SANJA CESAR ZA EURACTIV: EU treba osigurati da sve žene i djevojčice u Europskoj uniji imaju istu razinu zaštite

Europski parlament je većinom glasova u srijedu, 15. veljače, izglasao rezoluciju u kojoj se poziva sve zemlje EU koje još nisu ratificirale konvenciju da to učine, a osuđeni su i pokušaji nametanja alternativnih dokumenata. Do sada Bugarska, Češka, Mađarska, Latvija, Litva i Slovačka, nisu ratificirale rezoluciju, a Poljska pokušava nametnuti alternativu kroz tzv. zakon o obitelji.
O značenju rezolucije koja je izglasana u EU parlamentu, ali i razlozima odbijanja šest zemalja i pokretima koji se protive Istanbulskoj konvenciji razgovarali smo sa Sanjom Cesar, psihologinjom, aktivisticom iz zagrebačkog Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje,CESI.

Euractiv: Kako komentirate činjenicu da još uvijek šest zemalja EU ne želi prihvatiti Istanbulsku konvenciju i njezino promicanje smatra problematičnim?

Cesar: Konvencija je dosad najsnažniji i najsveobuhvatniji alat za sprečavanje i suzbijanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Ratifikacijom ovog dokumenta država preuzima obaveze koje se tiču prevencije, pružanja podrške i zaštite osobama koje su preživjele nasilje, sankcioniranja počinitelja te donošenja politika koje omogućuju sveobuhvatni odgovor na nasilje nad ženama. Pruža smjernice za države i nacionalna tijela kako bi oni mogli pružiti odgovarajući multidisciplinarni odgovor na nasilje nad ženama i nasilje u obitelji.
Konvencija prepoznaje da je nasilje nad ženama rodno uvjetovano i da njegovo suzbijanje nije moguće bez prepoznavanje da je ova vrsta nasilja duboko ukorijenjena u društvenim strukturama, normama i vrijednostima društva te da je ono manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca. Prevencija i suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja, između ostalog traži da se mijenjaju rodne norme, da se radi na uklanjanju rodnih stereotipa i predrasuda. I to izaziva otpore u određenom dijelu javnosti što smo imali/e prilike vidjeti i u Hrvatskoj. U nekim se državama politički instrumentalizara Konvencija, umanje se njezina važnosti i pozitivni učinak na suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja te iznosi primjedbe i bojazni koje se temelje na manipulacijama, obmanjujućim i lažnim tumačenjima Konvencije, a sve je to često povezano s nazadovanjem u području rodne ravnopravnosti. Takve kampanje dezinformiranja često koordiniraju i financiraju ultrakonzervativne grupe i antirodni pokreti koji žele čiji je cilj sijati strah u društvu zbog njezina navodnog „razornog učinka na obitelj“ i promicanja „rodnih ideologija”.
Stoga je važno da sve zemlje ratificiraju konvenciju jer je ona ključni mehanizam za iskorjenjivanje nasilja nad ženama i drugih oblika rodno utemeljenog nasilja te kontinuirano naglašavati neophodnost poštivanja standarda koje ona uspostavlja. EU treba poduzeti sve potrebne mjere kako bi štitio i promicao pravo svih žena i djevojčica na život bez rodno uvjetovanog nasilja.

Euractiv: Je li rezolucija koja je izglasana u EU parlamentu ipak korak naprijed?

