KOMENTAR: EU ne želi 'crnu rupu' usred Europe s jakim ruskim i kineskim utjecajem i zato ubrzava proces proširenja

Kada je Europska komisija 2017. godine kao ciljani datum primanja Crne Gore i Srbije u Europsku uniju navela 2025. godinu, pokrenula je lavinu reakcija na Zapadnom Balkanu.

U Podgorici su smatrali da je ciljani datum članstva predalek, a posebno su se usprotivili ulasku u Uniju "u paketu" s drugim državama, u ovom slučaju sa Srbijom. U Beogradu su, s druge strane, pozdravljali najave koje su stizale iz Bruxellesa.

Zemlje regije usporile prilagodbu standardima EU

Od članstva Crne Gore i Srbije u EU 2025. godine sada više nema ništa. Niti je Unija spremna za novo proširenje u tako kratkom roku, niti je ono s formalne strane izvedivo, niti su kandidati sa Zapadnog Balkana još spremni za izazove koje im nosi utapanje u ogromno i vrlo kompetitivno jedinstveno europsko tržište.

Štoviše, bez pretjeranog razmišljanja može se reći da su zemlje regije posljednjih godina usporile prilagodbu pravilima igre koja vladaju u Uniji. O tome govori i vrlo spora dinamika otvaranja pregovora.

Problem sankcija Rusiji i statusa Kosova udaljuju Srbiju od EU

Od 35 poglavlja pravne stečevine EU, Srbija je dosad, u devet godina koliko pregovara o članstvu, otvorila pregovore u 22 poglavlja, a zatvorila u samo dva. U nekim dijelovima acquis communautairea Beograd se čak i udaljio od Bruxellesa. To se ponajprije odnosi za vanjsku i sigurnosnu politiku Unije, budući da se Srbija nije priključila sankcijama koje je EU uvela Rusiji.

Istini za volju, valja reći da je Beograd osudio rusku invaziju Ukrajine. Stoje i tvrdnje srbijanskih vlasti kako u ovom trenutku još nemaju obvezu pratiti vanjsku politiku Unije iz jednostavnog razloga što pregovori u tom segmentu pravne stečevine još nisu ni otvoreni.

No, ostaje činjenica da se od Srbije kao kandidata za članstvo očekuje da prihvati, prati i provodi vanjsku politiku kluba u koji želi ući, i to bez obzira na status pregovora. To nije stvar forme, nego vrijednosnog opredjeljenja zemlje u najvećem ratu s kojim se Stari kontinent suočava od završetka Drugog svjetskog rata. Osim toga, uvođenje sankcija Kremlju bio bi jasan pokazatelj da se Srbija doista nalazi na europskom putu, pri čemu nitko ne dovodi u pitanje dobre odnose i tradicionalne veze između srpskog i ruskog naroda, Srbije i Rusije, kakve imaju i neke druge članice Unije. Ovdje je jednostavno riječ o osudi agresivne politike vrhuške u Kremlju koja je invazijom na Ukrajinu prekršila međunarodno pravo i pljunula na sve dokumente o suverenitetu i granicama u Europi koje je prethodno i sama prihvaćala. O ljudskim žrtvama i patnjama, ratnim zločinima i ogromnim razaranjima ukrajinske infrastrukture da i ne govorimo.

U Srbiji upozoravaju da je za njih problem i Kosovo, čiju je neovisnost priznao veći dio Europe i dobar dio svijeta, te da je Rusija jedina stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koja redovito staje na njihovu stranu kada se raspravlja o Kosovu. I tu ima istine. No, savezništva su u politici, pogotovo onoj međunarodnoj, prilično relativan pojam. To pokazuje i činjenica da je Rusija 2002. godine jednostrano povukla svoje snage s Kosova, pokazujući time koliko joj je stvarno stalo do toga što se tamo zbiva.

