Porast broja kaznenih djela nasilja nad ženama i u obitelji dijelom posljedica senzibilizacije i edukacije odgovornih u sustavu, mada i dalje postoje predrasude, a nedostaje i empatije za žrtve
Zastupnici u Europskom parlamentu su prošli tjedan odobrili pristupanje Europske unije Konvenciji Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatijoj kao Istanbulska konvencija, iako neke članice poput Mađarske i Poljske Konvenciju nisu još ratificirale.
Hrvatska je uz velike prijepore prihvatila Konvenciju, koja je stupila na snagu 1. listopada 2018. godine, ali se i gotovo pet godina nakon toga u praksi pokazuje kako je dokument iz Istanbula još uvijek dijelom mrtvo slovo na papiru.
Iako Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, kojem je na čelu ministar Marin Piletić, podsjeća da država dugi niz godina poduzima mjere usmjerene na zaštitu žrtava nasilja u obitelji u više područja još od 2000. godine, institucije poput Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, ali i nevladine organizacije, kao i dio oporobenih političara tvrde da ni pet godina nakon ratifikacije Istanbulske konvencije nije osigurana dosljedna zaštita žena od nasilja niti su sve istanbulske odredbe implementirane u hrvatsko zakonodavstvo.
Nerazumijevanje nasilja nad ženama kao oblik rodno uvjetovanog nasilja
Neki od problema u praksi, koje ističu su manjak razumijevanja nasilja nad ženama kao rodno uvjetovanog problema, loše tretiranje žena koje su proživjele nasilje u postupcima dodjeljivanja skrbi nad djecom, tretiranje partnerskog nasilja kao obiteljskog konflikta, kao i upotreba medijacije koja je suprotna odredbama Istanbulske konvencije.
Naglašavaju slabosti unutar sustava zaštite od nasilja prema ženama i u obitelji, koje se prije svega odnose na poteškoće u procesuiranju takvih djela, preniske kazne počiniteljima, kao i još uvijek nedovoljnu međuresornu suradnju, a naglašavaju da je potrebno i podizati razinu svijesti o nasilju. Pozdravljaju usvojajanje određenih izmjene zakona koje se odnose na implementaciju Istanbulske konvencije, ali upozoravaju da konkretne provedbe često nema.
No, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike za Euractiv navodi da "u cilju provedbe odredaba Konvencije, nadležna državna tijela kontinuirano poduzimaju mjere i aktivnosti kojima u području prevencije, zaštite žrtava, unaprjeđenja zakonodavnog okvira, jačanja kapaciteta stručnjaka i unaprjeđenja međuresorne suradnje te pomoći počinitelju u promjeni njegova ponašanja“.
Pooštrene zakonske sankcije za počinitelje
Podsjećaju da su sukladno Konvenciji posvetili dodatnu pozornost i žrtvama seksualnog nasilja i seksualnog uznemiravanja pa su u suradnji s nadležnim državnim tijelima, organizacijama civilnog društva i inicijativom građana izradili Nacionalni plan za suzbijanje seksualnog nasilja i seksualnog uznemiravanja za razdoblje do 2027. godine i pripadajući Akcijski plan za razdoblje do 2024. godine, koji hrvatska Vlada usvojila u prosincu 2022. godine.
Ministarstvo također naglašava da su provedene izmjene Kaznenog zakona, Zakona o kaznenom postupku i Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji da bi bolje i učinkovitije zaštitili žrtve, dodavši da su primjeri obiteljskog nasilja uvedeni u kazneno i prekršajno zakonodavstvo te su propisane novčane i/ili zatvorske kazne za počinitelje.
“Tako su primjerice kaznena djela u Kaznenom zakonu usklađena s kaznenim djelima koja propisuje Konvencija, pooštreno je kažnjavanje te brže i učinkovitije procesuiranje počinitelja kaznenih djela nasilja nad ženama, djecom i u obitelji, osigurana je učinkovitija kaznenopravna zaštita žrtava kaznenog djela spolnog uznemiravanja i nezastarijevanje teških kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta te je uvedena i nova inkriminacija zlouporabe snimke spolno eksplicitnog sadržaja, revizija kaznenog djela neprovođenja odluke za zaštitu dobrobiti djeteta te proširenje značenja izraza bliske osobe koja sada obuhvaća i sadašnjeg ili bivšeg partnera u intimnoj vezi“, istaknuli su.
Broj kaznenih djela nasilja u obitelji se utrostručio, prekršajnih prepolovio
Iako se provode brojne mjere, u posljednjih desetak godina se broj prijavljenih slučajeva nasilja u obitelji nije bitno smanjio, a policijske statistike govore da se u istom razdoblju više nego utrostručio broj kaznenih djela povezanih s nasiljem u obitelji.
