PRIJETI LI RUSIJI RASPAD: Najizgledniji kandidati za neovisnost su na Kavkazu, ali i u regijama pod nadzorom korporacija

Iako je od početka ruske invazije na Ukrajinu u veljači prošle godine aktualna teza da bi se Rusija mogla raspasti, naznaka nečeg takvog za sada nema.

Ipak, stručnjaci za Rusiju upozoravaju kako scenarij raspada Rusije nije baš tako nevjerojatan kako to izgleda u ovom trenutku.

'Raspad SSSR-a možda nije došao do kraja'

Na to upozorava i Štokholmski centar za istočnoeuropske studije (SCEEUS). Riječ je o think-tanku kojeg je 2021. godine osnovala švedska vlada, a koji pomno promatra i analizira što se događa na istoku Europe.

"Raspad Sovjetskog Saveza, koji je krenuo krajem 1980-ih godina od strane perifernih republika, možda nije došao do kraja, posebno na Kavkazu. Moguće je da će se ruski teritorij fragmentirati s rubova, iako bez nužne potpune dezintegracije“, ocijenio je u nedavno objavljenoj analizi SCEEUS-a "Može li se Rusija raspasti?“ Nikolaj Petrov.

Stručnjak za Rusiju, doduše, napominje kako za sada nema naznaka da bi moglo doći do dezintegracije najveće zemlje na svijetu.

"Rusija ostaje visoko centralizirana unitarna država“, navodi Petrov u analizi, ukazujući na snažnu ulogu Kremlja, odnosno ruskog predsjednika Vladimira Putina, u životu Rusije.

Kandidati za proglašenje neovisnosti

Međutim, upozorava, mogućnost dezintegracije Rusije ne može se isključiti. Štoviše, u analizi navodi i potencijalne kandidate za izmicanje iz čvrstog zagrljaja Kremlja. Riječ je, po njemu, o ruskim republikama Čečeniji i Tatarstanu te, u znatno manjoj mjeri, o Baškortostanu.

Sve tri ruske republike imaju svoje posebnosti, osobito Čečenija i Tatarstan.

Čečenija se pokušala odvojiti od Rusije 1991. godine, no u tome ju je spriječila ruska vojska, koja je od 1994. do 2009. godine u toj ruskoj republici na Kavkazu vodila dva rata. Iako se Čečenija na kraju nije uspjela odcijepiti, teško da se danas može opisati kao integralni dio Rusije.

Naime, čečenski vođa Ramzan Kadirov osobno je odan Putinu, a ne Rusiji kao takvoj. Zauzvrat, Kremlj je Kadirovu dao slobodne ruke u Čečeniji, koji je u njoj uspostavio vlastiti autoritarni režim i šerijat.

Prednost Čečenije je njen etnički sastav, u kojem Čečeni, prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021., čine preko 96 posto od milijun i pol stanovnika te republike. Etnička homogenost Čečenije, kao i dio vanjske ruske granice s Gruzijom na koju ta ruska republika izlazi, svakako je čine jednim od najvećih kandidata za osamostaljenje. Tim više što je središnja vlast Moskve u Čečeniji slaba.

S druge strane, upozorava Petrov, Čečenija ovisi o velikim potporama iz saveznog proračuna. Drugim riječima, pitanje je bi li uopće mogla opstati kao samostalna država, posebno zato što je u dva čečenska rata doživjela velika ratna razaranja.

Bogata republika na Volgi

Drugog potencijalnog kandidata za samostalnost Petrov vidi u Tatarstanu. Riječ je o razmjerno velikoj republici uz Volgu, na istoku europskog dijela Rusije, u kojoj živi oko četiri milijuna stanovnika. Etnički sastav republike je takav da u njoj Rusi čine manjinu stanovništva, oko 40 posto po popisu iz 2021., dok matični Tatari čine oko 54 posto stanovnika.

Za razliku od Čečenije, Tatarstan nikada nije proglasio neovisnost od Rusije. Ipak, u vrijeme raspada SSSR-a, u Kazanu, glavnom gradu republike, razmatralo se i takvo rješenje. Vlasti Tatarstana stalno su od središnjih vlasti u Moskvi tražile veće ovlasti i veće prihode. Velik dio toga su i dobile.

