EUROPA REGIONALNIH BLOKOVA: Hrvatska bi ojačala poziciju u EU jačanjem suradnje sa susjedima

Francuski šef diplomacije Stephane Sejourne pozdravio je ovih dana "povratak Poljske u Europu“ te je najavio ponovno zaživljavanje Vajmarskog trokuta, inicijative za suradnju Francuske, Njemačke i Poljske.

Sejourne je, kako su izvijestili svjetski mediji, to rekao u ponedjeljak u Varšavi, u kojem se sastao sa svojim poljskim kolegom Radoslawom Sikorskim.

U poljskoj je prijestolnici Sehourne boravio na povratku iz Kijeva, gdje se sastao s ukrajinskim dužnosnicima. Poljsku je posjetio nakon što je novu vladu sastavio proeuropski orijentiran Donald Tusk, koji je krajem prošle godine, nakon provedenih izbora za Sejm, skinuo s vlasti konzervativnu nacionalističku stranku Pravo i pravda Jaroslawa Kaczynskog i bivšega premijera Mateusza Morawieckog.

Što je Vajmarski trokut?

Vajmarski trokut jedna je od brojnih regionalnih inicijativa na Starom kontinentu. Osnovan je još 1991. godine, nakon pada komunizma, u njemačkom gradu Weimaru, po kojem je i dobio ime.

Glavni cilj inicijative bio je da Francuska i Njemačka, kao "motor Europe“, pomognu Poljskoj u njenim nastojanjima da pristupi EU. Taj je cilj ostvaren još 2004. godine. Vajmarski trokut je potom postupno gotovo zamro.

Umjesto Weimaru, Poljska se okrenula jačanju Višegradske skupine, regionalne inicijative koja, uz nju, okuplja još i Češku, Slovačku i Mađarsku. Iako je i Višegradska skupina posljednjih godina u problemima, savez četiri srednjoeuropske tranzicijske zemlje i dalje postoji.

Štoviše, u svjetskoj politici, ali i ekonomiji, Višegradska je skupina neusporedivo poznatija i popularnija od Vajmarskog trokuta. Razlog tome je taj što povezuje zemlje na potezu od Baltika do Drave i Mure koje imaju puno više zajedničkoga nego što imaju tri velike, ali manje povezane države od La Manchea do Buga, koje čine Vajmarski trokut.

Beneluks postao model za stvaranje EU

Regionalni blokovi već su desetljećima dio europske politike i gospodarstva. Mnogi od njih su osnovani i prije nego što je zaživjela EU. No, iako je Unija preuzela mnoge od nadležnosti tih blokova, posebno u sferi ekonomije, oni i dalje postoje i prilično su aktivni.

Vjerojatno najpoznatiji takav blok je Beneluks, zajednica Belgije, Nizozemske i Luksemburga, po čijim je kraticama i dobila ime. Beneluks se može smatrati i pretečom EU, budući da je krenuo kao carinska unija spomenute tri zemlje.

Beneluks su 1944. u Londonu osnovale vlade Belgije, Nizozemske i Luksemburga, tada još izbjeglištvu. Cilj sporazuma bio je usko politički i ekonomski povezati tri zemlje preko čijih su se leđa velike europske sile često obračunavale.

Posljednji puta to su dogodilo u Drugom svjetskom ratu, kada je Njemačka pregazila i Nizozemsku i Belgiju i Luksemburg. Sličnu sudbinu, također od strane Njemačke, Belgija i Luksemburg su doživjeli i u Prvom svjetskom ratu.

Carinska unija Beneluksa zaživjela je 1948. godine i odmah se pokazala kao pun pogodak. Štoviše, postala je model za stvaranje tadašnje Europske ekonomske zajednice (EEZ), a kasnije Europske zajednice (EZ) i potom EU.

Može se reći da su zemlje Beneluksa uvijek išle korak ispred EU. Kada je stvorena EEZ, kojoj je tada u fokusu bila carinska unija, zemlje Beneluksa otišle su korak dalje u integraciji i stvorile ekonomsku uniju.

