U intervjuu s Tuckerom Carlsonom, ruski predsjednik Vladimir Putin puto je toga rekao, no pravo je pitanje zašto se odlučio na razgovor za neki zapadni medij i kakvu ulogu u tome ima gospodarsko i političko slabljenje Rusije

Dobro, u ovom slučaju baš i nije riječ o "klasičnom“ mediju, već više o društvenim mrežama, ali novinar s kojim je razgovarao, kontroverzni Tucker Carlson, itekako je poznat i vladaru Kremlja je omogućio gledanost kakva se već dugo ne pamti. To je postignuto već samim tim što je Putinov razgovor s Carlsonom, vođen prošloga tjedna, danima bio udarna svjetska vijest.

Predavanje o povijesti i kvazipovijesti

Što smo vidjeli i čuli u dvosatnom razgovoru vođenom unutar zidina Kremlja? Čini se više nego što su brojni komentatori i analitičari uspjeli "pohvatati“.

Mnogi su zapravo i odustali od gledanja intervjua već u prvim minutama, budući da je Putin održao podulje predavanje o povijesti kakvom je on vidi. U tih prvih pola sata vraćao se u 10. stoljeće, onda skakao u 17., pa u 20. stoljeće, a potom se ponovno vraćao u rani srednji vijek. Ponovio je i svoje stare teze po kojima Ukrajina i Ukrajinci zapravo ni ne postoje jer su "sve to zapravo Rusi“ i "ruski svijet“.

No, ako zanemarimo Putinove povijesne i kvazipovijesne reminiscencije, u razgovoru s Carlsonom, ostaje puno toga o čemu bismo trebalo barem razmisliti.

Odbacio svjetski rat

Za početak, Putin kakav je bio u intervjuu za Carlsona nije isti onaj Putin od prije dvije godine, kada je pokretao invaziju na svog zapadnog susjeda. Dok je "ruski medvjed“ tada prijetio svima koji mu se usprotive, pa čak zveckao i nuklearnim oružjem "ako bude neophodno“, sada je glatko odbacio potencijalni globalni rat kao nešto što bi uništilo čovječanstvo i civilizaciju.

I govor tijela odavao je Putinovu priličnu nervozu. Cupkanje cipelama pod stolom dok vodi razgovor za kamere sigurno nije znak smirenosti, a još manje samouvjerenosti.

Nostalgična prisjećanja na susrete s američkim predsjednicima

Drugi zaključak koji se može izvući je Putinova spremnost za pregovore. Kremlj je, doduše, i do sada pozivao na povratak za pregovarački stol, ali je za to rezolutno postavljao uvjet koji ukrajinska strana, a ni Zapad, nisu bili spremni prihvatiti, a to je priznanje ruske aneksije petine ukrajinskog teritorija. Teško je reći je li sada voljan sjesti za zeleni stol bez prethodnog ispunjenja tog uvjeta, no činjenica je da ga u intervjuu nije posebno naglašavao.

Kada se tome dodaju i njegova nostalgična prisjećanja susreta s američkim predsjednicima "koji mu nedostaju“, kao i podsjećanje da je svojedobno od Billa Clintona tražio da Rusiju primi u NATO, iako u tom istom NATO-u, eto, vidi glavnu prijetnju za svoju zemlju, izgledno je da Putin sada konačno želi povratak pregovorima i postizanje nekakvog mira. U prilog tome govore i njegove izjave kako ne namjerava napasti "ni Poljsku ni Latviju“.

Mirovna ponuda s uvjetima

Zato se njegov intervju Carlsonu i može shvatiti kao svojevrsna mirovna ponuda. Ne samo Ukrajini, jer će se, kako je sam rekao, "prije ili kasnije Rusija i Ukrajina dogovoriti“, nego prije svega Zapadu, a posebno SAD-u, iako s njima, barem formalno, nije u ratu.

Naravno, Putinova mirovna ponuda nije bezuvjetna. U razgovoru s Carlsonom prilično je jasno rekao da Ukrajinu vidi kao dio "ruskoga svijeta“, ruske zone utjecaja, i da nikakvo članstvo te zemlje u NATO-u ne dolazi u obzir.

Ironija te priče je u tome što je Zapad Putinu već uslišio tu molbu, budući da je na summitu NATO-a u Vilniusu u srpnju prošle godine Ukrajina ostavljena ne samo izvan NATO-a, nego i bez stvarne perspektive članstva u tom bloku. U usvojenoj deklaraciji, doduše, članice NATO-a kažu da će Ukrajina bloku moći pristupiti kad završi rat s Rusijom i ako se oko njenog članstva usuglase sve članice. No, ništa od toga zasad nije na vidiku, a veliko je pitanje hoće li ikada i biti, posebno ako uzmemo u obzir da su se mnoge članice NATO-a i znatno ranije protivile primanju Ukrajine (i Gruzije) u Sjevernoatlantski savez.

