Iako su u sukobu još od 1948., Izraelci i Arapi su u nekoliko navrata pokazali da znaju i pregovarati i da mogu postići suživot
Samo bi osoba lišena bilo kakvih emocija mogla opravdati najnoviji brutalni napad Hamasa na Izrael i žrtve koje je on izazvao.
Stotine mladih iz Izraela, ali i iz drugih zemalja svijeta, okupili su se na Supernova partyju kraj kibuca u blizini granice s Pojasom Gaze.
Ni u snu vjerojatno nisu mogli zamisliti da će im se rave party nakon nekoliko sati pretvoriti u pravu horor priču, u kojoj će ih napasti njima nepoznati Hamasovi militanti za koje ne znaju što su im skrivili, a koji su se u subotu rano ujutro spustili paraglajderima i poubijali ih, prema posljednjim informacijama, oko 260, dok su na desetke odveli u zatočeništvo u Pojas Gaze.
Krvava pustinjska party priča
Nažalost, pustinjska krvava party priča samo je mali dio nove Hamasove ratne avanture u Izraelu. Orgijanje militanata, koji su srušili graničnu ogradu između Pojasa Gaze i Izraela, nastavilo se u gradovima u pustinji Negev, u koje su upali također u subotu ujutro.
Na cestama su zaustavljali civile, odvlačili ljude iz njihovih kuća, stanova i automobila i maltretirali ih. Nemali broj su i masakrirali. Brojni su završili i u zatočeništvu u Gazi.
Ponosni na svoja zlodjela, koja bez pretjeranog razmišljanja možemo opisati kao ratne zločine, Hamasovi su militanti štošta i snimali. Njihov je jedini motiv, kako to već desetljećima govore, uništiti "cionističku državu" na području povijesne Palestine, a sedam milijuna Židova "baciti u more".
Genocidne namjere i potezi
Njihove namjere mogu se, bez imalo zadrške, nazvati genocidnima. Oni ne priznaju izraelsku državu, niti pravo Židova da je uopće imaju, dok židovski narod žele iskorijeniti iz onog što zovu "cionističkim entitetom".
Crna bilanca Hamasova napada na Izrael je, prema dosad dostupnim podacima, oko 900 ubijenih i najmanje 2600 ranjenih. To su vjerojatno najgore brojke žrtava nekog napada na Izrael nakon prvog izraelsko-arapskog rata 1948/49. godine, u kojem je stvorena i obranjena izraelska država.
Ne čudi stoga što u Jeruzalemu govore o "izraelskom 11. rujna" i "kombinaciji 11. rujna i Pearl Harbora". Mnogi Izraelci za subotu, 7. listopada ove godine, kažu da je i "novi Holokaust", tvrdeći da još od Drugog svjetskog rata u jednom danu nije ubijeno toliko Židova.
Napad točno 50 godina nakon posljednjeg velikog izraelsko-arapskog rata
Kada se sve to uzme u obzir, reakcije vlade Benjamina Netanyahua mogu se razumjeti. Izrael se s ovakvim zlom nije susreo još od Jomkipurskog rata u listopadu 1973. godine, kada su Egipat i Sirija, uz pomoć ostalih arapskih država, napali Izrael.
Novi rat događa se točno 50 godina kasnije, u vrijeme kada je arapsko okruženje konačno počelo prihvaćati postojanje židovske države na Bliskom istoku i polako je priznavati i normalizirati odnose s njom.
Sada je, međutim, taj proces narušen, a možda i zaustavljen. Nadajmo se, ne trajno.
O tome kako svijet gleda na Hamasove zločine možda najbolje svjedoče vrlo suzdržane reakcije arapskih i muslimanskih država, u kojima se, u pravilu, obje strane pozivaju na "trenutačni prekid vatre" i sjedanje za pregovarački stol.
Čak i Iran, koji pomaže Hamas i koji je pozdravio njegov upad na izraelski teritorij, sada pere ruke i kaže da Teheran nije sudjelovao u Hamasovom napadu.
Hamas je uspio gurnuti vlastiti narod u rat s jačim protivnikom
Teško je reći što je Hamas želio postići pokoljem izraelskih civila na izraelskom teritoriju. No, što god da mu je bio cilj, nije uspio. Izrael se obranio i, nakon početnog šoka, uspio vratiti nadzor nad svojim teritorijem.
Jedino u čemu je Hamas uspio je otvaranje novog ratišta u ionako nestabilnom svijetu, koji od ruske invazije na Ukrajinu u veljači prošle godine ionako pleše na rubu rata i mira. Uspio je i u dovođenju rata, i to u onom najgorem obliku, vlastitom narodu, budući da odgovor Izraela na Hamasov napad iz Pojasa Gaze nije ništa manje jeziv. Potpuna blokada Gaze, masovni zračni udari i bombardiranja, ogromne materijalne štete i, prema dosadašnjim podacima, gotovo 700 mrtvih i preko 3700 ranjenih, dio je priče o izraelskoj osveti.
U Jeruzalemu, doduše, kažu da im nije namjera ubijati palestinske civile, nego se obračunati s Hamasom. Ipak, podsjećaju da su Palestinci iz Gaze sami izabrali Hamas na izborima, nakon čega je radikalizirani Pojas Gaze od 2007. godine praktično ispao iz orbite znatno umjerenije središnje palestinske vlade u Ramallahu na Zapadnoj obali.
