i promociju domaće proizvodnje, te daju veću vrijednost za novac, zbog čega je važno da se o njima više govori i snažnije educira domaće potrošače. U Europskoj uniji, pa onda i Hrvatskoj, ali i u susjednim zemljama, ovome se sve više pridaje značaj, ali je medijski prostor zasićen brojnim informacijama koje zbunjuju i teško mogu pomoći potrošačima da znaju pravu istinu o šarenilu brojnih znakova na hrvatskom tržištu hrane.

Čitamo li oznake na hrani?

Istraživanje koje su sada već daleke 2014. godine zajednički proveli Ministarstvo poljoprivrede, Hrvatska agencija za hranu (danas Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu) i Prehrambeno-biotehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu pokazalo je da većina potrošača ne čita informacije na hrani. Točnije, 66 posto potrošača je tada izjavilo kako nikada ili rijetko kada čita informacije na hrani.

Potrošači koji ih redovito ili ponekad čitaju, u većini slučajeva traže rok trajanja, zemlju podrijetla i sastojke. Iako su ta sitna slova na proizvodu nešto što uglavnom samo preletimo pogledom ne bismo li pronašli podatak koji nas zanima, istraživanje je pokazalo da većina potrošača ne razumije što pojedina informacija točno znači.

Novih istraživanja nema, ali čisto sumnjam da se nešto bitno promijenilo, posebice jer je broj oznaka još veći, a krize s hranom i rast cijena nas je natjerao da više pratimo kataloge akcija trgovaca, kako bi ugrabili neki jeftiniji proizvod, a bojim se da još manju pažnju posvećujemo kvaliteti. Uostalom to pokazuju i trendovi u cijeloj EU, a kamoli ne kod nas.

Brojna istraživanja u EU pokazuju kako su žene ipak nešto više educiranije kada je riječ o oznakama na hrani (jer više odlaze u kupnju) te veću pažnju pridaju znakovima, kod odabira proizvoda koje kupuju. Za razliku od hrvatskih, potrošači u razvijenim EU zemljama izuzetnu važnost daju oznakama, preferiraju domaće proizvode, a vrlo često i kod nas turisti kupuju naše proizvode koje nose spomenute EU oznake kvalitete, čiji su znakovi unificirani za cijelu EU i znaju njihove benefite.

Hrvatska veliki uvoznik hrane

Poznato je da je Hrvatska veliki uvoznik hrane, unatoč vrlo često proklamiranom stavu kako je domaća hrana kvalitetnije, sigurnija i bolja. Prehrambena sigurnost i samodostatnost postale su mantra u posljednje tri godine, od koronakrize, kada su lanci opskrbe hrane bili prekinuti i pokazali svu krhkost, u cijelom lancu nabavke hrane.

Rat u Ukrajini i nova prehrambena kriza, koja je dovela do ogromnog rasta cijena hrane na globalnom tržištu, osvijestili su potrebu da se više proizvodi, ali i da je potrebno više kupovati domaće proizvode, kroz sigurne kratke lance opskrbe. I u tom prostoru bi trebale na važnosti dobiti oznake na hrani.

Hrvatska je prošle godine uvezla poljoprivredno-prehrambenih proizvoda za preko pet milijardi eura, dok je izvoz bio nešto veći od 3,5 milijardi eura. Minus u razmjeni je povećan na čak 1,5 milijardi eura (godinu ranije bio je nešto manji od jedne milijarde eura).

Deset godina ranije, dakle 2012 godine, uvezli smo poljoprivredno-prehrambenih proizvoda za 1,9 milijardi eura, a izvezli za 1,3 milijarde.

Ovi podaci ukazuju da je na tržištu ogroman i sve veći broj proizvoda iz uvoza, za koje se ističe da su lošije kvalitete i dolaze često kao tržišni viškovi iz robnih rezervi velikih proizvođača te da su stari i po nekoliko godina.

Postali veliki izvoznik sirovina

S druge strane Hrvatska je postala ogroman izvoznik uglavnom sirovina (izvozimo ogromne količine žitarica i uljarica), a uvozimo meso, mlijeko, pekarske proizvode, voće povrće.

Naša proizvodnja u brojnim sektorima hrane je sve manja i lošija, imamo sve manje proizvoda dodane vrijednosti, zbog čega označavanje hrane treba pobuditi novi patriotizam kakav imaju druge države EU, poput naših susjeda Slovenaca ili Austrijanaca kojima je na prvom mjestu kod kupnje hrane - domaći proizvod.

Zato je potrebno našim potrošačima ponuditi jasnije, vidljive i jednostavne znakove, kako bi se pri kupnji odlučili za ono što je domaće i kako bi takvi proizvodi bili vidljivi na policama. I trebali bi imati samo jedan unificirani znak.

Nacionalni sustav označavanja kvalitete proizvoda

Upravo zbog svega ovoga, Ministarstvo poljoprivrede prošle je godine uspostavilo dobrovoljni nacionalni sustav kvalitete prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda "Dokazana kvaliteta“, koji za cilj ima postizanje još veće prepoznatljivosti i promidžbe domaćih prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda.