Nakon što je 2015. godine bilo nešto više od 2.000 evidentiranih kaznenih djela, lani je zabilježeno više od 7000 slučajeva nasilničkih ponašanja koja su završila kaznenom prijavom. Istovremeno se broj prekršajnih takvih djela praktički prepolovio i pao sa skoro 14.000 u 2015. godini na manje od 8.000 lani.
Broj ubojstava žena također je u porastu pa je lani u Hrvatskoj živote izgubilo 13 žena, a ubojice su bile njihove bliske osobe odnosno osobe kojima su vjerovale i u čijem su okruženju živjele.
Samo u protekla 24 sata je prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova objavljenim u ponedjeljak evidentirano još 17 slučajeva nasilja u obitelji, od kojih su jedan tretirali kao kaznena djela, a ostale kao prekršaje. Proteklog vikenda je policija zabilježila više od 50 slučajeva nasilja u obitelji od kojih je skoro trećina imala elemente kaznenog djela.
Jačanje senzibilizacije i edukacije zaposlenih u sustavu
Na upit Euractiva koliko su takve poražavajuće brojke posljedica upravo neprovođenja Istanbulske konvencije odnosno bi li slika nasilja nad ženama i nasilja u obitelji bila bolja, da su provedene sve odredbe Konvencije, na koje se Hrvatska obvezala, javna pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić je odgovorila da je “glavni zabilježeni trend zadnjih skoro deset godina kontinuirani rast broja kaznenih djela nasilničkih ponašanja u obitelji i među bliskim osobama te pad broja prekršajnih djela u istom razdoblju“.
Dodala je da je takav trend dijelom zasigurno uzrokovan pojačanim naporima koje posljednjih godina policija ulaže u senzibilizaciju i edukaciju policijskih službenika i službenica u svrhu prepoznavanja i pravilnog, odnosno težeg, kvalificiranja određenih ponašanja kroz kaznenopravnu umjesto prekršajnopravnu zaštitu.
Pravobraniteljica također smatra da neupitno postoji i veza između senzibilizacije i edukacije policije te generalne senzibilizacije i edukacije građanki i građana i evidentiranog povećanja broja prijava za kaznena djela obiteljskog nasilja.
“Naglašavam kako komparativno gledajući, u većini država koje su ratificirale Istanbulsku konvenciju dolazi do porasta prijava za teže oblike rodno utemeljenog nasilja i to upravo zbog navedenih razloga“, kaže Ljubičić.
“Višegodišnji trend pada broja prijavljenih počinitelja i broja žrtava nasilja u obitelji u području prekršajnopravne zaštite, uz višegodišnji i kontinuirani porast slučajeva u području kaznenopravne zaštite, upućuje na zaključak da naš sustav borbe protiv nasilja prema ženama i u obitelji zapravo nije ustrojen na način da učinkovito adresira i uklanja uzroke nasilja kroz prevenciju, edukaciju i obrazovanje, već se isključivo oslanja na adresiranje posljedica nasilja kroz penalnu politiku i kažnjavanje“, upozorila je Pravobraniteljica.
Nasilje nije privatni problem, ohrabriti žrtve da prijavljuju zlostavljače
Također je istaknula da nasilje u obitelji nije privatni problem pojedinca već se radi o društvenom i globalnom problemu s kojim se hrvatsko društvo treba suočiti i boriti.
“Stoga je od izuzetne važnosti da se svaki oblik nasilja žurno prijavi i procesuira, da se žrtvu zaštiti, a nasilnika primjereno sankcionira jer se tako šalje i društvena poruka o neprihvatljivosti takvog oblika ponašanja. S tim u vezi, od značajne važnosti je i ohrabrivanje samih žrtava da prijavljuju nasilje, ali da to čine i svi oni koji imaju određenih saznanja o navedenom“, dodaje.
Na temelju prakse i višegodišnjih analiza, Ljubičić je zaključila kako od svih metoda suzbijanja rodno utemeljenih nasilničkih ponašanja, represivne mjere i metode uvijek predstavljaju kratkoročna rješenja s vrlo ograničenim učinkom, a nerijetko i kontra-učinkom, jer se isključivo bave posljedicama nasilja.
„Za razliku od represije, svi oblici obrazovanja i edukacije, preventivnog rada, uključujući i dugotrajne terapijske te resocijalizacijske procese s počiniteljima, predstavljaju kvalitetnija i dugoročnija rješenja jer se bave uzrocima, a ne posljedicama nasilja te su stoga garant uspješnog suzbijanja, ali i iskorjenjivanja ove vrste nasilja“, smatra Pravobraniteljica.
U cijelom procesu se nerijetko sustav lomi na ženama žrtvama nasilja, iako postoji cijeli niz pravnih propisa koji, kako podsjeća Ministarstvo, osiguravaju žrtvama pravo na različite vrste pomoći od psihološke i pravne preko smještaja u skloništa za žrtve nasilja i prava na zaštitu dostojanstva tijekom ispitivanja, do prava na izbjegavanje kontakta s počiniteljem prije i tijekom postupka.
