KOMENTAR: Glasajući protiv rezolucije o Gazi u Općoj skupštini UN-a, Hrvatska nije puno dobila, a izgubiti može mnogo

Pomalo neočekivano, vanjska politika se na velika vrata vratila u hrvatski javni i medijski prostor.

Povod je bilo glasanje Hrvatske u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda o rezoluciji kojom se traži hitan prekid vatre u Pojasu Gaze i doprema humanitarne pomoći za tamošnjih gotovo 2,4 milijuna Palestinaca kojima nedostaje sve - od vode, preko hrane i lijekova, pa do struje i interneta.

Osim Hrvatske, protiv rezolucije i Gvatemala, Paragvaj i Papua Nova Gvineja

Hrvatska je, kako je poznato, glasala protiv rezolucije UN-a. Time se svrstala u rang samo 14 država koje su odbile rezoluciju koju je predložio Jordan.

Osim nas, protiv rezolucije glasali su još i SAD i Izrael, a od europskih zemalja Austrija, Mađarska i Češka. 

Rezoluciju nisu podržali ni Gvatemala, Paragvaj, Papua Nova Gvineja, Fidži, Tonga, Nauru, Mikronezija i Marshallovi otoci.

Brojne članice EU podržale rezoluciju

Čak 120 članica UN-a dalo je zeleno svjetlo rezoluciji. Među njima je i priličan broj članica Europske unije, poput Francuske, Belgije, Luksemburga, Španjolske, Irske i Malte te Slovenije.

Rezoluciju su podržale još neke europske zemlje, među kojima svakako valja istaknuti Švicarsku i Norvešku te Tursku.

Od zemalja u okruženju Hrvatske, "da“ rezoluciji kazale su, osim već spomenute Slovenije, i Bosna i Hercegovina i Crna Gora.

I najbliži američki saveznici bili suzdržani 

Ipak, glavnina članica EU bila je suzdržana. Europski klub neutralaca u Općoj skupštini UN-a predvodile su Njemačka, Italija i Poljska, a uz njih su bile i Rumunjska, Bugarska i Grčka te Cipar, članica EU koja je geografski najbliža novom ratnom žarištu.

No, možda i veće iznenađenje predstavlja činjenica da su prilikom glasanja u Općoj skupštini suzdržani bili i neki od najznačajnijih američkih saveznika. Riječ je o Kanadi, sjevernom susjedu SAD-a, kao i o Ujedinjenom Kraljevstvu te o Australiji.

Od zemalja u okruženju Hrvatske, suzdržane su bile Srbija, Sjeverna Makedonija i Albanija.

'Hrvatska nije mogla podržati rezoluciju u kojoj se ne osuđuje Hamas' 

Opća skupština UN-a rezoluciju je usvojila u petak kasno navečer po našem vremenu. Ipak, društvene mreže odmah su planule. Kao i uvijek, reakcija je bilo raznih, no prevladavale su one u kojima se iznosio stav da je i Hrvatska trebala biti suzdržana.

Već u subotu ujutro reagiralo je Ministarstvo vanjskih poslova. U priopćenju je objasnilo kako "Hrvatska nije mogla prihvatiti rezoluciju u kojoj se ne spominju zločini Hamasa i ne osuđuje njegov napad na Izrael“.

Osudu Hamasa je, inače, u rezoluciju nastojala uvrstiti Kanada, ali nije dobila dovoljan broj glasova. Svejedno, službena je Ottawa prilikom glasanja o rezoluciji ostala suzdržana - nije ju podržala, ali ni odbacila. Možda i zato što se u dokumentu jasno osuđuje terorizam i stradanje kako izraelskih, tako i palestinskih civila.

Milanović kaže da ga nitko nije obavijestio ni konzultirao, iako je sukreator vanjske politike

Samo nekoliko sati nakon što je Ministarstvo vanjskih poslova poslalo priopćenje, priopćenjem se oglasio i Pantovčak. U objavi iz Ureda predsjednika poručuje se da predsjednik Zoran Milanović nije bio konzultiran ni obaviješten o tome kako će hrvatski predstavnik u UN-u glasati o rezoluciji.

