RIM TRAŽI NOVU RATU IZ MEHANIZMA ZA OPORAVAK: Von der Leyen želi odblokirati Italiji isplatu 19 milijardi eura

Italija je daleko najveća primateljica sredstava iz Mehanizma za oporavak i otpornost (RFF), privremenog instrumenta kojeg je uspostavila Europska unija za pomoć europskim gospodarstvima da se oporave od gubitaka uzrokovanih pandemijom.

Rim je iz tog fonda već primio 67 milijardi eura, uključujući 25 milijardi eura avansnog plaćanja, kao i dvije tranše od po 21 milijarde eura. Međutim, trenutno je blokirana isplata treće tranše jer Italija nije uspjela ispuniti niz ciljeva koje je kao preduvjet za isplatu odredila Komisija.

Po izvorima bliskima Europskoj komisiji, Ursula von der Leyen pokušava navesti odjele zadužene za praćenje Italije da odobre isplatu sredstava Italiji.

Treća isplata stavljena na čekanje

Odgoda treće tranše stvara neugodnosti za talijansku vladu koju predvodi desničarska premijerka Giorgia Meloni jer je to prva tranša koja bi trebala stići nakon što je stupila na dužnost u listopadu prošle godine.

Poteškoće u ostvarivanju zadanih ciljeva nisu jedinstvene za Italiju, a rad na njima počeo je još za vrijeme prethodne vlade koju je predvodio Mario Draghi. Ključni ciljevi vezani za prve dvije tranše uključivali su zakonske reforme i nekoliko projekata koje su talijanska ministarstva već imala u pripremi.

Međutim, za treću tranšu države moraju isporučiti konkretne projekte, što znači da je postizanje kompromisa jako komplicirano. Na primjer, jedno od "kreativnih rješenja" za ostvarenje ekološkog cilja sadnje 1,65 milijuna stabala godišnje jest da se računa potrošeno sjeme umjesto uzgojenog drveća.

Međutim, taj proces je došao u zastoj kada je Komisija otkrila da Italija nije izgradila obećanih 7.500 smještajnih jedinica za studente izvan sveučilišnih kampusa - od kojih su neki još u izgradnji - te nije privela kraju nekih 500 projekata za osobe s invaliditetom.

Europska komisija rezultate provjerava metodom uzorka, što znači da je utvrđeno da neki od 60 nasumično odabranih i provjerenih projekata nisu adekvatni. Potom su mobilizirani svi dužnosnici nadležnih službi Europske komisije koji govore talijanski, kako bi se pregledalo svih 500 projekata.

Prva ideja je bila da se izračuna neki iznos djelomične uplate za predstojeću tranšu, što se već bilo primijenilo u slučaju Litve.

Vrijednost svakog proklamiranog cilja u sklopu RRF-a iznosi oko 800 milijuna eura. Ako se ostvare samo neki dijelovi plana, tranša se i dalje može djelomično isplatiti, ali u smanjenom iznosu, i to razmjerno u skladu s nedovršenim projektima. Ostatak isplate može se odgoditi dok se cilj u potpunosti ne ostvari.

Prema trenutnim procjenama, talijanski gubici bili bi u rasponu od 300 do 500 milijuna eura, što je relativno malen iznos u odnosu na cijelu treću tranšu od 19 milijardi eura.

Politički kontekst

Međutim, Meloni je protiv bilo kakve djelomične uplate jer bi to naštetilo njenom međunarodnom ugledu i izložilo je političkim kritikama kod kuće. Iz perspektive Rima, djelomična isplata bila bi nepotrebna "packa" kakvu bi se izbjeglo da se radi o nekoj drugoj vladi.

Međutim, odluka o djelomičnoj uplati je tehnički odluka koju donosi Komisija, što znači da zemlja primateljica nju ne može odbiti. Za rješavanje pitanja ključan je bio sastanak von der Leyen i Meloni u Tunisu u lipnju.

Nakon tog sastanka, na službe Komisije nadležne za isplatu vrši se sve veći pritisak kako bi se pronašao neki način koji bi omogućio da Rim dobije punu isplatu. Nakon nekoliko dana, tim službenika Europske komisije posjetio je iz tog razloga Rim, ali nije ostvaren nikakav uspjeh.

Nadležni dužnosnici EU dosad su se opirali političkim pritiscima da se talijanskoj vladi progleda kroz prste i dodijeli maksimalna ocjena za sve ciljeve, jer će njihovo izvješće kasnije biti javno objavljeno, a pročešljat će ga i Europski revizorski sud (ECA).

S druge strane, politički ulozi jedva da bi mogli biti veći. Italija je treća po veličini država EU u pogledu veličine ekonomije i broja stanovnika. Stoga bi podrška Rima mogla biti presudna ako von der Leyen želi osvojiti novi mandat na čelu Europske komisije.

