U studiji Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije ističe se kako se jača integracija zemalja Zapadnog Balkana s Unijom i prije punopravnog članstva može ostvariti 'jačanjem' sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju

Mogući odgovor sada nudi i ugledni Bečki institut za međunarodne ekonomske studije, čiji je stručnjak Hubert Gabrisch u analizi "Kako pokrenuti stvari u odnosima EU i Zapadnog Balkana" analizirao dosadašnje rezultate na putu zemalja Zapadnog Balkana u EU te dao nekoliko prijedloga i preporuka.

Presedani u eurointegracijama postoje

Pojednostavljeno rečeno, Gabrisch preporučuje da se sporazumi o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), koje s Unijom imaju sve zemlje Zapadnog Balkana, "pojačaju" instrumentima poput carinske unije zemalja regije s EU, slobodom kretanja radne snage i sudjelovanjem predstavnika zemalja regije u procesima donošenja odluka na razini Unije.

Presedani za tako nešto, podsjećaju na Bečkom institutu, postoje, a mogu se naći u, primjerice, carinskoj uniji EU i Turske, koja postoji od 1995. godine, kao i u Europskom gospodarskom prostoru (EEA), kojim se EU u velikom dijelu svoje regulative "širi" na tri članice EFTA-e - Island, Lihtenštajn i Norvešku, dok četvrta članica EFTA-e - Švicarska, s Unijom ima bilateralno ugovoren sličan aranžman.

'Premošćivanje' do punopravnog članstva

Naravno, "pojačani" SSP-i nisu i ne mogu biti zamjena za punopravno članstvo zemalja Zapadnog Balkana u EU. No, mogu poslužiti kao instrument "premošćivanja" razdoblja u kojem se i EU i Zapadni Balkan moraju pripremiti za ulazak u EU, ističe se u studiji.

"Daljnja evolucija asocijacijskih sporazuma - primjerice, u pravcu carinske unije ili oblikovanja odluka - mogla bi Uniji kupiti vrijeme za vlastite reforme", upozorava se u analizi te se dodaje i kako su spore reforme u zemljama Zapadnog Balkana jedan od razloga što proces proširenja već desetak godina tapka na mjestu.

Zemlje regije već imaju status pridruženih članica EU

Sve zemlje Zapadnog Balkana imaju s EU sklopljene asocijacijske sporazume koji su u njihovu slučaju nazvani SSP-ima. Prvi je takav sporazum još 2001. godine sklopila Sjeverna Makedonija, a posljednji, tek 2015., Kosovo. U slučaju svake od šest zemalja regije, SSP-i znače i faktično pridruženo članstvo tih zemalja Uniji.

Štoviše, u slučaju svih, osim Kosova, koje je u specifičnoj poziciji, budući da njegovu neovisnost ne priznaje pet članica Unije (Španjolska, Slovačka, Rumunjska, Grčka i Cipar), SSP-i govore o mogućnosti članstva zemalja regije u Uniji, podsjećaju na Bečkom institutu. No, valja reći kako se i u slučaju kosovskog SSP-a govori se o "jasnoj europskoj perspektivi" Prištine.

Do sada su sve zemlje Zapadnog Balkana podnijele zahtjeve za članstvo u EU. Najprije je to 2003. godine uradila Hrvatska, dok je još, prije nego je pristupila EU, spadala pod Proces stabilizacije i pridruživanja, potom Sjeverna Makedonija 2004. godine, a posljednje Kosovo, krajem prošle godine.

Ako iz ove priče izuzmemo Hrvatsku, koja je od 2013. godine članica EU i Bruxelles i međunarodne institucije je više ne vode kao državu Zapadnog Balkana, sve su zemlje regije, s izuzetkom Kosova, do danas postale kandidati za članstvo u EU. Kako je Priština zahtjev podnijela tek krajem prošle godine, za EU je Kosovo i dalje u statusu samo potencijalnog kandidata za članstvo u Uniji.