Milanović je dan kasnije otišao i korak dalje i kazao da mu je Vlada Andreja Plenkovića, odlučivši se svrstati među mali broj zemalja koje su odbile rezoluciju, zapravo radila iza leđa.

Milanović, naime, smatra da je Hrvatska u Općoj skupštini UN-a trebala ostati suzdržana. Isti stav zastupaju i analitičari s kojima je Euractiv razgovarao. I treba reći - u pravu su.

Nikome nije ni na kraj pameti pravdati zločine Hamasa 

Nikome u Hrvatskoj, kao ni drugdje u svijetu - osim možda nekoliko izuzetaka - ne pada ni na kraj pameti pravdati zločine Hamasa. Štoviše, još jednom treba jasno i glasno ponoviti: za novi rat na Bliskom istoku kriv je Hamas, njegovi su militanti u zoru 7. listopada napali Izrael, zauzeli nekoliko gradova i kibuca u Negevu i izvršili jezive masakre nad oko 1400 izraelskih civila. K tome, oteli su oko 250 ljudi, čija je sudbina i dalje nepoznata.

Za takav zločin, kojeg Izraelci uspoređuju s Holokaustom, nema i ne može biti opravdanja. Hamasovi su militanti počinili ratne zločine i za njih moraju odgovarati.

Još bolje, krajnje je vrijeme da se tu militantnu skupinu makne s vlasti u Pojasu Gaze, kojim suvereno vlada od 2007. godine. Svojom su strahovladom otjerali od sebe i mnoge stanovnike te palestinske enklave, dok s palestinskim vlastima na Zapadnoj obali, koje predvodi umjereni Fatah, ni ne komuniciraju.

Izraelu nitko ne osporava pravo na obranu

Iako su Izrael zatekli doslovno na spavanju, Izraelci su se brzo sabrali i u narednih nekoliko dana otjerali Hamas sa svog teritorija.

Odlučili su i da će uništiti Hamas u susjednoj Gazi. Ne samo zbog napada 7. listopada, nego i zbog svih onih granata i raketa koje je taj ekstremni pokret lansirao na izraelske gradove u posljednjih 15-ak godina.

Izraelu, dakle, nitko ne osporava pravo na obranu. Štoviše, u tome uživa potporu najvećeg dijela svijeta. No, problem nastaje kada obrana preraste u osvetu, kao što se sada događa u Pojasu Gaze.

Izraelsko 'kolektivno kažnjavanje' stanovnika Pojasa Gaze

Izraelci su već istoga dana kada su napadnuti počeli sa zračnim udarima na Gazu, u kojima su temeljito zbrisali s lica zemlje čitave četvrti tog najvećeg palestinskog grada. Gaza je odmah i blokirana, njenim su stanovnicima uskraćeni voda, struja i ostale potrepštine.

Do sada je u izraelskim zračnim napadima poginulo, prema podacima koje objavljuje Ministarstvo zdravstva iz Gaze, preko 8300 ljudi. Raseljeni se broje u stotinama tisuća.

Nakon žestokih bombardiranja Gaze, uslijedio je ultimatum izraelske vojske stanovnicima palestinske enklave da u vrlo kratkom roku isele južno od potoka Wadi Gaza, u pustinju. Tim je zahtjevom bilo obuhvaćeno preko milijun ljudi, stanovnika sjevernog dijela Pojasa Gaze, među kojima je i grad Gaza. Velik dio njih to je i napravio, no dio je i ostao u Gazi, dijelom i zato što ih je Hamas na to natjerao jer ih koristi kao živi štit.

Takva je situacija u Gazi, koju UN i međunarodne organizacije bez zadrške nazivaju "humanitarnom katastrofom“, naišla na osude diljem svijeta. Ne zato što bi netko imao bilo kakve simpatije prema Hamasu, nego jednostavno zato što je cijena koju plaćaju palestinski civili u Gazi prevelika.

