Stanje u svijetu sve je kompliciranije i opasnije, no čini se da su europski političari okrenuti ponajprije problemima s kojima se suočava Unija, dok svjetske probleme zanemaruju
Tek što smo zakoračili u novu 2024. godinu, nadajući se da će biti mirnija od lanjske, mogli smo se uvjeriti koliko smo bili u krivu.
Rat na istoku Europe, naime, ne samo da novogodišnje proslave nisu primirile, nego su ga, čini se, i pojačale, pa Ukrajina trpi možda i najveća razaranja još od početka ruske invazije prije gotovo dvije godine.
No, ni Ukrajinci ne sjede skrštenih ruku. Najprije su gađali ruski grad Belgorod, a onda i Sevastopolj na Krimu, koji se još od 2014. nalazi pod ruskom okupacijom.
Daleko od mira na Bliskom istoku
Novogodišnji blagdani nisu donijeli mir ni na Bliskom istoku. Izraelci nastavljaju s "čišćenjem“ Hamasa u Pojasu Gaze.
Operaciju su proširili i na južni dio palestinske enklave, u grad Khan Yunis i njegovu okolicu, iako su ranije govorili da je taj dio Pojasa Gaze manje-više siguran pa čak i tražili od stanovnika grada Gaze da tamo presele.
Posljednje najave iz izraelske vlade govore da bi ratne operacije trajati još mjesecima, a možda i do kraja ove godine.
Puno igrača i preveliki ulozi
Ni u slučaju rusko-ukrajinskog, kao ni novog izraelsko-palestinskog rata, nitko se ne usuđuje prognozirati koliko bi još mogli trajati. S obzirom na nestabilnu političku situaciju u današnjem svijetu, tako nešto je i vrlo teško i nezahvalno prognozirati.
Jednostavno, u igri je previše igrača, a njihovi su ulozi preveliki. Moglo bi se reći da će uspjeh biti već i to ako oba sukoba ostanu lokalizirana, odnosno ako se ne prošire na okolne zemlje.
Opasnost od nuklearnog Armagedona
Tako nešto bi već bilo čisto kockanje s budućnošću svijeta i čovječanstva. Jer, eventualno širenje rusko-ukrajinskog rata na zemlje koje su članice NATO-a teško da bi moglo proći bez oživotvorenja najcrnjeg scenarija, koji ne podrazumijeva samo sukob Rusije i SAD-a, nego i moguće, a po mnogima i vjerojatno korištenje nuklearnog oružja.
Ipak, čini se da su i u Moskvi, i u Bruxellesu, i u Washingtonu svjesni rizika koje bi donio izravan sudar Rusije i NATO-a. Stoga od nuklearnog Armagedona vjerojatno ne trebamo strahovati. Barem ne zasad.
Je li Iran prešao svoj nuklearni Rubikon?
No, tako nešto teško se može reći za rat Izraela i Hamasa, čiji je ubojiti potencijal u ovom trenutku znatno veći. Naime, ako se u sukob uključi Iran i njegovi saveznici od Libanona do Jemena - a ta opasnost stalno visi u zraku - Bliski istok će eksplodirati, a detonacija neće proći a da joj svoje punjenje ne daju i Amerika, i Europa, i Rusija.
Valja voditi računa o tome da je Iran neformalni ruski saveznik, kao i da je ruska vojska stacionirana u Siriji, u neposrednoj blizini Izraela. S druge strane, Izrael je dio zapadnog svijeta i upravo u SAD-u, ako već ne i u EU, gleda glavnog saveznika.
I eventualni izravni izraelsko-iranski sukob u sebi sadržava nuklearno punjenje. Izrael nikada nije priznao, ali ni negirao, da posjeduje nuklearno oružje, iako sva izvješća međunarodnih institucija i think-tankova jasno govore da ga ima.
Što se Irana tiče, stvari su malo kompliciranije. Iran već desetljećima razvija vlastiti nuklearni program, tvrdeći da je za mirnodopske, a ne za ratne svrhe. Međutim, i izvješća Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) i drugih institucija govore da je Teheran na korak do razvoja atomskog oružja.
Naravno, nitko u ovom trenutku ne zna je li Iran prešao svoj nuklearni Rubikon, kao što nitko ne zna ni to bi li Teheran bio voljan upotrijebiti nuklearno oružje u slučaju rata s Izraelom, čije postojanje ne priznaje, ili bi se u eventualnom vojnom sukobu s "cionističkim entitetom“, kako u Teheranu nazivaju Izrael, ograničio na malo jače djelovanje Hezbollaha u Libanonu i Hutija u Jemenu, svojih vjernih saveznika.
Blokada Hormuza i Bab el-Mandeba imala bi teške posljedice za europsku ekonomiju
No, čak da ne uradi ni to, geografski položaj Irana dovoljno je snažno oružje za vođenje rata bez ispaljenog metka. Teheranu bi, naime, dovoljno bilo da blokira Hormuški tjesnac, naftnu arteriju kroz koju svakoga dana prođe preko 20 milijuna barela "crnoga zlata“, odnosno petina svjetske nafte. Blokada Hormuza opasnost je i za isporuke plina na svjetsko tržište jer katarski ukapljeni prirodni plin (LNG) ide upravo kroz taj morski tjesnac.
Dodamo li ovome da nafta i LNG na putu prema Europi prolaze i kroz Sueski kanal, a da put do njega vodi kroz Adenski zaljev i Bab-el-Mandeb, tjesnac koji Jemen na Arapskom poluotoku razdvaja od Roga Afrike, jasno je da su iranski aduti u novoj svjetskoj političko-ratnoj utakmici jako veliki.