Treba imati više povjerenja u iskaz žrtve nasilja
Rupe u sustavu pokušavaju zakrpati nevladine organizacije koje se bave zaštitom žena i djece od nasilja.
“Žene se svakodnevno suočavaju s nasiljem, a ženama koje su proživjele nasilje se ne vjeruje i to je problem. Ako ne vjerujemo njihovoj interpretaciji, onda zaista ne možemo reagirati prema Istanbulskoj konvenciji“, naglasila je u razgovoru za EuractivNeva Tölle osnivačica i koordinatorica Autonomne ženske kuće Zagreb pod čijim okriljem djeluje i sklonište za zlostavljane žene i njihovu djecu.
“Ako niste empatični i ne vjerujete ženi, mislite da ona laže, kako ćete prihvatiti Istanbulsku konvenciju koja kaže da treba vjerovati iskazu žene“, pita Tölle, koja je lani dobila Nagradu grada Zagreba za dugogodišnje uspješno praktično i javno djelovanje u korist žena koje su preživjele muško nasilje te za požrtvovnu i upornu borbu protiv muškog nasilja nad ženama i djecom. U Hrvatskoj od 2020. godine postoji 25 skloništa za žene i djecu žrtve nasilja, većinu financira Ministarstvo.
Dodaje da ljudi koji rade unutar sustava trebaju odmah zaštititi žrtvu i sankcionirati počinitelja sukladno težini nasilja, a razumijevanja često nema.
Primjereno kazniti i osobe iz sustava koje ne primjenjuju zakone
Tölle također upozorava da se prilikom educiranja nadležnih djelatnika za ovu problematiku iz sustava socijalne skrbi, policije, pravosuđa, obrazovanja i zdravstva, stručni edukatori već godinama susreću s brojnim predrasudama koje polaznici pokazuju prema ženama žrtvama obiteljskog nasilja.
“Ljudi koji rade u sustavu ne postupaju po pozitivnim zakonima, ne samo hrvatskim, nego ni po međunarodnim konvencijama pa su neizravno sudogovorni za porazne brojke koje Hrvatska ima kada se radi o nasilju nad ženama i djecom“, ističe Tölle.
Smatra da pomaka neće biti dok ne budu primjereno kažnjeni ne samo zlostavljači nego i osobe iz sustava koje ne primjenjuju zakone u slučaju obiteljskog nasilja te tako dodatno štete traumatiziranim ženama.
“Moramo promijeniti stav prema ženama koje bile žrtve nasilja. Moramo pokazati empatiju i biti im podrška, kako bi se imale na koga osloniti. Tek kad budemo tako pristupili ženama, imat ćemo podlogu za potpunu implementaciju Istanbulske konvencije“, naglasila je Tölle.
Također ocjenjuje da bi problematiku trebalo objediniti u jednoj instituciji, a ne da se briga o zaštiti žena i djece od nasilja u obitelji vodi na nekoliko adresa, među kojima su osim Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike i Ministarstvo hrvatskih branitelja te vladin Ured za ljudska prava.
Nove hrvatske i europske direktive kao jamstvo pune implementacije Istanbulske konvencije
Hrvatska Vlada je tek početkom svibnja dana donijela Odluku o pokretanju postupka izrade Nacionalnog plana zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, za razdoblje do 2028. godine i Akcijskog plana za provedbu Nacionalnog plana za razdoblje do 2025. godine, nakon što je prošle godine istekao Nacionalni plan usvojen 2017. godine.
„Vjerujem da će usvajanje navedenih dokumenata svakako doprinijeti daljnjoj implementaciji Istanbulske konvencije te da će predstavljati još jedan pozitivan korak u smjeru njezine potpune implementacije“, kazala je pravobraniteljica Ljubčić.
Smatra da bi se u oba dokumenta trebalo dosljedno i potpuno implementirati odredbe Konvencije, nakon što su tek pojedine odredbe bile temelj za dio mjera u dosadašnjem planu.
Da prostora za administrativne pomake ima, potvrđuje i Ministarstvo koje najavljuje da će novi Nacionalni plan sadržavati mjere u cilju prevencije nasilja u obitelji, pomoći i potpore žrtvama, radu s počiniteljima, razvoju međuresorne suradnje te unaprjeđenju kompetencija svih stručnjaka koji postupaju u slučajevima nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.
U međuvremenu se u Europskom parlamentu izrađuje i nova Direktiva o suzbijanju nasilja nad ženama i djevojčicama kojom će nastojati uspostaviti jasne standarde u prevenciji nasilja, zaštiti žrtava i odgovarajućih adekvatnih sankcija za počinitelje na razini svih država članica pa će ih Hrvatska morati ne samo uvrstiti odredbe u zakonodavstvo nego ih i početi dosljedno provoditi u život.