Vojnim i političkim rječnikom rečeno, izraelski je odgovor na Hamasov napad neproporcionalan i predstavlja "kolektivno kažnjavanje“, kako je to ocijenio i UN.

Nitko ne zna što Izrael namjerava s Gazom

Sada je u tijeku, kako to u Jeruzalemu kažu, "druga faza operacije“, odnosno izraelska kopnena invazija na Gazu. Nitko zapravo ne zna što Izraelci time žele postići ni koliko će daleko ići.

Hoće li zauzeti samo dio Pojasa Gaze sjeverno od Wadi Gaze ili cijelu enklavu? Namjeravaju li dio ili cijeli Pojas Gaze držati pod okupacijom kraće vrijeme, dok ne završe s Hamasom, ili trajno? Kolike će gubitke imati izraelske snage ako im se operacija pretvori u ulične borbe u jednom od najgušće naseljenih dijelova svijeta, a koliki će biti gubici na palestinskoj strani?

Bliskoistočna slagalica strave 

I - po mnogima još i gore - hoće li doći do širenja sukoba? Ne samo na Libanon, čijim južnim dijelom vlada ekstremni Hezbollah, koji, baš kao i Hamas, i dalje sanja da će "baciti sedam milijuna Židova u more“, nego i hoće li se u sukob uključiti znatno jači igrači? Primjerice, Iran, velika i jaka zemlja za koju nitko pouzdano ne zna kakvim arsenalom raspolaže i koja može kad hoće blokirati Hormuški tjesnac i isporuke nafte i plina iz Perzijskog zaljeva?

Tu je i otvoreno pitanje što će napraviti drugi u regiji ako se u sukob uključi Iran, odnosno hoće li doći do domino efekta? Što će, primjerice, napraviti Saudijska Arabija, iranski rival koji je posljednjih godina počeo proces normalizacije odnosa s Izraelom, a što je sada "na ledu“? Kako će reagirati Egipat, prva arapska država koja je priznala i normalizirala odnose s Izraelom, ali koja ne želi otvoriti vrata na graničnom prijelazu Rafah za nove palestinske izbjeglice jer je zadnja stvar koja joj treba dolazak na Sinaj tisuća ekstremista kakve je egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi ranijih godina jedva porazio?

Gomila pitanja bez odgovora elementi su slagalice strave. A ta igra se upravo igra na Bliskom istoku.

I dalje otvoreno pitanje stvaranja palestinske države

No, u poplavi loših vijesti koje smjenjuju jedna drugu, posve se izgubilo ono ključno pitanje koje je u korijenu i ovog rata, a to je pitanje palestinske države, čije je stvaranje još 1947. godine predvidio UN, podijelivši tadašnju "mandatnu Palestinu“, kojom su tri desetljeća upravljali Britanci, na židovsku i arapsku državu. Židovska je država sljedeće godine i stvorena, a okolne arapske zemlje napale su je već sljedećeg dana. Srećom, Izrael je opstao i čak proširio svoj teritorij u odnosu na plan iz 1947., ali palestinskim Arapima nije omogućeno da imaju vlastitu državu.

Tada ih u tome nisu spriječili Izraelci, nego drugi Arapi koji su okupirali dijelove "mandatne Palestine“ koje nije zauzeo Izrael. Tako je Zapadna obala s Istočnim Jeruzalemom pripala Jordanu, dok je Pojas Gaze zauzeo Egipat. S vremenom, Egipat i Jordan odrekli su se "svojih“ dijelova Palestine, ali tada je već Izrael držao pod okupacijom ta područja, pa od stvaranja palestinske države nije bilo ništa.