Institucije Beneluksa važne za identitet europske regije s 30 milijuna stanovnika

Iako danas više nije toliko vidljiv, Beneluks i dalje postoji. No, kako je najveći dio njegovih nadležnosti preuzela EU, aktivan je ponajprije u područjima kao što su prekogranična suradnja, poticanje gospodarstva, logistika, promet, održivi razvoj, zaštita patenata i suradnja s trećim zemljama.

Osim redovitih susreta čelnika zemalja članica, Beneluks ima i vlastite institucije. Među njima su Parlamentarna skupština, Vijeće ministara i Sud Beneluksa te Tajništvo. Sjedište tih institucija je u Bruxellesu.

Naravno, u vrijeme kada je najveći dio ranijih nadležnosti Beneluksa prenijet na EU, jasno je da je pao značaj tog regionalnog bloka. Ipak, njegovo postojanje, a posebno zajedničke institucije, važan su element u poticanju suradnje triju zemalja koje zajedno broje oko 30 milijuna stanovnika i čine samo političko i ekonomsko srce moderne Europe.

Nordijsko vijeće stvorilo zonu slobodnog kretanja ljudi puno prije Schengena 

Usporedbe s Beneluksom mogu se povući kod Nordijskog vijeća, regionalnog tijela koje okuplja pet skandinavskih država - Dansku, Norvešku, Švedsku i Finsku te Island, te finsko Alandsko otočje, kao i danske Farske otoke i Grenland, a koji su zasebno predstavljeni.

Nordijsko vijeće ne okuplja samo članice EU (Danska, Švedska i Finska), nego i dvije članice EFTA-e (Norveška i Island). Ipak, skandinavske države to ne ograničava u razvoju međusobnih odnosa. Uostalom, svih pet zemalja dio je Schengena, a osim Švedske, koja je u procesu pristupanja, sve su i članice NATO-a.

Nordijsko vijeće je osnovano 1952. godine. Među njegovim je najvećim postignućima stvaranje zone slobodnog kretanja ljudi na području sjeverne Europe znatno prije nego što je osnovan Schengen i prije nego što su mu skandinavske zemlje pristupile. Usporedo s tim, stvoreno je i zajedničko tržište rada nordijskih zemalja.

Suradnja među nordijskim zemljama potom se proširila na kulturu. Ojačana je i od ranije prisutna snažna politička suradnja.

I Skandinavija ima zajedničke institucije

I Nordijsko vijeće ima zajedničke institucije. Među njima su zajednički parlament (Nordijsko vijeće), Vijeće ministara i Tajništvo. Sjedište tih institucija je u Kopenhagenu.

Osim jačanja suradnje među članicama i s trećim zemljama, postojanje zajedničkih institucija je i simbol bliskosti skandinavskih zemalja i njihovih 28 milijuna stanovnika, čija je međusobna povijest, kao i kod zemalja Beneluksa, isprepletena.

CEFTA, najbolji proizvod Višegradske skupine

Baš kao Beneluks i Nordijsko vijeće, ulazak u EU "preživjela“ je i već spomenuta Višegradska skupina, savez koji su 1991. pokrenule Poljska, Mađarska i tadašnja Čehoslovačka, a koja se 1993. raspala na Češku i Slovačku. Osim jačanja suradnje među članicama, glavni cilj Višegradske skupine bio je zajednički ulazak sve četiri zemlje u EU i NATO, što je i ostvareno.

U okviru Višegrada pokrenuta je i CEFTA, srednjoeuropska zona slobodne trgovine. No, dok se Višegradska skupina nije širila na okolne zemlje, iako su neke, poput Hrvatske i Slovenije, pokazivale interes za tim, CEFTA se proširila na brojne bivše socijalističke države, stvorivši tako respektabilno tržište srednjoeuropskih tranzicijskih zemalja.

