Novi rat na Bliskom istoku ponovno je u fokus vratio pitanje priznanja Palestine, ali dio naših sugovornika kaže da Hrvatska ne bi po tome trebala iskakati, iako će do tog priznanja prije ili kasnije vjerojatno doći
Ako je suditi po izjavama koje dolaze od vrha vlasti u zemlji, unutar hrvatske političke elite i dalje nema suglasnosti oko toga treba li Zagreb priznati palestinsku državu ili ne.
Naime, dok hrvatski predsjednik Zoran Milanović, kako je i u utorak ponovio u Tirani, smatra da palestinski narod ima pravo na vlastitu državu, "što je odavno trebalo biti poštovano", u Vladi se i dalje, čini se, drže davno usvojenog stava da i Izrael i Palestina imaju pravo postojati, ali da službeni Zagreb do daljnjega, odnosno do postizanja trajnog mira između dviju strana, službeno priznaje samo Izrael.
Osjetljivo pitanje
Euractiv je u srijedu uputio upit i Uredu predsjednika i Ministarstvu vanjskih i europskih poslova o njihovu stavu prema eventualnom hrvatskom priznanju palestinske države. Do trenutka pisanja ovog članka, odgovore nismo dobili ni s Pantovčaka ni sa Zrinjevca, što pokazuje o kako se osjetljivom pitanju radi.
S druge strane, novi je rat na Bliskom istoku ponovno aktualizirao pitanje postizanja sveobuhvatnog mira u toj trusnoj regiji. Dio tog mirovnog rješenja trebalo bi, prema odluci Ujedinjenih naroda iz sada već davne 1947. godine, biti stvaranje dviju država na području povijesne Palestine - židovske (Izrael) i arapske (Palestina).
Ratovi i mirovni procesi bez kraja
Izrael je 14. svibnja 1948. godine i stvoren te se obranio u ratu s arapskim državama koje su ga napale samo dan nakon što je proglasio neovisnost. Štoviše, u ratu za neovisnost 1948/49. godine Izrael je i proširio svoj teritorij i to su sada granice u kojima ga priznaje međunarodna zajednica.
S druge strane, palestinska država nikada nije zaživjela. U izraelsko-arapskom ratu 1948/49. godine, dijelove područja koje je UN "rezervirao" za stvaranje neovisne Palestine zauzeli su Jordan (Zapadna obala s tadašnjim Istočnim Jeruzalemom) i Egipat (Pojas Gaze).
Egipat se mirom u Camp Davidu 1978/79. godine odrekao Gaze, dok se Jordan mirovnim sporazumom s Izraelom 1994. odrekao Zapadne obale i nekadašnjeg Istočnog Jeruzalema, uz zadržavanje određenih prava nad svetim muslimanskim mjestima u jeruzalemskom Starom gradu.
Usporedo s tim, tekao je mirovni proces između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). U Šestodnevnom ratu 1967. godine, naime, Izrael je zauzeo Zapadnu obalu s Istočnim Jeruzalemom i Gazu, kao i Golan i Sinaj koji, međutim, nisu dio priče o izraelsko-palestinskim odnosima, iako jesu dio sage o ukupnim izraelsko-arapskim odnosima (Sinaj je nakon mirovnog sporazuma u Camp Davidu i vraćen Egiptu). No, s izuzetkom bivšeg Istočnog Jeruzalema (i Golana), Izrael nije anektirao zauzeta područja, već je u njima zaveo okupacijsku upravu, što je dovelo do ustanka Palestinaca na tim područjima.
Mirovnim sporazumima koje su Izrael i PLO dogovorili u Oslu 1993. i 1995. godine, Palestinci su Izraelu priznali pravo na postojanje. S druge strane, Izrael je Palestincima u dijelovima Zapadne obale i Gaze - ali ne i u istočnom dijelu Jeruzalema - dao samoupravu koja je s vremenom trebala dovesti do stvaranja palestinske države.
PLO proglasio neovisnost Palestine još 1988.
Iako je PLO proglasio neovisnost Palestine još 1988. godine, ona je na terenu zaživjela samo djelomično, u brojnim enklavama na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze, iz kojeg se Izrael u cijelosti povukao 2005. godine.
