Afere se valjaju jedna za drugom, a ministri u Vladi se smjenjuju kao na tekućoj vrpci, pa jedini logičan izlaz leži u što ranijem održavanju izbora, a ne u njihovu odgađanju
Potezom pera i kratkim obraćanjem novinarima premijer Andrej Plenković zapečatio je sudbinu još jednog člana svog tima, dosadašnjeg ministra gospodarstva Davora Filipovića. S Filipovićem je odletio i njegov savjetnik Jurica Lovrinčević.
Lovrinčević se proteklih dana našao u središtu afere koju je otkrio tjednik Nacional, a koja je na kraju došla glave i samog Filipovića.
Naime, Nacional je u posljednjem broju objavio transkripte iz kojih proizlazi da je Lovrinčević pokušao trgovati utjecajem i u poslovima s pojedinim medijima priskrbiti dio javnoga novca.
'Dilanje' informacija oporbi
Na to se nadovezao članak u Večernjem listu, koji je također objavio transkripte razgovora, ovoga puta o tome da je, kako proizlazi iz objavljene prepiske, Lovrinčević informacije iz vlasti "dilao“ oporbenom Mostu. To se posebno odnosi na nikad do kraja razjašnjenju aferu "plin za cent“, zbog koje je ljetos sazvana i izvanredna sjednica Sabora.
Za razliku od prijašnjih slučajeva, u kojima je Plenković najčešće inzistirao na rezultatima istrage prije nego donese odluku o smjeni određenog ministra ili ministrice, u posljednjem slučaju, Filipovićevom, bio je prilično "lak na obaraču“ i odluku o smjeni ministra donio je i prije negoli je utvrđeno je li Lovrinčević to za što ga mediji terete radio po vlastitom nahođenju ili uz znanje i suglasnost sada već bivšeg ministra. Iako Plenković tvrdi da razlog za smjenu Filipovića leži u oba crimena koja su mediji otkrili kod njegova savjetnika, puno je izglednije da je ministar gospodarstva odletio zbog saznanja da je njegov savjetnik informacije davao Mostu, nego zbog sumnje na koruptivne radnje.
Drugim riječima, šef Vlade smatra da mu savjetnik ministra nije bio lojalan, dok sam ministar nije ništa napravio da to promijeni.
Ministri se mijenjaju kao na tekućoj vrpci
U svakom slučaju, ovo je već druga smjena u Plenkovićevoj ministarskoj postavi u samo mjesec dana. Posjetimo, prošlog je mjeseca smijenjen dotadašnji ministar obrane Mario Banožić, i to nakon teške prometne nesreće koju je skrivio.
U sedam godina, koliko drži kormilo Vlade, Plenković je smijenio ili su sami otišli, kako su izračunali mediji, 30 ministara. Koliko god stvarno bilo "otpisanih“, neosporna je činjenica da se ministri u Plenkovićevim vladama smjenjuju kao na tekućoj vrpci.
Vlada postala skup poslušnih birokrata
Ministri su tako u Hrvatskoj postali samo tehnička lica, ljudi koje premijer ili netko iz njegova okruženja odabere i uputi Saboru na potvrđivanje. Većina ih više nema čak ni nekakav izborni legitimitet, što su u ranijim vladama u većini slučajeva ipak imali.
Zapravo, iz svega proizlazi da se od ministara u Plenkovićevim vladama uglavnom ni ne očekuje ništa drugo nego da budu poslušni birokrati. Time se Vlada iz političkog tijela, koje bi trebalo upravljati zemljom i zbog toga snositi pohvale ili pokude, pretvara u običan skup činovnika s labavim političkim backgroundom, od kojih se prvenstveno očekuje da izvršavaju naloge s vrha i da tom vrhu budu bespogovorno odani. Pritom nije previše bitno posjeduju li određena znanja i vještine i imaju li kakve nove ideje.