Razvučeni pregovori

Većina država regije do sada je otvorila i pregovore o ulasku u EU. Najprije je 2012. godine pregovarati počela Crna Gora, potom 2014. Srbija, a prošle godine i Sjeverna Makedonija i Albanija.

U Sarajevu očekuju da će BiH otvoriti pregovore o članstvu do kraja ove godine, dok će početak pregovora o Kosovu ovisiti o tome kada će dobiti status kandidata i kako će se dalje razvijati stanje na terenu. Ipak, treba naglasiti kako su svi ti pregovori još uvijek daleko od završetka.

Unatoč određenom napretku zemalja regije na EU putu, u Bečkom institutu upozoravaju kako Unija u ovom trenutku nije spremna primiti u punopravno članstvo toliki broj zemalja, i to iz jednostavnog razloga što bi joj prijetila paraliza rada institucija i donošenja odluka. Valja podsjetiti da status kandidata za članstvo od 1999. godine ima i Turska te da je kandidatski status lani dodijeljen i Ukrajini i Moldaviji, kao i da članstvu u Uniji teži i Gruzija koja je sada, kao i Kosovo, u statusu potencijalnog kandidata.

Dva scenarija za EU - 'orbanizacija' i još dublja integracija

Stoga se pred EU, kada se podvuče crta, nalaze dvije mogućnosti, ocjenjuju na Bečkom institutu.

Prva opcija mogla bi se nazvati razvodnjavanjem Unije ili, kako stoji u analizi, njenom "orbanizacijom". U takvom scenariju bi primanje novih članica Uniju zapravo svelo na ekonomski savez država članica, odnosno otprilike na ono što je nekad bila Europska ekonomska zajednica (EEZ). Ta je opcija, međutim, malo vjerojatna ako se uzme u obzir što je sve napravljeno na projektu europskog ujedinjavanja proteklih desetljeća.

Druga opcija podrazumijeva nastavak dublje političke i ekonomske integracije članica Unije. No, u slučaju zemalja Zapadnog Balkana, to znači da će ući u još integriraniju EU nego što je ona danas. Kako bi se to postiglo i kako bi Unija mogla funkcionirati s više od 30 članica, potrebna je njena unutarnja reforma jer joj, u protivnom, prijeti "preproširivanje" koje bi je moglo dokrajčiti, napominje se u analizi.

Zemlje regije 'moraju strpljivo čekati'

Za zemlje Zapadnog Balkana drugi, realniji scenarij, znači da moraju strpljivo čekati, ističe se u analizi.

U protivnom, uđu li u EU prije nego ona sama, a i oni, za tako nešto budu spremni, nove bi se članice mogle suočiti s brojnim derogacijama, odnosno izuzećima od sudjelovanja u nizu politika EU, što ipak nije cilj europskih integracija.

'Srednji put'

U Beču stoga nude "srednji put" - jačanje postojećih SSP-a tako da se zemlje regije bolje pripreme za izazove koje im nosi članstvo u EU, a sama Unija za primanje velikog broja novih i siromašnijih članica.

Polazne točke u tom procesu su shvaćanje da je SSP već sada pretpristupni instrument, što sporazumi koje je EU sklapala sa zemljama koje su joj pristupile 2004. i 2007. godine ipak nisu bili, kao i da su SSP-i samo "tranzitna zona" na putu zemalja regije u EU.

Carinska unija i jačanje sigurnosti

Stoga predlažu da se SSP-i nadopune elementima kao što su carinska unija s EU, kakvu ima Turska. Carinska unija pritom ne mora značiti potpuno utapanje zemalja regije u carinsko područje Unije i njenu jedinstvenu trgovinsku politiku prema svijetu, već se, kao što je slučaj s Turskom, može uspostaviti samo u određenim segmentima trgovine.

Također, u Bečkom institutu predlažu jaču suradnju zemalja Zapadnog Balkana s EU u brojnim područjima. Među njima su zajednička borba protiv pranja novca i organiziranog kriminala, zatim suzbijanje trgovine ljudima i zaštita granica od ilegalnih migracija.