Palestinske vlasti tvrde da polažu pravo na cijelo područje povijesne Palestine koje nije pripalo Izraelu nakon rata 1948/49. godine, što znači na Zapadnu obalu s istočnim dijelom Jeruzalema i na i Pojas Gaze. Izrael se, s druge strane, protivi neovisnosti Palestine, a pogotovo zahtjevima palestinskih vlasti da im prepusti i istočni dio Jeruzalema.
Kako je Jeruzalem, koji je podijeljen u ratu 1948/49., danas jedinstveni grad, kojeg Izrael smatra svojom prijestolnicom, palestinske su središnje vlasti smještene u obližnjem Ramallahu, iako Istočni Jeruzalem službeno deklariraju kao svoju prijestolnicu.
Problemi između Izraela i Palestine - Jeruzalem, Latrun, izbjeglice, kolonisti...
Status Jeruzalema nije jedini kamen spoticanja u odnosima između Izraelaca i Palestinaca. Tu je i pitanje brojnih židovskih doseljenika na Zapadnoj obali, zatim status palestinskih izbjeglica s područja današnjeg Izraela, kao i pitanje Latruna, geopolitičke izbočine koja pripada Zapadnoj obali, a preko koje prolazi ključna izraelska autocesta, koja spaja Jeruzalem s Tel Avivom i Sredozemljem.
Naravno, osim teritorijalnih pitanja i problema palestinskih izbjeglica i izraelskih doseljenika, glavno pitanje zbog kojeg Izrael odbija prihvatiti palestinsku državu je ono sigurnosno.
Problem sigurnosti Izraela
Upravo je taj sigurnosni problem eskalirao 7. listopada, kada su militanti Hamasa iz Pojasa Gaze napali Izrael i infiltrirali se na njegov teritorij, počinivši brojne zločine nad izraelskim civilima, na što je Izrael uzvratio nemilosrdnim bombardiranjem i blokadom Gaze i zahtjevom da preko milijun stanovnika te palestinske enklave napusti sjever Pojasa Gaze i ode na jug.
Problem Palestine je i taj što Pojasom Gaze, u kojem živi oko 2,4 milijuna Palestinaca, od 2007. godine vlada ekstremistički Hamas, kojeg pomaže Iran. U palestinskim enklavama na Zapadnoj obali, u kojima živi gotovo tri milijuna Palestinaca, vlast drži umjereniji Fatah, koji se također zalaže za palestinsku državu, ali priznaje Izraelu pravo na postojanje, što Hamas odbija.
Većina država dosad priznala Palestinu
Unatoč svemu tome, palestinsku je državu dosad priznala većina zemalja u svijetu. Na popisu država koje priznaju Palestinu su gotovo sve azijske, afričke i latinoameričke države.
Iako nije uspjela pristupiti Ujedinjenim narodima, Palestina je u toj međunarodnoj organizaciji 2012. dobila status promatrača.
I niz članica EU priznaje palestinsku državu
I znatan broj europskih država priznaje Palestinu, a među njima je i priličan broj članica Europske unije. Prema dostupnim podacima, Palestinu su dosad među članicama Unije priznale Švedska, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Malta i Cipar te Grčka. U slučaju bivših socijalističkih zemalja, to je naslijeđe još iz vremena Hladnoga rata.
Priznanje Palestine sada traži i ljevičarska koalicija Sumar u Španjolskoj, koja je to postavila kao uvjet premijeru Pedru Sanchezu za sastavljanje nove vlade.
Od ostalih europskih zemalja, onih koje nisu u EU, Palestinu su dosad, među ostalima, priznale Turska, Albanija, Island i Vatikan.
Dio zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije priznaje Palestinu, a dio ne
Među zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, koja je palestinsku državu priznala još 1988. godine, Palestinu danas priznaju Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina.
S druge strane, dosad je još nisu priznale Slovenija, Hrvatska i Sjeverna Makedonija, kao ni Kosovo.
Strateško partnerstvo Hrvatske i Izraela
Pitanje priznavanja Palestine povremeno se postavlja u hrvatskom javnom prostoru. Ipak, nijedna hrvatska Vlada dosad se nije odlučila na takav potez.