UN upozorio da ne smije biti 'kolektivnog kažnjavanja' stanovnika Gaze
Iz Ujedinjenih naroda već su stigla upozorenja da Izrael ne smije u potpunosti blokirati Gazu jer bi "kolektivno kažnjavanje" moglo izazvati humanitarnu katastrofu nezapamćenih razmjera i jer je u suprotnosti s međunarodnim pravom.
Traže i otvaranje humanitarnog koridora prema toj palestinskoj enklavi, stiješnjenoj između Izraela, Egipta i Sredozemnog mora.
Previsoka cijena izraelske osvete
Kao što se ne mogu opravdati masakri koje je Hamas počinio nad Izraelcima na izraelskom teritoriju, tako se ne mogu naći ni opravdanja za izraelske osvetničke mjere u Gazi.
Cijena te osvete jednostavno je previsoka.
Najveća i najsiromašnija palestinska enklava
Pojas Gaze mali je teritorij, površine samo 365 četvornih kilometara, po čemu se može usporediti s Hvarom.
Na tom području živi oko 2,4 milijuna Palestinaca, najvećim dijelom izbjeglica. S takvim geografskim i demografskim koordinatama, Pojas Gaze spada među najgušće naseljene dijelove na Zemlji.
Gaza je zapravo najveća palestinska enklava. Ujedno i najsiromašnija, budući da je već godinama blokirana, i to ne samo od strane Izraela, nego i Egipta, u čijem je sastavu bila od 1948. do 1967. godine.
I prije najnovijeg rata, uvjeti života u Gazi bili su očajni. Podaci međunarodnih institucija pokazuju da je stopa nezaposlenosti u toj regiji gotovo 50 posto, dok čak 70 posto stanovništva živi ispod granice siromaštva.
Dok se Hamas hrani radikalnim idejama, palestinske vlasti na Zapadnoj obali su umjerenije
Možda dijelom i u takvoj socijalnoj situaciji treba tražiti zašto u Gazi pobjedu na izborima odnosi radikalni islamistički Hamas, dok na Zapadnoj obali dominira umjereniji Fatah, koji je nastao iz Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO).
Dok se Hamas "pumpa" radikalnim rješenjima, uz izdašnu pomoć izvana, Fatah je skloniji pregovorima s Izraelom, kako bi se u budućnosti stvorila funkcionalna palestinska država i tako konačno realizirao plan UN-a iz 1947. o podjeli povijesne Palestine na dvije države - židovsku (Izrael) i arapsku (moderna Palestina).
Izraelske bombe neće srušiti Hamas s vlasti u Gazi
No, dok oružje govori, teško se može govoriti o miru. Zato bi, ako ni zbog čega drugog, Palestinci u Gazi, a i oni na Zapadnoj obali, Hamas trebali pamtiti po tome što ih je više nego itko drugi dosad udaljio od stvaranja samostalne države. Teško će, naime, Izraelci nakon pokolja koji su sada doživjeli u dogledno vrijeme prihvatiti stvaranje palestinske države na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze.
Međutim, Hamas s vlasti u Gazi neće ukloniti izraelske bombe ni potpuna blokada. To će ga samo ojačati.
Hamas s vlasti mogu ukloniti jedino stanovnici Pojasa Gaze, a to neće moći napraviti dok im se ne ponudi alternativa koja će im osigurati bolji život i koja im neće obećavati bajke o uništenju Izraela i nuditi "nebeski život" za ovozemaljske mučenike koji su oružjem odlučili ispravljati "povijesne nepravde".
Upravo je to dio priče u kojoj bi svoj doprinos mogle dati druge arapske države, posebno Egipat i Jordan.
Rješenje za izraelsko-arapski sukob je za zelenim stolom, a ne u razmjeni projektila
Zato treba i jasno reći da je rješenje za izraelsko-arapski sukob upravo za pregovaračkim stolom, a ne u razmjeni raketa i projektila i zauzimanju područja onog drugog.
To se potvrdilo već nekoliko puta u povijesti - od mira koji su Egipat i Izrael dogovorili u Camp Davidu 1978/79. godine, preko mira koji su 1994. godine potpisali Izrael i Jordan, pa do sporazuma o miru koji su 1993. i 1995. sklopili Izrael i PLO, a koji su nazvani sporazumima iz Osla, budući da su se pregovori vodili u norveškoj prijestolnici.
Upravo su sporazumi iz Osla i utrli put pomirenju i kakvom-takvom suživotu Židova i Arapa na području povijesne Palestine. Na temelju tih sporazuma, Izrael se povukao iz najvećeg dijela Pojasa Gaze (kasnije i iz cijele regije Gaze) i s velikog dijela Zapadne obale, dok su Palestinci u tim područjima dobili samoupravu. Konačno razgraničenje nikada nije dogovoreno, a Izrael nije priznao ni samostalnu palestinsku državu, ali stvari su se ipak pomakle s mrtve točke i pokazale da obje strane mogu imati enormne koristi od mira i dogovora.
Prilika i za EU
Ta formula vrijedi i danas, možda i više nego ikad prije. Jedino rješenje za mir na Bliskom istoku je da se najprije postigne sporazum o prekidu vatre, a potom i da se pokrenu novi mirovni pregovori, ovoga puta s ciljem da oni doista i daju rezultate.
Upravo je to područje u koje se mogu i moraju uključiti i velike sile, pa tako i Europska unija. Neki novi Camp David ili novi Oslo u ovom trenutku izgleda jako daleko, ali ako se u obzir uzme što je sve na kocki, možda je i bliži nego što to na prvi pogled izgleda.