Hrvatska je, primjerice, CEFTA-i pristupila 2003. godine, što je bilo i posljednje proširenje tog trgovinskog bloka u originalnom sastavu. Nakon toga, članice CEFTA-e pristupale su EU, prethodno napuštajući CEFTA-u. Danas CEFTA obuhvaća zemlje Zapadnog Balkana i Moldaviju, koje teže članstvu u EU.

Višegradska skupina ima i zajednički fond

I Višegrad se nakon pristupanja EU suočio s erozijom funkcija. Danas je ta skupina zemalja s oko 65 milijuna stanovnika ponajprije politički blok, čiji se čelnici sastaju i usklađuju politiku i obranu, no ima i ekonomske atribute, poput suradnje u energetici i zaštiti intelektualnog vlasništva.

Postoji i zajednički fond sa sjedištem u Bratislavi iz kojeg se financiraju zajednički projekti. Drugih značajnijih zajedničkih institucija unutar Višegradske skupine nema.

Valja reći i da je ruska agresija na Ukrajinu uvelike "prodrmala“ i Višegradsku skupinu, budući da je mađarski premijer Viktor Orban zauzeo drukčiji stav prema ukrajinskom ratu i Rusiji od ostatka članica te grupe. Njemu se u tome pridružio i novi slovački premijer Robert Fico.

Putinov rat protiv Ukrajine potaknuo novo jačanje suradnje među baltičkim državama

Za razliku od Višegradske skupine, koju je agresija Rusije na Ukrajinu podijelila, strah od ruskog predsjednika Vladimira Putina dodatno je zbližio baltičke zemlje - Estoniju, Litvu i Latviju, koje također imaju snažnu suradnju unutar Baltičke skupštine, sa sjedištem u Rigi, i Baltičkog vijeća ministara.

Uska suradnja među baltičkim državama datira još iz vremena raspada SSSR-a, a izdržala je i ulazak tih zemalja u EU i NATO. Osim u politici, obrani i usklađivanju političkih stavova, danas se suradnja među baltičkim zemljama uglavnom odvija u segmentu digitalizacije i energetike, zatim u prekograničnim projektima i u kulturi, kao i u suradnji s trećim zemljama.

Nefunkcionalni GUAM i Trio u usponu 

Među regionalnim blokovima u Europi vrijedi spomenuti još i GUAM, organizaciju nazvanu po početnim slovima članica - Gruziji, Ukrajini, Azerbajdžanu i Moldaviji. Taj je savez postsovjetskih država osnovan 1997. godine s ambiciozno postavljenim ciljevima koji do danas uglavnom nisu ostvareni.

Ipak, zajedničko svim članicama je to što žele izaći iz ruske sfere utjecaja. Većina njih (Ukrajina, Moldavija i Gruzija) želi i u EU, a Ukrajina i Gruzija žele i u NATO.

Azerbajdžan je, s druge strane, pristupio Pokretu nesvrstanih i nastoji voditi politiku ekvidistance prema Zapadu, na jednoj, i Rusiji i Kini, na drugoj strani. No, Baku je snažno vezan uz Tursku, članicu NATO-a.

Napad Rusije na Gruziju 2008. godine, a 2022. i na Ukrajinu, GUAM je stavio pred nove izazove. S obzirom na težnje Kijeva, Kišinjeva i Tbilisija da uđu u EU, unutar GUAM-a se već formirala nova podskupina Trio, koja radi na usklađivanju s propisima Unije i što bržem ulasku u tu integraciju.

Azerbajdžan, pak, posljednjih godina ponovno jača odnose s Rusijom. To se vidjelo i kada je na jesen prošle godine azerbajdžanska vojska pokrenula kratku ofenzivu na Gorski Karabah, azerbajdžansku regiju s većinskim armenskim stanovništvom, što je izazvalo egzodus tamošnjih Armenaca. U Gorskom Karabahu je prisutna ruska mirovna misija, no nije zaštitila tamošnje Armence, što je susjednu Armeniju dodatno usmjerilo prema Zapadu.

