U londonskom Centru za europsku reformu ističu kako je taj model već primijenjen 1955. kada je NATO-u pristupila Zapadna Njemačka, koja je i istok Njemačke smatrala svojim teritorijem, ali NATO se nije obvezao na obranu tog dijela zemlje
Na predstojećem summitu NATO-a 11. i 12. srpnja u Vilniusu, Ukrajini najvjerojatnije neće biti ponuđeno punopravno članstvo u Sjevernoatlantskom savezu. Umjesto toga, NATO će Kijevu ponuditi bliže odnose i, vjerojatno, određena sigurnosna jamstva.
Ocjenjuje se to u novoj analizi Centra za europsku reformu (CER), think tanka iz Londona, kojem su u fokusu europske integracije.
'Pogrešan pristup'
U CER-u, međutim, smatraju da je takav pristup pogrešan. Smatraju da bi NATO Ukrajini trebao ponuditi punopravno članstvo u Savezu, ali s jamstvima obrane onih područja koje nadziru vlasti u Kijevu. Drugim riječima, NATO-ova jamstva ne bi se odnosila na, primjerice, Krim, kao ni na ostatak Ukrajine koji se nalazi pod ruskom okupacijom.
Presedan za tako nešto, ističu u Londonu, već je postojao. Kada je tadašnja Zapadna Njemačka 1955. godine primljena u NATO, jamstva tog vojnog saveza odnosila su se samo na područja koja je nadzirala vlada u Bonnu, a ne i na područje istoka Njemačke, na kojem je formiran DDR kojeg, međutim, tada ni Bonn ni Zapad nisu priznavali.
Umjesto toga, u Bonnu, a i u NATO-u, istok Njemačke tretirali su kao područje koje se privremeno ne nalazi pod nadzorom legalnih i demokratskih njemačkih vlasti, već ih nadzire druga vlast, u ovom konkretnom slučaju tadašnji SSSR. Stoga se i obveze iz članka 5. Sjevernoatlantskog ugovora, koji napad na jednu zemlju tretira kao napad na sve, nisu primjenjivale na područje Istočne Njemačke, iako su vlasti u Bonnu smatrale da je DDR sastavni dio njemačke države, objašnjavaju u CER-u.
"Članstvo u NATO-u ne bi, samo po sebi, spriječilo Rusiju da nastavi svoj napad na Ukrajinu. No, NATO bi mogao u Ukrajinu premjestiti svoje snage za zračnu obranu, logističku potporu i slično, te tako poručiti Kremlju da bi napad ruskih snaga na područja Ukrajine koja nadziru ukrajinske vlasti 'povlačio' i aktiviranje članka 5. NATO bi tako jasno poručio Vladimiru Putinu da riskira konvencionalni odgovor Saveza, iza kojeg stoji nuklearno odvraćanje", upozorava u analizi direktor vanjske politike u CER-u Ian Bond, nekadašnji britanski diplomat.
'Novi format suradnje NATO-a s Ukrajinom'
Ipak, vrlo su male šanse da bi Ukrajina na summitu u Vilniusu mogla dobiti pozivnicu za članstvo u NATO-u. I sam glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg nedavno je kazao kako se svi slažu da bi Ukrajina trebala ući u NATO, ali da se o nečem takvom ne može govoriti dok traje rat.
Hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman kazao je, pak, da "NATO stvara novi format suradnje s Ukrajinom".
Nakon summita NATO-a u Bukureštu Rusija napala Gruziju pa Ukrajinu
Ukrajina, kao i Gruzija, već godinama želi pristupiti NATO-u. No, na summitu Sjevernoatlantskog saveza 2008. godine u Bukureštu, na kojem su u članstvo u NATO-u pozvane Albanija i Hrvatska, dok je Sjeverna Makedonija stavljena "na led" dok s Grčkom ne riješi problem naziva države, Ukrajini i Gruziji je rečeno tek da će "jednoga dana" postati članice NATO-a. No, ništa nije napravljeno po tom pitanju niti su postavljeni ikakvi rokovi.
Problem je bio u strahu reakcije Rusije na proširenje NATO-a na dvije postsovjetske države. Doduše, još 2004. godine u NATO su primljene tri bivše sovjetske baltičke republike - Estonija, Latvija i Litva, ali one u očima Kremlja nikada nisu imale značaj dijela "ruskoga svijeta", kakav ima Ukrajina, čak ni uz činjenicu da u baltičkim državama i danas živi velika ruska manjina.
U Moskvi su, čini se, dobro shvatili poruke iz Bukurešta. Samo nekoliko mjeseci kasnije Rusija je napala Gruziju i oduzela joj dvije sjeverne regije - Abhaziju i Južnu Osetiju. Te su dvije regije i danas izvan domašaja vlasti u Tbilisiju.
Uslijedila je Ukrajina, i to prvi put 2014. godine, kada je Rusija zauzela i anektirala Krim te kada su proruski pobunjenici u Donbasu, uz svesrdnu pomoć Moskve, zauzeli trećinu te istočnoukrajinske industrijske i rudarske regije. Na zauzetom su području pobunjenici proglasili dvije "narodne republike" - Donjeck i Luhansk, koje je, u međuvremenu, "progutala" Rusija.
Pravi je rusko-ukrajinski rat krenuo 24. veljače prošle godine, kada je ogromna ruska vojska krenula na svog zapadnog susjeda. Nakon gotovo 16 mjeseci rata, Rusija drži otprilike petinu ukrajinskog teritorija, na istoku i jugu zemlje, koje je na jesen prošle godine i anektirala. Ipak, Ukrajina se uspjela oduprijeti ruskoj agresiji i očuvati državnost, kao i najveći dio teritorija. Dio zasluga za to ima i svesrdna pomoć Zapada i ostatka svijeta koju je Kijev dobio, budući da su rusku invaziju u više navrata osudili i Ujedinjeni narodi.
