Uloga države u ekonomiji u Hrvatskoj je uvijek bila jaka, a posljednjih godina nastavlja rasti, umjesto da se smanjuje
Nakon što je izabran za 40. po redu američkog predsjednika, Ronald Reagan je svoj prvi mandat u Bijeloj kući siječnju 1981. godine započeo snažnom porukom.
"Vlada nije rješenje problema, vlada je problem“, kazao je novi američki predsjednik na svojoj inauguraciji 20. siječnja 1981. godine.
'Vlada nije rješenje problema, vlada je problem'
Teza o "vladi kao problemu“ pratila je Reagana tijekom oba njegova mandata u Bijeloj kući. Štoviše, bila je u temelju reganomike, kako su nazvali njegovu neoliberalnu ekonomsku doktrinu.
U fokusu njegove politike bilo je smanjenje poreznog opterećenja i kamatnih stopa te deregulacija, uz istodobno povećanje ulaganja u obrambenu industriju, što se zapravo pretvorilo u sofisticiranu industrijsku politiku popularno nazvanu "Ratovi zvijezda“, u okviru koje je SAD, uz izdašne narudžbe i pomoć države, modernizirao i ojačao svoju industriju, a posebno onu obrambenu.
Reagan i njegovi savjetnici očekivali su da će svojom reganomikom, kojoj je u središtu bila manja uloga države i jačanje privatnog sektora, potaknuti gospodarski rast, smanjiti nezaposlenost i izvući Ameriku iz zone visoke inflacije. U tome su i uspjeli.
Je li čaša polupuna ili poluprazna?
No, kao i svaka druga ekonomska politika, tako je i ona Reaganova imala dobitnike i gubitnike. Dobitnici su uglavnom bili viši srednji sloj i krupni kapital, kojem je reganomika omogućila dodatno bogaćenje. Gubitnici su, naravno, bili niži slojevi američkog društva koji su postali još siromašniji jer je teza o manjoj ulazi države u gospodarstvu značila i drastično rezanje u SAD-u ionako tankih socijalnih prava.
Na kraju, na gubitku su bili svi američki porezni obveznici, s obzirom na to da je SAD potonuo u još veću proračunsku provaliju koju je krpao velikim povećanjem javnoga duga.
Kao i kod čaše, koja može biti polupuna ili poluprazna, svi su na kraju bili i na dobitku jer su '80-e godine prošlog stoljeća ostale zapamćene kao godine snažnog ekonomskog uzleta najveće svjetske ekonomije i kao godine u kojima je SAD učvrstio svoju lidersku poziciju u svijetu, srušivši na kraju čak i svog glavnog rivala, "carstvo zla“, kako je Reagan nazivao bivši SSSR.
Ipak, unatoč mješovitim rezultatima njegove ekonomske politike, danas je malo onih koji mogu osporiti tvrdnju da je Reaganovo doba iz temelja promijenilo američko gospodarstvo i društvo. Promijenilo je i svijet, postavivši temelje globalizacije.
Konačno hrvatsko 'ne' manjoj ulozi države u ekonomiji
Za razliku od zemalja na zapadu, kojima je lajt motiv i dan-danas što manja uloga vlade, odnosno države u ekonomskom životu, Hrvatska nema takvih problema. Uloga države u hrvatskom gospodarstvu oduvijek je bila jaka, a posljednjih godina nastavlja jačati.
Za Hrvatsku i vladu Andreja Plenkovića tezu o što slabijoj ulozi države u ekonomskom životu službeno je sahranila pandemija koronavirusa, tijekom koje se država prilično isprsila i gospodarstvu i građanima udijelila stotine milijuna eura. U redu, na isti ili sličan način postupale su i druge zemlje. Okolnosti su bile takve, izvanredne i teške, svakako neočekivane, pa bez pomoći države mnogi jednostavno ne bi opstali u ekonomiji koja se potezom pera u velikoj mjeri jednostavno morala ugasiti.
Međutim, Vlada je ostala široke ruke i u godinama nakon korona recesije. Razloga nije nedostajalo - od rata u Ukrajini, preko energetske krize, pa do visoke inflacije. Svaki paket mjera bio je "najizdašniji u Europskoj uniji“ ili barem "jedan od najizdašnijih“.
Banski su dvori do sada - od proljeća 2020. do jeseni ove godine, građanima i tvrtkama preusmjerili više od 6,8 milijardi eura javnoga novca. Od toga, samo u posljednjoj rundi, odnosno u jesenskom paketu mjera, usvojenom u rujnu ove godine, 1,7 milijardi eura, pokazuju Vladini podaci.
Rekordan proračun i povećanje deficita
Konačan hrvatski odgovor reganomici stigao je ovih dana, kada je Vlada u Sabor uputila prijedlog proračuna za sljedeću godinu. Njime se, kako je Euractiv već pisao, predviđa povećanje proračunskih prihoda za oko 800 milijuna eura ili za tri posto u odnosu na ovu godinu, pa bi oni u sljedećoj godini trebali iznositi 28,5 milijardi eura. No, planirani rashodi u 2024. povećavaju se znatno više - za 3,3 milijarde eura ili čak za 11,2 posto, pa bi oni trebali iznositi rekordnih 32,6 milijardi eura.
Naravno, znatno veći rast proračunskih rashoda od prihoda znači i rast proračunskog deficita koji bi u sljedećoj godini trebao iznositi gotovo 4,1 milijardu eura. Usporedbe radi, plan za ovu godinu govori o deficitu središnjeg proračuna od oko 1,6 milijardi eura.