Osim toga, u usporedbi s razrušenom i siromašnom Čečenijom, Tatarstan je bogata republika, s jakom industrijom, koja se snažno razvija.

S obzirom na sve to, Tatarstan ostaje jedna od ruskih republika u kojima lokalna elita uživa znatnu autonomiju u odnosu na Moskvu i kontrolira resurse, primjećuje Petrov.

No, minus za odvajanje Tatarstana je njegova okruženost teritorijem ostatka Rusije. Naime, Tatarstan, za razliku od Čečenije, nigdje ne izlazi na vanjsku granicu Ruske Federacije. Već i to mu u velikoj mjeri otežava eventualno odvajanje.

Za razliku od Tatarstana, Baškortostan, republika smještena na krajnjem istoku europskog dijela Rusije, ima znatnu heterogeniju etničku strukturu. Etnički Baškirci u njemu su manjima - čine manje od trećine od ukupno četiri milijuna stanovnika. Udio etničkih Rusa je, prema popisu iz 2021. godine, oko 38 posto i najveća su etnička grupa u Baškortostanu.

I Baškortostan se, kao i Tatarstan, uspio izboriti za veća prava unutar Ruske Federacije. Također, ekonomski stoji prilično dobro.

Međutim, kao i kod Tatarstana, nepostojanje vanjske granice na koju bi izlazio, njegovo odvajanje od Rusije čini teško izvedivim i zamislivim. Osim toga, etnički sastav stanovništva dovodi u pitanje mogućnost da građani na referendumu uopće podrže eventualnu secesiju.

Jako podijeljena zemlja

Unatoč snažnoj centralizaciji, Rusija u mnogočemu ostaje jako podijeljena zemlja, ističe se u studiji instituta iz Stockholma.

Prije aneksije Krima i Sevastopolja 2014. godine, u sastavu Ruske Federacije bile su 83 federalne jedinice raznih oblika - od dva federalna grada (Moskva i Sankt Peterburg) i 46 oblasti, preko devet krajeva, četiri autonomna okruga i jedne autonomne oblasti, pa do 22 republike.

Nakon 2014. godine, u sastav Federacije ulaze i Krim kao zasebna republika i Sevastopolj kao treći federalni grad. Broj teritorijalnih jedinica povećava se na 85.

Nakon što je na jesen prošle godine Moskva anektirala i četiri ukrajinske oblasti (Luhansk, Donjeck, Zaporižja i Herson), od kojih nijednu ne kontrolira u cijelosti, broj federalnih jedinica u Rusiji povećao se na 89.

Uz to, Putin je u Rusiji ustrojio i osam saveznih okruga, koji služe kao ispostava federalne vlasti na nižoj razini. Svaki od tih okruga grupira više federalnih jedinica.

Etnički neruske republike

Iako etnički Rusi čine preko 80 posto u ukupnom broju stanovnika Rusije, u kojoj je 2021. živjelo oko 145 milijuna ljudi, a i većina su u najvećem broju federalnih jedinica, u brojnim republikama ipak je većinski matični narod, a ne Rusi. Prema posljednjem popisu, takvih je "etnički neruskih“ republika 11.

Osim već spomenutih Čečenije i Tatarstana, u tu kategoriju spadaju i Dagestan, Ingušetija, Kabardino-Balkarija, Karačajevo-Čerkezija, Kalmikija i Sjeverna Osetija - Alanija. Sve spomenute republike su na području Kavkaza.

Nadalje, Rusi su manjina i u Čuvašiji u Povolžju, kao i u sibirskim republikama Jakutija - Saha i Tuva, pokazuju rezultati posljednjeg popisa stanovništva.

Lokalne elite i korporacije

Petrov, međutim, upozorava da je za Rusiju možda i veći problem od toga što su Rusi manjina u pojedinim regijama taj što pravu vlast u ogromnoj zemlji imaju lokalne elite, ali i oligarsi.

