PRIJEDLOZI ZA BRŽI ULAZAK ZEMALJA REGIJE U EU: Bilateralne probleme i veto treba izbaciti iz procesa pristupanja Uniji

Zemlje Zapadnog Balkana trebale bi riješiti međusobne sporove, kao i sporove s pojedinim članicama Europske unije, prije nego što uđu u Uniju, ocjenjuje se u novoj analizi uglednog Centra za europske političke studije (CEPS) iz Bruxellesa.

U analizi CEPS-a pod nazivom "Proširenje EU i rješavanje bilateralnih sporova na Zapadnom Balkanu", koju potpisuje Erwan Fouéré, irski stručnjak za vanjsku politiku koji je desetljećima radio u institucijama EU, ocjenjuje se kako su bilateralni sporovi postali kočnica ionako sporom procesu proširenja EU na Zapadni Balkan.

Slovenija blokirala Hrvatsku na putu u EU  

"Pojedine članice EU, uključene u neke od tih sporova, koriste ih kako bi postavljale pitanja koja nemaju nikakve veze s kriterijima pristupanja EU, čime efektivno blokiraju proširenje", napominje se u analizi.

Iznose se i brojni primjeri. Mnogi od njih tiču se i Hrvatske koju je Slovenija, zbog neriješenih graničnih sporova, određeno vrijeme blokirala na putu prema članstvu u EU, podsjeća se u analizi.

No, sada bi Hrvatska mogla iskoristiti svoje članstvo u EU da uspori put Srbije, Bosne i Hercegovine ili Crne Gore, s kojima također ima neriješena granična pitanja, a sa Srbijom i brojna druga otvorena pitanja iz prošlosti, strahuju u CEPS-u.

Sjevernu Makedoniju najprije blokirala Grčka, a potom Bugarska

Ipak, čini se da veću bojazan u Bruxellesu pokazuju za neke druge slučajeve koji ipak nisu samo hipotetički, već se ostvaruju u praksi. Tako se u analizi podsjeća da je Grčka desetljećima blokirala Makedoniju na putu prema euroatlantskim integracijama, sve dok Sporazumom iz Prespe 2018. godine Skoplje nije prihvatilo promjenu naziva države u Sjeverna Makedonija.

Iako se činilo da je time konačno otvoren put Sjeverne Makedonije prema EU, tim više što je ta država 2020. godine pristupila NATO-u, pojavio se novi problem, ovoga puta iz Bugarske, budući da Sofija osporava zaseban makedonski identitet. Vlasti u Skoplju na kraju su morale prihvatiti i velik dio zahtjeva Sofije, službeno upakiranih u francuski "kompromisni paket", pa je tako EU tek na ljeto prošle godine otvorila pristupne pregovore sa Sjevernom Makedonijom (i, u paketu, s Albanijom).

I dalje maglovita normalizacija odnosa Beograda i Prištine

Zapadni Balkan je prepun sličnih priča, a svaka od njih u nekom se trenutku može pojaviti kao prepreka ulasku bilo koje od država regije u EU. Među njima je svakako najteže pitanje statusa Kosova čiju neovisnost Srbija ne priznaje, ali ne priznaje je ni pet članica EU (Španjolska, Slovačka, Rumunjska, Grčka i Cipar). Bruxelles od Beograda traži da normalizira odnose s Prištinom prije ulaska u EU, no stvari na terenu daleko su od normalizacije.

Osim toga, i u samoj analizi CEPS-a se podsjeća da se sporazumi koje su ranijih godina sklopili Beograd i Priština, poput onog o formiranju Zajednice srpskih općina, ne poštuju. Otvoreno je i pitanje kako bi u praksi izgledala normalizacija odnosa Beograda i Prištine.

Popis problema u regiji

Čini se da u Bruxellesu sada žele staviti "točku na i" na sukobe među zemljama regije i ubrzati njihov put u EU. Pogotovo što, kako se primjećuje i u analizi CEPS-a, takvo stanje u regiji prilično dobro koristi Rusija za ostvarenje svojih ciljeva.

U CEPS-u su stoga na stol stavili popis problema koji postoje među zemljama Zapadnog Balkana, ali i između njih i okolnih članica Unije.

Probleme su podijelili u nekoliko skupina - granične sporove, zatim priznanje državnosti, što se, očito, odnosi na Kosovo, pa sporna pitanja vezana uz naziv država, identitet, jezik i povijest, kao i na prava nacionalnih manjina koje imaju sve zemlje regije.