Hrvatska nema tehnokratsku Vladu
Osim što ogroman broj ministara koji su morali napustiti Banske dvore otvara pitanje kako se uopće kadrovira u Plenkovićevoj Vladi, otvareno je i pitanje erozije institucija hrvatske države, pa tako i same Vlade. Hrvatska, naime, nema tehnokratsku vladu pa da ministri u nju dolaze i odlaze kao putnici na autobusnom kolodvoru, vodeći se jedino načelom stručnosti i sposobnosti.
Upravo suprotno, Vlada je, po definiciji, političko tijelo koje, sukladno Ustavu i drugim propisima, upravlja zemljom, a za svoj rad odgovara Saboru. Naravno, premijer i ministri imaju pravo tražiti usluge stručnjaka za pojedina područja - i sama država, uostalom, ima niz instituta i drugih institucija u kojima rade stručnjaci - ali odluke koje se donose su političke i za njih postoji politička odgovornost, kako na ministarskoj, tako i na premijerskoj razini. Te odluke nisu samo one iz dnevnog djelokruga rada svakog pojedinog ministarstva, nego i one o odabiru kadrova.
Kupnja vremena ili strah od 'miješanja' kampanja?
Oporba, na čelu sa SDP-om, najavila je da će tražiti raspuštanje Sabora, kako bi se u narednih nekoliko mjeseci mogli provesti parlamentarni izbori. Budući da ionako ulazimo u superizbornu 2024. godinu, u kojoj nas čekaju tri izborna ciklusa - za Europski parlament, Sabor i predsjednika države, nejasno je zašto Plenković odbija prihvatiti prijedlog raspuštanja parlamenta još u ovoj godini i održavanja parlamentarnih izbora početkom sljedeće godine.
Naime, ankete pokazuju da su karte na političkom stolu već prilično jasno podijeljene pa glavno pitanje nije koliko će koja stranka ili predizborna koalicija osvojiti mandata u novom sazivu Sabora, već hoće li moći i kako nakon izbora formirati vlast, budući da ni HDZ ni ostali pretendenti na izvršnu vlast najvjerojatnije neće imati dovoljno saborskih ruku za formiranje nove Vlade. Takvo stanje stvari teško da će se promijeniti u narednih nekoliko mjeseci pa nema previše smisla ni odgađati izbore. Osim, ako nije riječ o kupnji vremena s nadom da će se do izlaska glasača na birališta nešto radikalno promijeniti, a što je teško očekivati.
Pritom argument da bi trebalo izbjeći paralelno održavanje parlamentarnih i europskih izbora ili barem "miješanje“ njihovih kampanja ne drži vodu iz jednostavnog razloga što je Hrvatska sada već potpuno uklopljena u Europsku uniju i što se pitanja koja će dominirati u kampanji za europske izbore ne razlikuju bitnije od pitanja koja će dominirati u kampanji za izbore za Sabor. Naprotiv, mnoga od tih pitanja, poput zaštite granica, migracija i proširenja EU, već su odavna top teme i u domaćoj politici.
Hrvatskoj potrebne promjene zbog sebe, ali i zbog EU
S druge strane, specifičnost hrvatskog političkog života su pitanja poput korupcijskih afera i nepotizma, što je u Hrvatskoj posljednjih godina doživjelo vrhunac. To, naravno, ne znači da istih ili sličnih tema nema i u drugim članicama EU, ali činjenica je da se ovdje sada već gotovo na dnevnoj bazi nižu afera za aferom. No, eventualna kupnja vremena to ne može i neće promijeniti.
Možda najviše i zbog takvog stanja u zemlji treba tražiti da se parlamentarni izbori održe što prije, a ne što kasnije. Hrvatskoj je potreban temeljito resetiranje kako bi čistog obraza i mirne duše mogla sudjelovati u daljnjoj izgradnji EU, ali - što je i važnije, i vlastitog društva i države. Izbori u svemu tome mogu samo pomoći i zato ih ne treba odgađati. Na građanima je da ocijene rad Plenkovićeve Vlade i zadrže je ili izaberu novu, kako sami ocijene.