Tako su, primjerice, prošle godine upravo lokalne vlasti mobilizirale "dobrovoljce“ za ukrajinsko ratište. U 30 do 50 regija Ruske Federacije uspostavljeno je 40 do 60 "dobrovoljačkih“ jedinica s ukupno oko 10.000 vojnika, navodi Petrov.

Njihova je odanost usmjerena ponajprije prema regionalnim čelnicima, a tek potom Moskvi.

Kada je riječ o korporacijskim strukturama, valja reći kako u Rusiji postoje ogromne kompanije, mahom u državnim rukama ili pod državnim nadzorom, a u čijim je rukama znatna vlast. Ruske korporacije često i funkcioniraju po načelu podjele plijena, odnosno teritorija.

Među njima Petrov navodi Gazprom, Rostec, Rosnjeft, VTB, Rosatom, Rossiya Bank i druge. Jedna od takvih korporacija bila je i Wagner grupa, koja se pod Jevgenijem Prigožinom ljetos pobunila protiv Putina.

Iako je službeno riječ o kompanijama, njihov je politički utjecaj u Rusiji velik. Još veći je u federalnim jedinicama.

Dezintegracija ne mora ići po etničkim ili regionalnim linijama

Petrov zaključuje kako se, unatoč tome što zasad nema naznaka da bi moglo doći do raspada Rusije, takav scenarij u budućnosti ne može odbaciti.

U prilog tome govori i to što vlast u Rusiji tradicionalno počiva na autokraciji jednog čovjeka, u ovom slučaju Putina, i o strukturi koju je on proizveo. No, dođe li do Putinova slabljenja ili pada, Rusija bi se mogla suočiti s dezintegracijskim procesima, napominje se u analizi.

'Republika Gazprom' ili 'Republika Wagner' 

Pritom valja naglasiti kako se dezintegracija ne mora nužno odvijati po etničkim ili regionalnim linijama, već bi u njoj glavnu riječ mogle odigrati korporacije, koje vladaju pojedinim ruskim teritorijima. Također, dezintegracija ne mora nužno značiti i raspad države, već neku njenu blažu formu, poput konfederalizacije ili stvaranja nekog labavijeg saveza.

"Dok potpuni kolaps cijele zemlje u neovisne entitete izgleda malo vjerojatnim u kraćem razdoblju, umjereniji oblik de facto dezintegracije, sličan postojećoj situaciji u Čečeniji ili čak izoliranim pokušajima jedne ili dvije regije da oponašaju Čečeniju s početka 1990-ih i pokušaju se odvojiti, ne može se u potpunosti odbaciti. U tom slučaju, potencijalni kandidati za secesiju vjerojatno se mogu tražiti na sjevernom Kavkazu“, zaključuje Petrov.

'Eventualni raspad Rusije ne bi bio problem samo za Moskvu, nego i za Zapad' 

Naš poznati politolog i bivši hrvatski veleposlanik u Švedskoj Branko Caratan kaže kako u Rusiji zasad nema naznaka da bi se mogao dogoditi scenarij raspada kroz kakav je 1991. godine prošao SSSR. Riječ je, kaže, o scenarijima raspada Rusije koji se spominju za razdoblje nakon Putina i koji obično podrazumijevaju sukobe unutar ruskoga vrha.

"Sve dok je Putin na vlasti, mogućnost raspada je isključena“, ističe Caratan.

Međutim, i naš sugovornik upozorava da je Rusija multietnička država. Ako bi došlo do slabljenja središnje vlasti, ne mogu se, upozorava, isključiti ni dezintegracijski procesi. Oni bi mogl zahvatiti ne samo područja u kojima su Rusi manjina, nego i ona u kojima su većinsko stanovnštvo.

"Raspad Rusije ne bi bio problem samo za Moskvu, nego i za Zapad. Otvorilo bi se isto pitanje kao i 1991., kada se raspao SSSR, a to je tko će kontrolirati nuklearno oružje. Kako god to čudno zvučalo, velike države su na neki način jamac da će to oružje biti pod nadzorom“, zaključuje Caratan.