Također, kao posebnu grupu pitanja izdvajaju sporove koji postoje među tamošnjim pravoslavnim crkvama, koje su nacionalne. Na kraju, upozoravaju i na brojna neriješena pitanja koja proizlaze iz ratova na području bivše Jugoslavije 90-ih godina prošlog stoljeća.

'Integracija i postupno rješavanje problema' 

U CEPS-u podsjećaju na pravilo po kojem države članice EU ne bi smjele bilateralna pitanja unositi u pregovore o pristupanju kandidata Uniji. S izuzetkom položaja nacionalnih manjina, koje po svim europskim i međunarodnim propisima moraju biti zaštićene, ostala sporna pitanja države kojih se to tiče moraju riješiti same.

Pritom bi EU, poručuje se u analizi, trebala odlučnije i aktivnije pomoći u njihovom rješavanju, posebno u suradnji s Vijećem Europe i Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OESS).

Sporna bi pitanja, nastavljaju u CEPS-u, države regije trebale rješavati usporedo s pristupanjem EU. Upravo bi Unija svojim iskustvima mogla pružiti primjer kako se to radi, navodi se u analizi.

Kao primjer se navodi Elizejski ugovor, kojeg su 1963. godine potpisali francuski predsjednik Charles de Gaulle i tadašnji zapadnonjemački kancelar Konrad Adenauer. To je bio dokument koji je odnose Francuske i Njemačke i postavio na današnji, saveznički i partnerski kolosijek.

Drugi sličan sporazum kojeg u CEPS-u vide kao model za Zapadni Balkan je Sporazum iz Belfasta iz 1998. godine, kojim su Velika Britanija i Irska riješile problem Sjeverne Irske i odnose te regije Ujedinjenog Kraljevstva kako s Londonom, tako i s Dublinom, kao i zajednica koje u njoj žive.

"Ključni čimbenik u procesu europskih integracija je priznavanje razlika, s integracijom koja se provodi paralelno s postupnim rješavanjem razlika među zemljama članicama", podsjeća se u analizi.

Pomoć civilnom društvu

Upozorava se i kako Velika Britanija i Irska vjerojatno nikada ne bi postale članice EU da je tadašnja Europska zajednica primjenjivala pristup kakav Bugarska sada primjenjuje prema Sjevernoj Makedoniji. Ujedinjeno Kraljevstvo u međuvremenu je izašlo iz Unije, no Irska je ostala u njoj, što je otvorilo i niz novih pitanja vezanih uz status Sjeverne Irske, ali to ipak nije predmet ove analize.

EU bi napore u rješavanju otvorenih pitanja među zemljama regije trebala pomoći i financijski, kao što je to učinila u slučaju Sjeverne Irske. To se, ističu u CEPS-u, posebno odnosi na financijske potpore nevladinim organizacijama, odnosno civilnom društvu, koje se u Sjevernoj Irsko pokazalo prilično učinkovitim u prevladavanju dijela sporova.

Osim rješavanja sporova među zemljama regije na bilateralnoj osnovi paralelno s procesom pregovora o ulasku u EU, u CEPS-u preporučuju i jačanje Berlinskog procesa kao okvira za suradnju među zemljama Zapadnog Balkana. Uz to, pozivaju i na jačanje uloge novoosnovane Europske političke zajednice kao foruma za rješavanje problema među europskim državama.

Suzdržavanje od korištenja veta

Kada je riječ o sporovima u koje su uključene i članice EU, u CEPS-u pozivaju na suzdržavanje od korištenja veta kojim bi se sprječavalo pojedine kandidate da uđu u Uniju dok ne ispune uvjete koje pred njih postavlja pojedina članica. U CEPS-u napominju kako česta uporaba veta potkopava povjerenje u EU u kandidatima te ih dovodi u neravnopravan položaj. Posljedica toga je i rast euroskepticizma u regiji.

"Krajnji je cilj stvaranje ozračja povjerenja diljem regije koje će potaknuti pomirenje i omogućiti da proces proširenja EU krene naprijed", zaključuje se u analizi CEPS-a.