Cesar: Rodno uvjetovano nasilje i dalje je jedna od najvećih prijetnji ostvarivanju ljudskih prava u svijetu, koja u nerazmjerno velikoj mjeri pogađa žene. Svaka treća žena diljem svijeta doživjela je fizičko i/ili seksualno nasilje tijekom života. U 2020. godini, jedna od dvije mlade žene doživjela je elektroničko rodno uvjetovano nasilje.
Nasilje protiv žena predstavlja oblik diskriminacije i ozbiljnu prepreku postizanju rodne ravnopravnosti, ima negativan utjecaj na fizičko i mentalno zdravlje, a posljedice su vidljive su na individualnoj razini, u obitelji, zajednici i gospodarstvu. Osim toga, pokazalo se da offline i online nasilje ima odvraćajući učinak na sudjelovanje žena i djevojaka u politici i drugim područjima društvenog i javnog života. Porast rodno uvjetovanog nasilja i nasilja u obitelji tijekom pandemije COVID-19, više nego ikad ukazuje na potrebu za napretkom u zaštiti od rodno uvjetovanog nasilja.
Rodno uvjetovano nasilje je raširena pojava te bi EU trebala ratificirati Konvenciju i uspostaviti blisku suradnju članica koje će se zajedno boriti protiv takvog nasilja i osigurati da sve žene i djevojčice u Europskoj uniji imaju istu razinu zaštite. Zemlje koje su ratificirale Konvenciju pojačale su napore za prevenciju i unaprijedile istrage i kazneni progon, kao i službe za zaštitu žena i djevojčica koje su žrtve nasilja. Rodna ravnopravnost je temeljna vrijednost Europske unije i članice EU moraju biti predvodnice u unaprjeđenju u društvenog, ekonomskog, kulturnog statusa žena, a preduvjet je iskorjenjivanje svih oblika rodno uvjetovanog nasilja.

Euractiv: Dakako, ratifikacija je jedno, a provođenje - drugo. Hrvatska je ratificirala Istanbulsku konvenciju 2018., no koliko napreduje u stvarnoj implementaciji?

Cesar: Hrvatska je uputila svoje izvješće stručnoj skupini zaduženoj za praćenje napretka u implementaciji konvencije u kojem predstavlja napredak u određenim područjima. Pozitivni pomaci postoje u području promjene legislative, širenja mreže usluga za pomoć žrtvama, kao što su otvaranje novih skloništa, telefonske linije za žrtve nasilja i sl. Organizacije civilnog društva i stručnjakinje izradile su Izviješće u sjeni kojim su osigurale alternativne informacije za GREVIO, a koje su rezultat izravnog rada sa žrtvama nasilja, rada na prevenciji i suzbijanju rodno uvjetovanog nasilja. U izvješću se iznose argumenti koji ukazuju na izazove i manjkavosti u funkcioniranju sustava i konkretne preporuke za unaprjeđenje.
Neke od naših najvažnijih preporuka fokusirane su na:
• manjak rodne perspektive u zakonima, politikama i praksi
• visoku razinu nerazumijevanja rodne utemeljenosti nasilja prema ženama i nasilja u obitelji koje se očituje u okrivljavanju žrtava, proglašavanju žrtava nesuradljivima i nepodobnima za roditeljstvo te u praksi, dvostrukih uhićenja i dvojnih optužbi
• nedostatak kvalitetne, sveobuhvatne, dugotrajne edukacije o rodno uvjetovanom nasilju za sve stručnjake koji u svom radu dolaze u kontakt sa žrtvama rodno uvjetovanog nasilja
• nedostatno i netransparentno vođenje statistika od strane državnih institucija
• nedostatke u radu koordinacijskih tijela, kao i u suradnji i komunikaciji među institucijama, koje se često ne pridržavaju u potpunosti propisa i protokola; nedostatak dijaloga sa ženskim organizacijama civilnog društva
• neprovođenje procjene rizika, kršenje prava žrtve, manjkavosti u sustavu zaštite žrtava od budućeg nasilja
• nedostatak servisa specijaliziranih za pružanje podrške žrtvama seksualnog nasilja te nedostatak kapaciteta specijaliziranih skloništa namijenjenih (isključivo) ženama i njihovoj djeci
• iznimno blagu i neefikasnu penalnu politiku
• nasilje prema ženama u zdravstvenom sustavu, s naglaskom na zdravstvenu zaštitu za reproduktivno zdravlje te preporuke za donošenje Akcijskog plana za reproduktivno zdravlje žena.