Inicijativa triju mora

U Europi ima još regionalnih inicijativa, no uglavnom je riječ o labavim formatima unutar kojih se nastoji potaknuti suradnja među državama ili o inicijativama koje se osnivaju s nekim konkretnim ciljem, poput ubrzanja pristupa EU ili povezivanja s nekom drugom velikom zemljom ili blokom.

Među takvim projektima je Inicijativa triju mora, platforma koja želi ojačati suradnju država od Estonije do Grčke, a čiji je dio i Hrvatska.

Hrvatska i Slovenija pokrenule Proces Brdo - Brijuni

Inače, Hrvatska je, uz Sloveniju, osnivač jedne regionalne inicijative. Riječ je o Procesu Brdo - Brijuni.

Cilj te inicijative, pokrenute 2013. godine, je ubrzanje procesa pristupanja zemalja Zapadnog Balkana EU i pomoć u prilagodbi tih zemalja pravilima igre koja vladaju u Uniji. Osim Hrvatske i Slovenije, koje su članice EU, u inicijativi sudjeluju i Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Sjeverna Makedonija i Albanija te Kosovo.

'Hrvatskoj bi koristilo jačanje suradnje u Procesu Brdo - Brijuni, ali ne i stvaranje zajedničkih institucija'

Ipak, Proces Brdo - Brijuni do sada nije prerastao u neku čvršću regionalnu inicijativu. Politički analitičar i bivši diplomat Božo Kovačević smatra da najvjerojatnije ni neće. To su i stavovi mnogih drugih analitičara i diplomata.

"Brdo - Brijuni je inicijativa koja obuhvaća dvije članice EU i zemlje Zapadnog Balkana, koje teže članstvu u Uniji. Za Hrvatsku bi bilo dobro da se pojača suradnja unutar te inicijative, to bi je pozicioniralo u EU kao pouzdanog partnera za suradnju na Balkanu, a isti status imala bi i kada je riječ o državama Zapadnog Balkana. To, međutim, ne znači da bi automatski trebalo stvarati nekakve zajedničke institucije u okviru Procesa Brdo - Brijuni“, kaže Kovačević za Euractiv.

Napominje kako su i balkanske zemlje "već umorne“ od raznih regionalnih inicijativa koje se pojavljuju još od 1990-ih. Svim tim zemljama zajednički je samo jedan cilj, a to je članstvo u Uniji.

'Hrvatskoj bi u fokusu u regiji trebala biti BiH'

Kovačević ističe i kako bi Hrvatskoj u regiji Zapadnog Balkana na prvom mjestu trebala biti BiH.

Konkretno, napominje, Zagreb bi trebao pojačati usklađivanje s Vijećem za provedbu mira (PIC) u BiH, a s obzirom na sve izraženiju retoriku predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika da će se taj entitet odcijepiti. Problem secesionizma trebalo bi riješiti dok traje mandat EUFOR-a u BiH, a to je do studenoga, smatra naš sugovornik.

Mogućnost jačeg povezivanja sa Slovenijom, a možda i s Austrijom i Italijom

Kada je riječ o samom regionalnom grupiranju i povezivanju, koje u EU odavno postoji, Hrvatska tu nema velik izbor. Naime, Višegradska skupina ne pokazuje interes za širenjem na druge zemlje, a i sama je sada, ponajviše zbog rata u Ukrajini, prilično uzdrmana.

To znači da Hrvatskoj eventualno ostaje mogućnost postupnog stvaranja nekog regionalnog bloka sa Slovenijom, iako je pitanje koliko bi takav blok, sa samo šest milijuna ljudi, ojačao poziciju Zagreba i Ljubljane u zajedničkim EU institucijama i, općenito, na europskoj sceni 

Naravno, postoji i mogućnost povezivanja Hrvatske i Slovenije s nekom od članica EU u okruženju koje nisu dio nijednog regionalnog bloka, a što bi, s obzirom na broj stanovnika, ojačalo i naš značaj unutar EU.

Riječ je ponajprije o Italiji i Austriji. No, pitanje je što bi povezivanje s velikim zemljama donijelo malim državama kakve su Hrvatska i Slovenija.