Ovim znakom se želi dati na većoj važnosti domaćoj proizvodnji i kroz jedan certificirani znak našu hranu istaknuti od druge. I trebao bi biti prepoznat kao standard za hrvatsku kvalitetu u idućim godinama.

Putem jedinstvene oznake potrošač bi trebao biti informiran da je Hrvatska zemlja podrijetla glavnog sastojka te ujedno i zemlja gdje je taj proizvod proizveden ili prerađen. Proizvodi koji se trenutno mogu naći na tržištu s oznakom "Dokazana kvaliteta“ su konzumna jaja, voće, povrće i meso peradi, junetina te mlijeko. No, ovaj bi sustav trebalo dalje razvijati i brojnim marketinškim alatima približiti još širem krugu potrošača.

Zaštićeni prehrambeni proizvodi nisu postali naš izvozni adut

Hrvatska koristi i europske sustave kvalitete, po osnovi zaštite izvornih proizvoda i proizvoda sa zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla. Danas Hrvatska, na razini EU, zauzima sedmo mjesto od svih država te ima poljoprivredne i prehrambene proizvode čiji je naziv registriran u EU kao zaštićena oznaka izvornosti ili zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla.

Za njih se tvrdi da se tom oznakom naglašava njihova kvaliteta, transparentnost u proizvodnji i kontroli te naravno određena tradicionalnost u proizvodnji. No, vrlo često nemamo dovoljne količine za domaće tržište, a još manje za izvoz ili su ti proizvodi prepoznati samo na uskom, lokalnom tržištu, bez ambicije da postanu jaki izvozni adut.

Dokazana kvaliteta iz uvoza

Veliku važnost ima i sustav neobaveznog označavanja poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda i zaštićeni znakovi: Mlijeko, meso i jaja hrvatskih farmi, Med hrvatskih pčelinjaka te Brašno i kruh hrvatskih polja. A svrha neobaveznog sustava označavanja je informiranje potrošača o podrijetlu proizvoda s ciljem zaštite i jačanja domaće poljoprivredne proizvodnje, a dodijeljenim znakom HAPIH jamči podrijetlo domaćih proizvoda kroz praćenje sljedivosti.

Tako, primjerice, oznaka Mlijeko hrvatskih farmi garantira kupcima da je mlijeko koje kupuju doista proizvedeno u Hrvatskoj ili da su mliječni proizvodi koji je nose napravljeni od mlijeka s domaćih farmi.

Kada na proizvodu vidite znak Meso hrvatskih farmi, onda možete biti sigurni da je riječ o svježem mesu svinja koje su rođene, utovljene i zaklane u Hrvatskoj. Ljubičasti znak označava meso svinja rođenih u drugoj zemlji, a utovljenih i zaklanih u Hrvatskoj, pod uvjetom da su kod nas tovljene minimalno 60 dana.

Oznaku Meso hrvatskih farmi možete se naći i na paketima svježe junetine. Kao i u slučaju svinjetine, mora biti zadovoljen određeni period tijekom kojeg životinja mora biti tovljena u Hrvatskoj da bi proizvod dobio ovu oznaku kvalitete, a za junetinu on iznosi 210 dana.

Kako to rade drugi?

Kada bi se danas napravila anketa među ljudima oko svi spomenutih oznaka bojim se da bismo ostali u šoku koliko ljudi ne znaju o čemu se zapravo radi.

Gomilanje oznaka samo je znak slabosti, a ne snage hrvatske proizvodnje hrane jer je, prije svega, nemamo dovoljno za vlastite potrebe. Bilo bi dobro kada bi postojala samo jedna oznaka - unificirana za sve domaće proizvode koji nešto znače i nose određenu kvalitetu i da su s domaćih polja.

Susjedi Srbi su primjerice to napravili i imaju samo jednu oznaku, jednostavnu i prepoznatljivu i zove se - Čuvar kuće. Ova igra riječi sve znači. Iako se, kao što vidimo, Dokazana kvaliteta danas gura kao krovna oznaka, stručnjaci kažu kako strance ne sprječava da u Hrvatskoj plasiraju proizvod s oznakom Dokazna kvaliteta iz, recimo, Poljske. I što ćemo onda? Ako će Dokazana kvaliteta iz Poljske biti jeftinija?

Razvijene zemlje i poljoprivrednici danas imaju Nacionalne agencije za promociju svoje hrane i odvajaju jedan dio svojih prihoda za promociju. Hrvatska još uvijek luta u traženju načina da nagovori potrošače da kupuju domaće. A domaćeg na policama trgovačkih lanaca ima jako malo, posebice poljoprivrednih proizvoda, zbog čega bi trebalo ozbiljno razmisliti o tome kako da prvi korak bude dostupnost naše hrane (da krenemo od veće proizvodnje), a tek onda da se više bavimo hvaljenjem oznakama, koje na žalost potrošačima s praznim novčanikom ionako ništa ne znače i nisu im dostupne.

(Autor analize, Miroslav Kuskunović, poljoprivredni analitičar iz konzultantske kuće Kombinat 1969, vanjski je suradnik portala Euractiv.hr. Stavovi izneseni u komentarima i analizama vanjskih suradnika su osobni stavovi i nisu nužno stav redakcije.)