Ima li Beograd jamstva da neki sličan potez Moskva neće povući i u budućnosti? Teško. U politici su ipak vječni samo interesi, emocijama tu nema mjesta. Ako u Kremlju u nekom trenutku prosude da im više odgovara neovisno Kosovo, makar kao opravdanje za vlastitu aneksiju ukrajinskih područja ili kao izgovor za vršenje pritiska na druge zemlje da priznaju neovisnost, primjerice, odcijepljenih gruzijskih regija Abhazije i Južne Osetije ili odcijepljene moldavske regije Pridnjestrovlja, ne treba imati previše iluzija o tome da će Moskva napraviti zaokret u politici prema Kosovu. Slične su poruke, uostalom, ne tako davno i stizale iz Kremlja.

Stoga bi i Beogradu korisnije bilo da svoje interese na Kosovu pokuša zaštiti na druge načine i uz pomoć drugih sila. Jasno je da će morati pristati na određene kompromise, kao što i sada pristaje na kompromise kako bi zadržao podršku Moskve. Ipak, Beogradu je već rečeno da se od njega ne očekuje da u procesu normalizacije odnosa s Prištinom i službeno prizna neovisnost Kosova. Kao što, uostalom, ni od Cipra, članice EU od 2004. godine, nitko ne traži da prizna neovisnost Sjevernog Cipra.

Unutarnje podjele u Crnoj Gori

Za razliku od Srbije, Crna Gora je dosad, otkako je 2012. počela pregovore o članstvu, otvorila sva poglavlja pravne stečevine, a zatvorila pregovore u tri poglavlja. Budući da je Podgorica uvela sankcije Rusiji, a nema ni probleme s kakvima se suočava Srbije, može se reći da je Crna Gora među zemljama regije dosad bila najbliže članstvu u Uniji.

Međutim, zbog unutarnjih podjela s kojima se suočava crnogorsko društvo, i u toj je zemlji usporen proces prilagodbe standardima Unije. Nestabilne i kratkotrajne vlade koje se formiraju u Podgorici zapravo usporavaju put Crne Gore prema EU. Zato su najave da će u fokusu nove crnogorske vlade biti dovršetak pregovora dobra vijest i za Crnu Goru i za Uniju.

Blokade koje na EU putu postavljaju drugi 

Ostale države regije tek su na početku svog europskog puta. Sjeverna Makedonija je kandidat za članstvo postala još davne 2005. godine, ali pregovore je otvorila tek prošle godine. U slučaju Skopja, glavni su kočničari na njegovu EU-putu bili Grčka, a potom Bugarska.

Albanija je kandidatski status dobila kasnije, 2014. godine. No, i Tirana je pregovore otvorila tek 2022. godine, budući da je njena kandidatura za članstvo u EU vezana uz onu Sjeverne Makedonije.

Neprijatelj u sebi

Bosna i Hercegovina je za ulazak u EU aplicirala 2016. godine. Status kandidata Sarajevu je priznat tek krajem prošle godine i sada se čeka odluka o formalnom početku pregovora o članstvu koji bi, ako sve bude išlo po planu, mogli početi krajem ove godine.

Međutim, za razliku od Sjeverne Makedonije i pojedinih drugih zemalja u regiji, BiH glavnog neprijatelja na svom putu ulaska u EU ne treba tražiti u nekom drugom, već u sebi, odnosno u etničkim podjelama koje je razdiru. Struktura države dogovorena u Daytonu takva je da svatko u BiH vuče na svoju stranu i maše vetom kada to zaželi. Sama središnja država po Daytonu ima male ovlasti, a institucije funkcioniraju kako funkcioniraju.

Srećom, kod sva tri naroda i u oba bosanskohercegovačka entiteta dominira želja za priključenjem EU. To znači i da postoji prostor za dogovor oko ključnih pitanja na EU putu, o čemu svjedoči i posljednje ekspresno usvajanje nekoliko zakona kojima se pravni sustav u BiH usklađuje s onim u EU. Taj prostor treba proširiti, ali na način da se poštuju prava  sva tri naroda i oba entiteta, kako je, uostalom, i definirano Daytonom.