Ni SAD nije sklon primanju Ukrajine u NATO
Protivnika brzog primanja Ukrajine u NATO ne nedostaje. Dok su se ranije tome protivile mahom europske zemlje, predvođene Njemačkom i Francuskom, danas primanju Ukrajine nije sklon, ocjenjuju u CER-u, ni SAD.
Sve to Rusiji praktično daje pravo veta u ukrajinskoj vanjskoj politici u budućnosti, upozorava se u analizi CER-a znakovita naslova "Ukrajinsko napredovanje prema NATO-u: Ići od Bukurešta do Vilniusa bez pomicanja?".
Alternativna rješenja
U CER-u su stoga analizirali moguća rješenja za sigurnost Ukrajine u budućnosti.
Ona ne uključuju formalno pristupanje te istočnoeuropske zemlje NATO-u.
Prvi scenarij: podjela Ukrajine
Prvi i najgori scenarij, po njima, predstavlja moguća podjela Ukrajine. To je scenarij koji je 1953. godine doživjela Koreja i koji je i dalje na snazi na Korejskom poluotoku.
Čini se, ističu u CER-u, da je za scenarij podjele Ukrajine najzainteresiranija Kina, no male su šanse da će se ostvariti, budući da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ne želi ostaviti velike dijelove svoje zemlje pod ruskom okupacijom.
Drugi scenarij: neutralnost
Drugi scenarij je neutralnost. Brojne su europske zemlje bile ili su i danas neutralne.
Neke su, poput Švicarske, u neutralnosti imale više sreće, a druge, poput Belgije, koju je Njemačka pregazila u dva svjetska rata, znatno manje. Neke su, na kraju, i same odustale od neutralnosti i zatražile ulazak u NATO. Primjer za to je Finska, koja je u travnju postala 31. članica NATO-a, ili Švedska, koja još čeka zeleno svjetlo Turske i Mađarske za pristupanje tom vojnom bloku.
No, problem s ukrajinskom neutralnošću je, ističu u CER-u, što Putin Ukrajinu smatra ruskom zemljom i ne priznaje Ukrajince kao narod, što je sve, uostalom, više puta i javno rekao. Ukrajina je čak i na početku rata s Rusijom razmatrala politiku neutralnosti, ali to nije zaustavilo ruske snage u napadu na nju. Stoga u CER-u ni opciji neutralnosti ne daju prevelike šanse za uspjeh.
Treći scenarij: 'strategija ježa'
Treći scenarij je "strategija ježa", kakvu primjenjuje Izrael. U osnovi, radi se o tome da zemlja postane vojno toliko jaka da prestane biti vojna meta za neprijateljsko okruženje.
No, to bi značilo da bi Ukrajina morala držati veliku vojsku i izdvajati ogroman novac za obranu. Izrael je, primjerice, od 1967. do 1994. godine za obranu godišnje izdvajao 10 posto svog bruto domaćeg proizvoda (BDP) ili čak i više. Teško da si ratom razorena Ukrajina može dopustiti takve izdatke, kažu u CER-u.
Uz to, Izrael ima nuklearno oružje, iako vlada u Jeruzalemu to nikada nije priznala, dok okolne arapske zemlje ne raspolažu takvim oružjem. S druge strane, Ukrajina nema nuklearno oružje, a Rusija je nuklearna sila. Stoga u CER-u ni "strategiji ježa" u ukrajinskom slučaju ne daju velike šanse za uspjeh.
Četvrti scenarij: sigurnosna jamstva EU
Četvrti scenarij u Londonu vide u sigurnosnim jamstvima koje bi Ukrajini pružila Europska unija. Ona su, barem na papiru, čak i jača od onih koje daje NATO, ocjenjuju u CER-u.
Međutim, Ukrajina bi prethodno morala pristupiti EU, što je proces koji će trajati godinama, a možda i desetljećima. Uz to, zajednička europska obrana ni približno nije razvijena kao ona unutar NATO-a. Pritom treba voditi računa da je EU ponajprije ekonomski, a tek potom i politički savez suverenih država. Zbog svega toga, ovaj se scenarij može opisati kao nešto na dugom štapu i s malim šansama za uspjehom.
Peti scenarij: sigurnosna jamstva 'koalicije voljnih'
Posljednji, peti scenarij podrazumijeva davanje jamstava Ukrajini od strane zemalja članica EU i NATO-a koje su to voljne učiniti. Nešto slično je u svibnju prošle godine dogovorila Švedska s Velikom Britanijom, podsjećaju u CER-u.
I francuski predsjednik Emmanuel Macron nedavno je u Bratislavi kazao da se Ukrajini mogu pružiti "solidna sigurnosna jamstva", bez spominjanja NATO-a, napominju u CER-u.
No, čak i kada bi pojedine članice NATO-a -"koalicija voljnih" - Ukrajini dale takva jamstva, otvoreno je pitanje što bi to značilo za ostatak NATO-a. Ako, primjerice, Poljska pruži sigurnosna jamstva Ukrajini, pa se potom nađe pod ruskim udarima, bi li u tom slučaju ostale članice NATO-a trebale aktivirati članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora i priteći upomoć Poljskoj i tako zaratiti s Rusijom, pitaju se u CER-u.
"Članstvo Ukrajine u NATO-u imalo bi jasne prednosti nad bilo kojom od ovih opcija. Ono ne bi nagradilo Putina za agresiju. Za razliku od neutralnosti, ne bi ostavilo Ukrajinu da ovisi o ruskoj dobroj volji za svoju sigurnost u budućnosti", zaključuje se u analizi CER-a.