Euroazijska alternativa

Osim što Ukrajinu vidi kao dio "ruskog svijeta“, interesnom zonom Moskve vidi i cijeli bivši SSSR, odnosno "blisko inozemstvo“, kako u Kremlju nazivaju države nastale raspadom Sovjetskog Saveza. Iz toga su, naravno, isključene baltičke države koje su još u vrijeme potonuća SSSR-a krajem 1991. krenule svojim putem koji ih je davno odveo u članstvo u Europskoj uniji i NATO-u.

No, ostale postsovjetske države za Rusiju su posebna priča i Moskva ih ne želi vidjeti u sklopu NATO-a, a po mogućnosti ni u EU. Naravno, osim ako tim blokovima ne može i sama pristupiti. Umjesto NATO-a i EU, nudi im "euroazijsku alternativu“ koja već postoji - proruski vojni blok ODKB i jednako prorusku gospodarsku integraciju Euroazijsku ekonomsku uniju (EAEU).

'Crvene linije' Moskve

Kada se podvuče crta, može se ocijeniti da Putin sada želi zaustaviti rat koji ionako već više od godinu dana ne rezultira promjenom stanja na terenu. I dok na ukrajinskom terenu imamo praktično statični rat, sličan Prvom svjetskom, na ukrajinskom, ali sve više i ruskom nebu, imamo pravi "rat zvijezda“, odnosno dronovima i raketama. Međutim, njegove posljedice trpi samo civilno stanovništvo, dok linija fronte, uz male izuzetke, ostaje na pozicijama na kojima su se dvije vojske ukopale još krajem 2022. godine, kada su Ukrajinci oslobodili Herson.

Ipak, čini se da Putin više od zaustavljanja, kako je i dalje zove, "specijalne vojne operacije“, ali na način da iz nje izvuče nešto opipljivo što će moći ponuditi ruskoj javnosti, želi ponovno sjediti za stolovima za kojima sjede i državnici ostalih velikih zemalja. Jer, dok se on teško može maknuti iz Rusije bez straha da neće biti uhićen zbog optužnice koju je sud u Haagu podigao protiv njega, kineski predsjednik Xi Jinping i indijski premijer Narendra Modi - čelnici zemalja s kojima se Rusija sve češće uspoređuje - nastavljaju posjećivati svjetske prijestolnice i međunarodne skupove.

Naravno, Putin je svjestan da za povratak na skupe večere i međunarodne skupove u otmjenim salonima nešto mora i ponuditi. Zato sada nudi povratak za pregovarački stol, uz jasno postavljanje "crvenih linija“ ispod kojih Moskva ne može ići.

Kina i Indija se razvijaju brže od Rusije, a to im omogućuje Moskva

I dalje je otvoreno pitanje koji su motivi ruskoga predsjednika naveli na ovakvo odašiljanje njegove mirovne ponude. Iako tvrdi da su mu sankcije koje je Zapad uveo Rusiji znatno manje naškodile nego što se mislilo, u čemu je dobrim dijelom u pravu, činjenica je da one rusko gospodarstvo polako nagrizaju.

Prema posljednjim podacima Svjetske banke, rusko je gospodarstvo u 2022., prvoj godini rata s Ukrajinom, potonulo za 2,1 posto. Lani se donekle oporavilo od početnog ratnog i sankcijskog udara, pa je Rusija, prema procjenama Svjetske banke, ostvarila rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) od 2,6 posto. No, već u ovoj godini očekuje se da će gospodarski rast u najvećoj zemlji svijeta iznositi samo 1,3 posto.

Istodobno, BDP Kine u 2022. je porastao za tri posto, dok je lani, kako procjenjuju u Svjetskoj banci, stopa rasta druge po veličini svjetske ekonomije iznosila 5,2 posto. U ovoj godini se očekuje da će kineski BDP porasti za 4,9 posto. Doduše, te stope rasta daleko su manje od onih kakve je Kina nekada imala, ali i dalje su znatno veće od onih u Europi i SAD-u.

Indija prolazi još bolje. Podaci Svjetske banke pokazuju da je indijski BDP u 2022. porastao za 7,2 posto, u 2023. za 6,3 posto, dok se u ovoj godini očekuje njegov rast za 6,4 posto. Bez ikakvih zadrški može se reći da je Indija od Kine preuzela ulogu lokomotive svjetskoga gospodarstva.

Rusija , s druge strane, ne samo da debelo kaska za njima, nego Kini i Indiji zapravo omogućuje takvu dinamiku razvoja. Kako? Prodajom ruske nafte tim zemljama po diskontnim cijenama koje ruski energetski sektor polako tjeraju u bankrot.