Neriješen status Kosova

Još sporije od BiH prema EU se kreće Kosovo. Vlasti u Prištini tek su krajem prošle godine aplicirale za ulazak u Uniju i sada čekaju odgovor hoće li im se dodijeliti status kandidata ili će do daljnjega ostati samo potencijalni kandidat.

Potpora članstvu u EU na Kosovu je velika, ali glavni izazov za Prištinu ostaje neriješen status. Od 27 članica EU, njih pet ne priznaje neovisnost Kosova (Španjolska, Slovačka, Rumunjska, Grčka i Cipar) i veliko je pitanje hoće li njihove vlade dati zeleno svjetlo Kosovu kao kandidatu za EU.

Ni vrlo napeti etnički odnosi između kosovskih Albanaca i Srba, posebno na sjeveru, sigurno ne doprinose dobivanju kandidatskog statusa. U prilog tome ne ide ni pat pozicija u procesu normalizacije odnosa između Beograda i Prištine. Davno potpisani sporazumi se ne provode, poput onog iz Bruxellesa iz 2013. godine, koji kosovskim Srbima jamči široku lokalnu samoupravu, ali ne i autonomiju.
S obzirom na veliku udaljenost u stavovima Beograda i Prištine, do nekih novih sporazuma koji bi olakšali život ljudima teško da će u bliskoj budućnosti doći. Osim ako se u priču aktivnije ne uključi i međunarodna zajednica.

Fleksibilniji pristup zemljama regije

U uvjetima u kakvima funkcioniraju zemlje Zapadnog Balkana, nova najava da bi EU i kandidati trebali biti spremni za proširenje do 2030. godine, koju je ovih dana na Bledu izrekao predsjednik Europskog vijeća Charles Michel, gotovo da zvuči utopijski. Ipak, postavljeni cilj nije neostvariv. Naprotiv, nova agenda proširenja prilično je izvediva, ali samo ako obje strane u procesu zasuču rukave i prime se posla.

Kada je riječ o EU, od nje se očekuje da reformira svoje institucije i način odlučivanja u njima jer već i sada, kada je u njoj 27 članica, muku muči s donošenjem odluka. Očekuje se i da u pregovorima s kandidatima bude fleksibilnija jer konstantno mijenjanje pravila igre, i to kada je igra već počela, ne odaje dojam da je EU stvarno spremna nastaviti s politikom proširenja, a ne izgleda ni ozbiljno.

Naravno, tako nešto ne znači da zemlje regije neće morati usvojiti osnovna pravila funkcioniranja u EU klubu. Baš suprotno, morat će. No, znači i da se pregovarački okvir ne može mijenjati nakon što su pregovori već krenuli i nakon što su utvrđeni kriteriji po kojima se on odvija.

Bilateralne probleme treba odstraniti iz pregovora 

S druge strane, zemlje regije čeka mukotrpan posao na reformama, i to ne samo kako bi se formalno uskladile s propisima Unije, nego i kako bi stvarno postale spremne za članstvo. No, dok je usklađivanje s propisima Unije suštinski tehničko pitanje, normalizacija stanja u regiji ključno je i kritično političko pitanje koje treba riješiti prije proširenja EU na Zapadni Balkan. 

Zemlje regije ne moraju se međusobno voljeti, ne moraju se čak ni razumjeti, kao što ne moraju ni isto misliti. Moraju, međutim, surađivati i funkcionirati jedna kraj druge jer ih u EU ionako čeka prilično dubok stupanj integracije.

Vrijeme je i da se neriješena bilateralna pitanja, kojih je u regiji jako puno, konačno maknu iz pregovora o pristupanju EU. Zaštita manjina je jedno i ona je dio i pravne stečevine EU, no pitanje demarkacije granice na terenu ili gledanja na bližu ili daljnju prošlost - da spomenemo samo neken probleme - ipak su nešto drugo i nisu nešto što treba rješavati u okviru pregovora o ulasku u EU.