'Bilateralni sporovi postali sredstvo za populističku upotrebu'

"EU se drži stava da se bilateralni sporovi rješavaju bilateralno. Glavni dokumenti nisu sadržavali zahtjev za rješavanje specifičnih sporova kao preduvjeta za daljnje korake k članstvu. Ali, od trenutka kada su bilateralni sporovi unijeti u proces pristupanja, došlo je do porasta politizacije čitavog procesa. To je oslabilo kredibilitet samog procesa i smanjilo utjecaj EU na ključne unutarnje reforme. Bilateralni sporovi postali su sredstvo za domaću, populističku upotrebu. Europska komisija je izgubila vodeću ulogu u procesu pristupanja, nju su preuzele države članice“, ocjenjuje za Euractiv potpredsjednica beogradskog Centra za vanjsku politiku Suzana Grubješić.

Ističe kako članice Unije, koje svoj bilateralni spor s kandidatom uspiju pretvoriti u politički uvjet u procesu pristupnih pregovora, imaju bolju poziciju od kandidata, budući da su već u EU-klubu. Tako države članice mogu, primjerice, odbiti dati suglasnost za otvaranje ili zatvaranje pregovora.

'Proces pristupanja postao talac bilateralnih sporova'

Kako se u EU odluke donose jednoglasno, proces pristupanja tako postaje talac bilateralnih sporova koji bi se trebali rješavati u postojećim europskim i međunarodnim institucijama, a ne tijekom pregovora o ulasku u EU.

"Proces pristupanja je disfunkcionalan i nerazumljiv, s previše tehnokracije i previše politizacije. Europska komisija izbjegava otvoreno se baviti ozbiljnim i osjetljivim pitanjima u državama kandidatima, već se fokusira na tehnička pitanja i time maskira nedostatak političke volje za proširenjem. To daje iluziju napretka u pristupanju, a svi smo svjesni da proširenja EU kakvog je nekad bilo više neće biti", upozorava Grubješić.

Rezultat svega toga je da se utjecaj Unije na Zapadnom Balkanu zapravo smanjuje, umjesto da se povećava.

"Proces traje predugo, a motivacija za reforme sve je manja", zaključuje naša sugovornica.

'Ukidanje veta značilo bi i promjenu modela po kojem Unija funkcionira'

No, bivši hrvatski veleposlanik u Moskvi i politički analitičar Božo Kovačević upozorava da je veto jedno od prava koje imaju države članice Unije. Eliminacija ili ograničenje tog prava, ističe, značila bi i promjenu modela po kojem Unija funkcionira, a to se opet ne može učiniti bez suglasnosti svih članica.

"Bilateralna pitanja ne bi se smjela uključivati u proces pristupanja EU, iako i iz vlastitog iskustva znamo da igraju ulogu u tom procesu“, poručuje Kovačević za Euractiv, podsjećajući na svojedobnu slovensku blokadu hrvatskog pristupnog procesa.

Velik utjecaj Rusije u regiji

Kada je riječ o zemljama Zapadnog Balkana, i Kovačević smatra da bi zemlje regije trebalo što prije uvesti u EU. Naravno, nakon što ispune kriterije kakve su ispunile i druge države.

U protivnom, ističe, u regiji će nastaviti rasti utjecaj trećih zemalja. To se posebno odnosi na Rusiju, što Bruxellesu svakako ne bi trebalo biti u interesu.

Hrvatska ne blokira Srbiju na putu u EU, iako je popis problema između Zagreba i Beograda dug

Tu se otvara i velik prostor za Hrvatsku. Kovačević ističe kako Hrvatska dosad Srbiju nije blokirala na njenom putu u EU, iako između Zagreba i Beograda postoje brojni neriješeni problemi. Kao glavne probleme koje Hrvatska i Srbija trebaju što prije riješiti naš sugovornik vidi pitanje nestalih iz Domovinskog rata, kao i definiranje granice na Dunavu.

Ipak, upozorava Kovačević, sama Srbija pokazuje sve manju spremnost prihvaćanja pravila igre koja vladaju u EU. Osim neriješenog pitanja Kosova, za Beograd sve veći problem postaje i neusvajanje Zajedničke vanjske i sigurnosne politike Unije. Ili, preciznije, odnos Srbije prema Rusiji, koji je bitno drukčiji od odnosa koji je EU zauzela prema Moskvi nakon što je Kremlj lani pokrenuo invaziju na Ukrajinu.

"Naravno, suvereno je pravo svake države da vodi svoju vanjsku politiku, ali ako Srbija želi u EU, onda mora i svoju vanjsku politiku uskladiti s vanjskom politikom Unije. I druge su zemlje na EU prenijele dio svog suvereniteta pa isto vrijedi i za Srbiju", zaključuje Kovačević.

Dodaje kako takva politika Srbiju udaljava od Unije.