Rješenje za problem sigurnosti Izraela ide ruku pod ruku s formiranjem palestinske države  

Možda je upravo sadašnji trenutak, dok traje nova runda obračuna na Bliskom istoku, pravo vrijeme da se na stol stavi ne samo pitanje obrane Izraela i neutralizacije Hamasa i drugih terorističkih skupina, nego i pitanje stvaranja palestinske države. Možda je baš sada vrijeme da se pokuša naći neko održivo trajno rješenje koje će konačno zaključiti sedam i pol desetljeća ratovanja između Židova i Arapa na Bliskom istoku (zapravo i duže, ako se uzmu u obzir lokalni sukobi u vrijeme britanske vladavine nad Palestinom). Možda rješenje za problem sigurnosti Izraela i za problem formiranja palestinske države idu ruku pod ruku, jer iz jednadžbe strave, kojom se sada kalkulira u Svetoj zemlji, izbacuje nasilje, terorizam i rat, mrtve i ranjene, iseljene i prognane. Umjesto toga, unosi kompromis, mir i stabilnost.  

Dvije su strane na tom planu već imale pozitivne pomake u Oslu 1993. i 1995. godine. Rezultat tih sporazuma je i stvaranje Palestinske samouprave koja je barem na neko vrijeme donijela mir i Izraelu i palestinskim područjima.

Cijeli je proces, nažalost, zaustavljen. Rezultat toga je nova radikalizacija dijela Palestinaca, posebno onih u Gazi, ali i dijela Izraelaca, koji na izborima povjerenje sve češće daju vladama kojima nije ni na kraj pameti prihvatiti palestinsku državu. Unatoč tome, niti se Palestinci mogu poistovjetiti s Hamasom, niti se može reći da je Benjamin Netanyahu izbor svih Izraelaca. 

Sami si crtamo metu

Sve nas to vraća na početak priče i na stav koji je Hrvatska zauzela u Općoj skupštini UN-a. Hrvatska priznaje Izrael i s njima razvija dobre odnose. I to je dobro i neosporno.

Posljednjih mjeseci čak se govori i o stvaranju strateškog partnerstva Hrvatske i Izraela, države od koje možemo puno naučiti, pogotovo u pitanjima ekonomskog razvitka i sigurnosti.

No, za razliku od brojnih drugih europskih država, među kojima je i trećina članica EU, Hrvatska nikada nije priznala palestinsku državu. U Zagrebu, doduše, kažu da podupiru rješenje s dvije države, iznjedreno još 1947., ali drugu državu na prostoru povijesne Palestine - onu arapsku, Hrvatska nikada nije priznala.

Glasanjem protiv rezolucije UN-a Hrvatska nije puno dobila. Samo je potvrdila svoju potporu Izraelu i njegovom pravu na samoobranu. No, isto bi potvrdila bi i da je prilikom glasanja ostala suzdržana jer nitko u Hrvatskoj - ponovimo još jednom - to ne dovodi u pitanje. Uostalom, i većina članica EU bila je suzdržana, ali nijednoj se ne može predbaciti da dovodi u pitanje opstanak Izraela ili potporu njemu.

S druge strane, odlukom da ne podrži rezoluciju Hrvatska se sama izložila potencijalnim opasnostima. U ocjeni toga, Milanović je u pravu.

Već i vijest da na Zapadnom Balkanu jačaju terorističke islamističke ćelije dovoljno govori s kakvim se opasnostima suočavamo. One bi, doduše, postojale i da smo u Općoj skupštini bili suzdržani, ali barem si ne bismo sami crtali metu. Pritom ne treba ni podsjećati da smo zemlja u kojoj je turizam najvažnija gospodarska grana, a mir i sigurnost su preduvjet bilo kakve turističke aktivnosti.

Erozija ugleda zemlje 

Kada se podvuče crta, može se reći da je Hrvatska potencijalno na većem gubitku nego što je dobila glasajući protiv rezolucije. Pogotovo što je takav potez opet posvađao dvije vodeće figure u izvršnoj vlasti - predsjednika i premijera, koji, po odredbama Ustava, sukreiraju vanjsku politiku.

Posljedica toga može biti samo erozija ugleda i vanjskopolitičkog položaja zemlje. Tim više što se ni sama hrvatska politika ne uspijeva sastaviti sama sa sobom oko politike prema Bliskom istoku, regiji u kojoj su nekad hrvatske tvrtke ugovarale unosne poslove, dok danas još postoje samo u sjećanjima.