Neki od razloga za to leže u želji Hrvatske da razvija što bolje odnose s Izraelom, koji su bili narušeni tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća. No, do danas su se odnosi Hrvatske i Izraela znatno poboljšali pa dvije vlade sada najavljuju i stvaranje strateškog partnerstva.
Drugi razlog opreza Zagreba u odnosu na Palestinu vjerojatno treba tražiti u vrlo dobrim odnosima Hrvatske sa SAD-om, vodećim izraelskim saveznikom.
'Male šanse da bi Hrvatska u ovakvoj situaciji mogla priznati Palestinu'
Kako sada stvari stoje, male su šanse da bi Hrvatska u dogledno vrijeme mogla priznati palestinsku državu.
"S obzirom na situaciju kakva je sada na Bliskom istoku, tako nešto je malo vjerojatno. Ne vjerujem ni da bi Švedska u ovakvoj situaciji priznala Palestinu“, objašnjava za Euractiv jedan sugovornik iz hrvatskih diplomatskih krugova koji je pristao razgovarati pod uvjetom anonimnosti.
Kaže da će do priznanja Palestine prije ili kasnije vjerojatno doći, što je i "jedino logično". Ipak, napominje, sada, dok bijesni rat kojeg je protiv Izraela pokrenuo Hamas, tako nešto, po njemu, ipak nije izgledno.
"Najprije bi trebalo postići zajednički stav EU oko priznavanja palestinske države, što također u ovom trenutku ne djeluje izgledno. Članice Unije koje su priznale Palestinu učinile su to znatno ranije, dok još Zajednička vanjska i sigurnosna politika na razini EU nije bila definirana i razvijena", napominje, pojašnjavajući zašto Hrvatska ne bi trebala iskakati u takvim potezima.
Upozorava i da bi priznanje Palestine za sobom moglo povući i druga pitanja - od onih u kojim granicama postoji ta država, preko pitanja istočnog dijela Jeruzalema, pa do, općenito, mira i stabilnosti na Bliskom istoku.
'Palestinska država nije Hamas'
No, stručnjaci s kojima smo razgovarali smatraju da bi Zagreb trebao priznati Palestinu.
"U rezoluciji koju je još 1947. usvojila Skupština UN-a određeno je da će na tom prostoru biti dvije države - Izrael i Palestina. S takvim pravnim utemeljenjem, Hrvatska bi trebala priznati palestinsku državu, bez obzira na to što kaže Izrael“, ističe za Euractiv politički analitičar i bivši hrvatski diplomat Božo Kovačević.
Naglašava da na Palestinu ne treba gledati kroz Hamas, koji vlada dijelom njenog teritorija i nema potporu većine palestinskog naroda.
"Hamas je teroristička organizacija. Palestinska država nije Hamas, već instrument koji se temelji na odlukama UN-a“, pojašnjava Kovačević, dodajući kako o mogućem hrvatskom priznanju Palestine sigurno neće ovisiti daljnji izraelsko-palestinski odnosi.
'Odnosi Izraela i Palestine mogu se urediti po uzoru na EU'
I politolog i sociolog Anđelko Milardović smatra da bi Hrvatska trebala priznati Palestinu, kao što priznaje Izrael. I on podsjeća da rezolucije UN-a govore o dvije države na tom malom prostoru.
"I jedna i druga strana imaju pravo na svoju državu na tom području“, ističe Milardović za Euractiv, dodajući kako on ipak nije stručnjak za Bliski istok, već to govori s aspekta političke teorije i ustavnog prava.
Ipak, upozorava, prije priznanja trebalo bi naći mirovno rješenje za dvije zajednice koje pretendiraju na isti teritorij. Osim međusobnog razgraničenja, ističe Milardović, trebalo bi razmisliti i o nekoj vrsti povezivanja dviju država na tom prostoru. Primjerice, u obliku nekog oblika unije, budući da je riječ o malom prostoru na kojeg pretendiraju dvije različite zajednice, među kojima će prije ili kasnije biti potrebno naći nekakav modus vivendi.
"Možda bi se to moglo provesti po modelu EU“, zaključuje naš sugovornik.