Visoka inflacija i pad vrijednosti ruske valute

Ni inflacijska slika Rusije ne ulijeva povjerenje, a još manje tečaj rublja, ruske nacionalne valute.

Podaci Banke Rusije, središnje ruske banke, pokazuju da je u prosincu prošle godine godišnja stopa inflacije u Rusiji iznosila 7,4 posto, znatno više nego u eurozoni (2,9 posto) i gotovo dvostruko više od inflacijskog cilja ruske središnje banke koji iznosi četiri posto na godinu.

Znatno je pala i vrijednost ruske valute pa, također prema podacima Banke Rusije, u utorak jedan američki dolar vrijedi više od 91 rublja, dok se za euro dobiva preko 98 rubalja.

Rusija i u BRICS-u drugorazredni igrač

Poluizolirana Rusija ni na svjetskoj političkoj sceni više nema ulogu kakvu je ne tako davno imala. Ruska invazija na Ukrajinu gotovo je paralizirala Ujedinjene narode, u kojima Moskva sve češće vitla vetom.

Umjesto razvoju suradnje s Europom, čiji je dio, a koja je gotovo jednoglasno stala na stranu Ukrajine, Moskva je izbačena ili se sama povukla iz gotovo svih europskih institucija te se okrenula jačanju odnosa sa zemljama Trećeg svijeta. Dok je u fokusu ruske politike ranije bio (sada nepostojeći) G8, odnosno forum koji je okupljao sedam najrazvijenijih zemalja svijeta (G7) i Rusiju, ruska vanjska politika sada se vrti oko BRICS-a, labavog foruma velikih zemalja u razvoju.

No, ni u tom bloku Rusija ne vodi glavnu riječ. Kina i Indija jednostavno su veće - i politički i ekonomski, od današnje Rusije, pa BRICS doživljavaju kao svoj teren, a Rusiju tek kao drugorazrednog igrača na njemu.

U takvoj situaciji, Moskvi i ne preostaje ništa drugo nego da jača odnose i vlastitu poziciju u ODKB-u i EAEU, odnosno na postsovjetskom prostoru. Od ostalih igrača, na raspolaganju su joj i Sjeverna Koreja, Iran i Kuba, kojima se također okrenula.

Ruski oligarsi žele Zapad

Sve to, međutim, za Putina i rusku elitu teško da može nadomjestiti život kakav su vodili 30-ak godina nakon Hladnog rata. Svakako da putovanje u Peking, Hong Kong, Teheran ili Havanu ima svojih čari, kao što i nastup ruskih kompanija na tamošnjim tržištima itekako ima pluseva, ali kako god da okrenete, nijedna od tih prijestolnica i zemalja ne može biti zamjena za New York, London, Pariz, Rim, Berlin i bogata tržišta Sjeverne Amerike i Europe. Baš kao što ni vreće kineskog juana ili indijske rupije ne mogu zamijeniti američki dolar ili euro.

Ruski političari i oligarsi toga su postali svjesni na bolniji način - nakon što su im uvedene sankcije i zamrznuta imovina koju su držali diljem zapadnog svijeta, pa i u Hrvatskoj.

Koji su uvjeti za novi detant?

U tom kontekstu valja promatrati i Putinov intervju s Carlsonom. Kao i inače u kremaljskom žargonu, puno je važnije ono što nije rekao od onog što je kazao, a kazao je mnogo.

Otvorenim ostaje pitanje kako će Zapad reagirati na Putinovu ponudu. Hoće li se nastaviti iscrpljivati u neobjavljenom ratu s Moskvom ili će ipak sjesti za pregovarački stol i pokušati pronaći neki modus vivendi, neku ušicu igle, s oslabljenom, ali ipak ne i slomljenom Rusijom? I ako će prihvatiti nekakav kompromis, koji će biti uvjeti tog novog detanta?

Rješenje za zelenim stolom

Kakav god bio ishod, Bruxelles i Washington bi trebali voditi računa o tome da sama Rusija zauzima gotovo polovicu europskoga kontinenta i da sigurnost Europe bez dijaloga s tom zemljom ne postoji, Isto tako, zapad Europe treba ruske resurse, posebno energente.

Poslije ruske agresije na Ukrajinu, život s Rusijom teško da je više moguć, barem u doglednoj budućnosti. No, nekakav suživot morat će se postići. U protivnom, nastavit ćemo se gledati preko nišana i nadati da će rovovi ostati tamo gdje su sada.

Sve to ne znači da Zapad treba popuštati Moskvi niti da joj treba isporučiti Ukrajinu na pladnju. Znači, međutim, da konačno treba racionalno, a ne emotivno sagledati stvari, sjesti za stol i dati priliku diplomaciji da završi sukob koji se očito na bojnom polju ne može završiti. Put do rješenja uvijek postoji, samo ga treba naći.