Trebat će pojačati i napore za normalizaciju odnosa između Beograda i Prištine. Sličnih problema ima i u EU (Cipar), kao i u drugim zemljama kandidatima (Ukrajina i Moldavija) i potencijalnim kandidatima (Gruzija). Za tako nešto trebat će jači angažman međunarodne zajednice od dosadašnjeg, baš kao što će trebati i veća spremnost za pregovore i kompromise, koju strane u sporu zasad ne pokazuju.

'Regata' ili 'konvoj'?

Na kraju, poslije konferencije na Bledu, otvoreno je nekoliko novih pitanja.

Jasno je da Michel na konferenciji na Bledu nije govorio o nekakvim čvrstim datumima proširenja, već prije o vremenskim okvirima. I to je dobro jer je pokazao da EU ipak nije odustala od politike proširenja, a zemljama regije dao je dodatni poticaj da porade na svom EU putu. 

No, ostaje nejasno kako bi regija trebala ulaziti u EU. Nije realno očekivati nekakav "zapadnobalkanski paket" u uvjetima kada su zemlje regije na različitim stupnjevima razvoja i u različitim fazama priključenja EU. Takav "paket aranžman" kažnjavao bi one koji su napredniji u tom procesu, a nagrađivao one koji zaostaju. Stoga je realnije govoriti o "regati" nego o "konvoju", o mogućnosti da se EU 2030. prvo proširi na one zemlje regije koje su najdalje otišle u procesu pristupanja, a da za njima, u narednim godinama, uđu i ostale države. To bi onda bila primjena načela nagrađivanja prema vlastitim zaslugama.

'Europa s više brzina'

U zraku visi i pitanje kakva će biti EU kada joj, kako se sada očekuje, 2030. počnu pristupati nove članice. Jasno je da će funkcionirati kao "Europa s više brzina" i da nove članice neće automatski ulaziti u sve mehanizme Unije, kao što nisu ulazile ni do sada. Ipak, taj koncept će trebati doraditi i postaviti jasne kriterije za napredovanje u "veću brzinu". Trebat će odrediti i koliko će "brzina' u Uniji biti. 

Drugim riječima, za zemlje regije utrka će se nastaviti i nakon što pristupe EU i na to ih treba pripremiti.

Velik dio posla može se odraditi i prije samog ulaska u EU

Dio toga može se odraditi već i u pretpristupnoj fazi. Zemljama regije mogu se, primjerice, širom otvoriti vrata jedinstvenog tržišta EU, kao što im se može ukinuti i, recimo, roaming. Njihovi predstavnici mogu se pozivati na sastanke tijela EU, u čijem bi radu sudjelovali,  iako do punopravnog članstva ne bi imali pravo glasa.

Od kandidata se može tražiti i da svoje financije još prije pristupanja dovedu u red kako bi što kraće stajali u redu za uvođenje eura. Ne bi bilo loše otvoriti im i vrata pojedinih EU fondova namijenjenih članicama.

Uz to, od njih se može tražiti da još u pretpristupnoj fazi provode zaštitu granica po šengenskim pravilima, kako bi, nakon ulaska u EU, brže i lakše pristupile i Schengenu. To bi smanjilo i gužve na njihovim granicama s EU.

Sve to EU će morati i financirati. Zato će trebati sadržajno proširiti i financijski ojačati pretpristupne fondove, a vjerojatno osmisliti i neke nove.

EU ne želi da se na Zapadnom Balkanu sukobljavaju razni interesi

Kada se podvuče crta, jasno je da će ubrzanje procesa proširenja koštati, ali jasno je i da će i sadašnja EU i kandidati od njega imati koristi. EU nije u interesu postojanje nekakve "crne rupe" na jugoistoku kontinenta, enklave sa svih strana okružene Unijom, u kojoj se isprepliću i sukobljavaju razni utjecaji i interesi, posebno ruski i kineski. 

Kandidatima je, opet, dosta čekanja i praznih obećanja koja slušaju već desetljećima. Upravo u tome i leži jamstvo da bi nova politika proširenja EU mogla dati rezultate.

Proširenje je i do sada bila mrkva koja je davala bolje rezultate od batine jer nitko ne želi tavoriti u "crnoj rupi".