Jednostavno, blokada Hormuza i Bab-el-Mandeba znači i da bi Europa ostala bez velikih količina nafte i plina, a to opet znači da bi se cijene ključnih energenata ponovno vinule u nebo. I to u vrijeme kada Europa nastoji dovršiti energetski razvod s Rusijom i kada njena ekonomija vapi za dobrim vijestima, poput ubrzanja gospodarskog rasta i rušenja inflacije. Blokada oba tjesnaca djelovala bi upravo suprotno od onoga što Stari kontinent želi vidjeti.
Kina i Tajvan između mira i rata
I dok svijet napeto prati što se događa na dva trenutno aktivna velika ratišta - istočnoeuropskom i bliskoistočnom, u zraku neprekidno visi opasnost od aktiviranja trećeg, a možda i četvrtog kriznog žarišta. U oba slučaja, radi se o "zamrznutim konfliktima" koji datiraju još s početka Hladnoga rata.
Riječ je o sukobu između Kine i Tajvana, koji traje još od 1949. i pobjede komunista u kineskom građanskom ratu, nakon koje se tadašnji kineski predsjednik Čang Kaj-šek sa svojim Kuomintangom i dijelovima poražene vojske sklonio na Tajvan, odakle je nastavio vladati ostacima ostataka svoje "Republike Kine“. "Prava“ Kina, ona na azijskom kopnu, koja obuhvaća najveći dio kineskog političkog i etničkog prostora, nikada nije priznala konkurentsku "Republiku Kinu“ s druge strane Tajvanskog tjesnaca, već Tajvan smatra integralnim dijelom Narodne Republike Kine sa sjedištem u Pekingu.
Za svoj je stav s vremenom pridobila i najveći dio svijeta, a u međuvremenu je prerasla i u pravu političku, ekonomsku i vojnu silu. Iako vlasti u Pekingu i Taipeiju nisu u ratu, nisu ni u miru - jednostavno se ne priznaju. Stvarna situacija u Tajvanskom tjesnacu posljednjih je godina, pak, na samom rubu izbijanja oružanog sukoba.
Kuha i na Korejskom poluotoku
Ponovno kuha i na Korejskom poluotoku, koji je nakon rata 1953. podijeljen na komunističku Sjevernu Koreju i kapitalističku Južnu Koreju. Južna Koreja s vremenom se preobrazila u funkcionalnu demokraciju i još jednu od ekonomskih sila suvremenog svijeta.
Sjeverna Koreja ostala je politički izolirana, okrenuta jedino susjednoj Kini, no vojno je u međuvremenu toliko ojačala da danas raspolaže impresivnim nuklearnim potencijalom. Rat Rusije i Ukrajine i novi hladni rat između Moskve i Zapada ponovno je Pyongyang gurnuo u naručje Kremlja.
Hoće li Venezuela i Gvajana zaratiti?
U svijetu koji se sve više dijeli i sve češće ratuje svakako bi trebalo spomenuti i brojne druge sukobe, od kojih su neki oružani, a drugi imaju velik potencijal to postati. Među posljednjima je i spor Venezuele i Gvajane oko pokrajine Essequibo, koja obuhvaća 70 posto gvajanskog teritorija, a koju Venezuela smatra svojom.
Ni mogući sukob Venezuele i Gvajane ne bi bio lišen miješanja velikih svjetskih igrača, budući da je Caracas prilično čvrsto vezan uz Moskvu, dok Georgetown gleda prema Washingtonu i Londonu.
Uspon populizma u Europi
Europska unija u takvim uvjetima ulazi u godinu izbora za Europski parlament. Stanje u svijetu nikada u novijoj povijesti nije bilo napetije i nestabilnije, a sama Europa suočava se i s brojnim vlastitim problemima - od migrantske krize, čiji intenzitet raste, pa do pitanja, a mnogi će reći i problema, proširenja Unije, oko kojeg se EU ne uspijeva sastaviti sama sa sobom.
Upravo su na tim pitanjima već zajahale razne populističke opcije na izborima u pojedinim članicama EU. Mnoge od njih su i uspjele, privukavši velik broj birača, iako su se uglavnom bavile pitanjem migracija i donekle proširenja Unije, dok se gorućih svjetskih problema nisu ni dotakle.
Europske elite moraju se jače uključiti u rješavanje svjetskih sukoba
No, kakav god bio ishod predstojećih europskih izbora, novu će administraciju u Bruxellesu dočekati ne samo pitanje tretmana ilegalnih migranata i načina i dinamike daljnjeg proširenja Unije te reforme institucija EU, nego i gašenja požara koji plamte na samom rubu Unije - u Ukrajini i na Bliskom istoku. Novi eurozastupnici i nova Europska komisija morat će iznijeti i jasan stav o budućim odnosima EU s Rusijom i SAD-om, ali i prema Kini i problemima na Dalekom istoku.
Pojednostavljeno rečeno, krajnji je trenutak da EU konačno prestane biti samo ekonomski igrač i da se uhvati ukoštac i s političkim i vojnim problemima ne samo u Europi, nego i u drugim dijelovima svijeta. Još jednostavnije, od Unije se očekuje da da svoj doprinos tome da 2024. ne ostane u sjećanju samo kao još jedna ratna godina.
Sama EU tome može dati svoj doprinos. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što je i sama Unija stasala kao mirovni projekt. No, za tako nešto potrebno je ojačati političku snagu Unije i shvatiti da se svijet već odavno ne vrti oko Starog kontinenta.
To su pitanja na koja bi odgovor trebale dati europske elite, ali i europski birači. Uostalom, EU već odavno nije samo ekonomski blok, nego i politički savez većine europskih zemalja.