Njen posjet Tunisu - ključnom mjestu preko kojeg vode migracijske rute koje stižu do južnih obala Italije - još je jedan znak ulaganja u izgradnju dobrih odnosa s Meloni.

Značaj Meloni rast će nakon sljedećih europskih izbora

Meloni će također imati ključnu ulogu u formiranju većine nakon sljedećih europskih izbora u lipnju 2024., budući da njena stranka ima dominantnu ulogu u skupini Konzervativaca i reformista (ECR), euroskeptičnoj desničarskoj grupi koje je po anketama na dobrom putu da ostvari dobar rezultat.

Prema prvim projekcijama, ECR puše za vratom liberalnoj skupini Renew i konkurira za mjesto treće najveće skupine u novom sazivu Europskog parlamenta. Ako euroskeptici ostvare dobitke na izborima, moglo bi biti politički - ili čak numerički - neodrživo da i dalje budu potisnuti na marginama europske politike.

Manfred Weber, čelnik Europskih pučana (EPP), skupine kojoj pripada i von der Leyen, pomaknuo je tu grupu udesno, i pritom potkopao neke ključne politike Komisije poput zelene tranzicije. Usput radi i na zbličavanju sa skupinom desnice ECR.

Weber je neprijatelj von der Leyen još otkako je preuzela Europsku komisiju i došla na mjesto za koje Weber smatra da pripada njemu. To njihovo rivalstvo je dovelo do toga da imamo dvoje njemačkih političara koji oboje pokušavaju dobiti podršku Meloni i ECR-a, što znači da se talijanska premijerka našla u sve važnijoj poziciji.

'Preveliki za neuspjeh'

Politički pritisci da se uvjeti za dobivanje europskog novca maksimalno rastegnu nisu nikakva novost za programe kojima upravlja Komisija, bez obzira radi li se o sredstvima iz RepowerEU programa ili regionalnih kohezijskih fondova. Velike zemlje poput Italije često se pažljivo tretiraju, budući da Komisija može mnogo izgubiti u potencijalnom političkom sukobu.

Međutim, razlika kod RRF-a u odnosu na druge oblike financiranja jest u tome što se za njega - za razliku od većine proračunskih rashoda EU - koristi model izravnog upravljanja novcem, što znači da je sama Europska komisija u konačnici odgovorna za njegovu provedbu i potrošnju.

Važna je i sama veličina tog financijskog instrumenta, jer je Komisija uglavnom bila nespremna nositi se s tako velikim iznosima. Osim toga, neravnoteža resursa je ogromna, budući da neki dužnosnici EU imaju portfelje u koje istovremeno spadaju cijela ministarstva.

A posvećenost koju je tome posvetio Rim veća je nego bilo gdje drugdje. Budući da je Nacionalni plan oporavka okosnica talijanskog gospodarstva, on se pažljivo slijedi na najvišim političkim razinama. Italija među državama EU predvodi provedbu RRF-a, dok primjerice Njemačka još nije ni poslala svoj prvi zahtjev za isplatu.

No posljedice bi mogle biti dalekosežne ako se okolnosti promijene - ne samo s trećom ratom isplate, već i sa svim budućim tranšama.

Italija bi ukupno trebala primiti 191,5 milijardi eura iz RRF-a, od ukupno 723 milijarde eura za sve zemlje EU. Taj financijski instrument se sastoji se i od bespovratnih sredstvava i od zajmova, iako nisu sve zemlje tražile zajmove jer, primjerice, Njemačka može sama posuditi novac po nižoj cijeni nego da se zadužuje na razini EU.

Stoga se očekuje da će 100 do 150 milijardi eura iz RRF-a na kraju ostati neiskorišteno, što znači da bi udio Italije u mogao na kraju iznositi oko trećinu cjelokupnog iznosa. Drugim riječima, ako Italija ne ostvari dobre rezultate, to bi bio velik neuspjeh i za tu zemlju i za cijeli RRF.

Takav bi promašaj uvelike obilježio nasljeđe Ursule von der Leyen, koja je u svom mandatu vodila Komisiju i njeno upravljanje najvećim javnim investicijama u Europi. To bi bio i velik korak unatrag za europsku integraciju u širem smislu, jer je RRF prvi primjer zajedničkog zaduživanja na razini EU.

"To je preveliko da bi se dopustilo da propadne", zaključuje jedan od sugovornika Euractiva blizak Europskoj komisiji.

(Preveo David Spaić-Kovačić. Originalan članak pročitajte ovdje: Von der Leyen pressures to unlock Italy’s third recovery plan payment)

.