Konačno, zemljama Zapadnog Balkana moglo bi se omogućiti da sudjeluju u razgovorima o europskim politikama i donošenju odluka i mimo područja koja su pokrivena SSP-ima. Nešto slično već postoji u slučaju EEA, čije članice iz EFTA-e sudjeluju u kreiranju propisa koji se odnose i na njih, iako ne sudjeluju u samom odlučivanju o njima u institucijama Unije.

No, valja naglasiti kako u Beču ne zagovaraju pristupanje zemalja Zapadnog Balkana EEA, budući da je taj mehanizam stvoren kao zamjena za punopravno članstvo, dok kod Zapadnog Balkana i dalje ostaje cilj puna integracija u Uniju.

"Zapadni Balkan bi tako postao integralni dio važnog područja koordinacije ekonomske politike i sudjelovanja u njoj", zaključuje se u analizi.

Institucije za jačanje suradnje EU i zemalja Zapadnog Balkana već postoje

Analiza ukazuje i na značaj jačanja regionalne suradnje među zemljama Zapadnog Balkana, što je i jedna od obveza tih zemalja iz Procesa stabilizacije i pridruživanja.

Također, u studiji se podsjeća da su SSP-ima stvorene i institucije za suradnju EU i svake od zemalja regije, poput Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje. Novi pristup regiji otvara prostor za proširenje djelokruga rada tih institucija.

Proširenje Unije opet na dnevnom redu

Podsjetimo, nakon punog desetljeća zastoja u politici proširenja Unije, predsjednik Europskog vijeća Charles Michel je na Bledskom strateškom forumu krajem kolovoza najavio da i EU i kandidati moraju do 2030. godine biti spremni za novo proširenje Unije.

Iz Europske komisije su potom kazali da EU ostaje privržena politici proširenja, ali i dosadašnjem načelu da u Uniju ulaze zemlje ovisno o svojim zaslugama na EU putu.

Četiri kruga europskih integracija

Nedavno su stručnjaci njemačke i francuske vlade izradili prijedlog reforme EU i njenog proširenja. U prijedlogu se, među ostalim, govori o četiri brzine ili kruga europskih integracija.

Prvi krug su zemlje koje pripadaju samoj "jezgri EU" jer, osim što su članice EU, pripadaju i Schengenu i eurozoni. U tu skupinu zemalja od ove godine ulazi i Hrvatska.

Drugi krug europskih integracija obuhvatio bi EU u cjelini, odnosno kako članice "jezgre", tako i one koje to nisu jer nisu uvele euro ili pristupile Schengenu.

Među članicama EU, izvan eurozone i dalje su Danska, Švedska, Poljska, Češka, Mađarska, Rumunjska i Bugarska. Izvan Schengena su Irska, Rumunjska i Bugarska te Cipar.

Treći krug europskih integracija, po spomenutom prijedlogu, odnosi se na pridruženo članstvo. Riječ je o integraciji ostalih europskih zemalja s EU, ali bez formalnog članstva. U tu bismo skupinu svakako trebali ubrojiti Island, Lihtenštajn i Norvešku, koje su s Unijom integrirane u okviru EEA, te Tursku, kao zemlju koja je u carinskoj uniji s EU.

Četvrti krug europskih integracija, po francusko-njemačkom prijedlogu, obuhvaća članice Europske političke zajednice, labavog udruženja svih država na europskom kontinentu, osim Rusije i Bjelorusije.

Hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Željana Zovko u nedavnom je intervjuu za Euractiv kazala se Europska politička zajednica dobro razvija te je nagovijestila da bi joj u budućnosti mogle pristupiti još neke zemlje, poput Kazahstana, koji želi jačati odnose s Europom i čiji se mali dio teritorija također nalazi na europskom kontinentu.

Zovko je u intervjuu odbacila i tvrdnje da se zemljama Zapadnog Balkana neće nuditi punopravno članstvo u Uniji, već nekakva zamjena u vidu "virtualnog" ili pridruženog članstva.