Stvari jasnije izgledaju kada se u proračunsku konstrukciju uključe i izvanproračunski fondovi i lokalna samouprava jer u tom slučaju dobivamo ono što nazivamo "opća država". Upravo su to podaci koji zanimaju i Europsku komisiju i međunarodne institucije jer obuhvaćaju manje-više cijelu državu na svim razinama.
Prema Vladinim podacima, deficit opće države u sljedećoj bi godini trebao iznositi više od milijardu i pol eura ili 1,9 posto hrvatskog bruto domaćeg proizvoda (BDP). Planovi za ovu godinu govore o deficitu opće države od 235 milijuna eura ili 0,3 posto BDP-a, dok smo u prošloj godini čak imali i mali suficit u javnim financijama, u iznosu od 76 milijuna eura ili 0,1 posto hrvatskog BDP-a.
Rast iznosa duga države
Iako u Vladi to odbacuju, nema previše sumnje da je proračun koji je skrojila za sljedeću godinu izrazito predizborni. Hrvatsku, naime, u 2024. čekaju čak tri izborna ciklusa - za Europski parlament, Sabor i predsjednika države, a iz ranijih iskustava dobro znamo da lojalnost birača ima svoju cijenu.
Problem je, međutim, što tako sklepane javne financije za sljedeću godinu vode u nastavak povećanja nominalnog iznosa javnoga duga, i to u vrijeme kada kamatne stope rastu.
Vladine projekcije pokazuju da bismo sljedeću godinu trebali zaključiti s javnim dugom od oko 47,6 milijardi eura, što je preko 1,1 milijardi eura više nego u ovoj godini. Premda bi se udio javnoga duga u BDP-u trebao nastaviti smanjivati i pasti s ovogodišnjih 60,7 posto na 58 posto BDP-a, to smanjenje nije posljedica pada iznosa javnoga duga, nego bržeg gospodarskog rasta od stope po kojoj raste zaduženje države.
Dugove treba vraćati, a kamate rastu
Što se samih građana i poduzetnika tiče, njima sve to i nije neka utjeha, budući da će tako velike razine javnoga duga trebati vraćati, a trošak njihova financiranja će, kako sada stvari stoje, nastaviti rasti i snosit će ga svi porezni obveznici.
No, i građanima i poduzetnicima još bi veći problem trebao biti taj što iz tako napuhanog proračuna ne dobivaju jasnu sliku ekonomske politike kakva će se voditi u Hrvatskoj, kao što ne mogu računati ni na neko značajnije porezno rasterećenje u doglednoj budućnosti. Tako, recimo, iz proračuna ne mogu vidjeti kako će država riješiti nagomilane probleme u javnim sustavima, poput zdravstva, školstva, mirovinskog sustava ili i dalje velike administracije.
Osim hrvatskih građana i poduzetnika, ništa od tih reformi, izgleda, ne vide ni u Europskoj komisiji, koja je hrvatskom proračunu upalila žuto svjetlo na svom fiskalnom semaforu, o čemu je Euractiv također pisao. I u Bruxellesu su, naime, zabrinuti najavljenim velikim rastom proračunskih rashoda, bez obzira na to što hrvatski proračun i dalje putuje po tračnicama iz Maastrichta.
Hrvatski proračuni kao bankomat
Ekonomska politika u Hrvatskoj, kako smo već rekli, nema gotovo nikakvih dodirnih točaka s reganomikom. Problem je, međutim, što sve manje ima veze i s odgovornim europskim modelom upravljanja javnim financijama, kakav je svojstven Njemačkoj i razvijenim sjevernim državama, kojem načelno težimo, a u čijem su fokusu ujednačeni proračunski prihodi i rashodi, odnosno mali ili nikakav deficit, a po mogućnosti i suficit.
Naprotiv, prema načinu vođenja fiskalne politike, Hrvatska se ponovno potvrđuje kao rasipna mediteranska članica, zemlja na toplom jugu u kojoj se želi daleko više potrošiti nego što se uprihodi.
Ipak, ni to ne bi, samo po sebi, bilo takav problem kada bi prekomjerna potrošnja išla za financiranje konkretnih reformi u spomenutim velikim javnim sustavima. No, njih nema.
Povećana potrošnja u Hrvatskoj, kako smo navikli svih ovih desetljeća, ide u svakodnevnu jednokratnu potrošnju, često motiviranu dnevnom politikom. U takvom shvaćanju stvari, državna blagajna, ali i one lokalne, doživljavaju se kao bankomati iz kojeg će se novac dijeliti kada, kome i koliko treba, a sljedeće godine, zbog niza izbora, treba puno.
Takvo stanje stvari znači da nema puno prostora za reforme, one koje bi svakako koštale u početku, ali bi s vremenom donijele konkretne značajne koristi hrvatskom gospodarstvu i društvu u cjelini. Bitno je danas, a o onome što dolazi sutra, uključujući i otplatu dugova, razmišljat ćemo onda kada nam pokuca na vrata, odnosno sutra.
Hrvatsko 'It's morning again'
Budući da smo počeli s Reaganom, red je da s njim i završimo. Svoj drugi mandat u Bijeloj kući tadašnji je američki predsjednik izborio propagandnim sloganom "It's morning again“. U za tadašnje prilike dobro urađenom propagandnom spotu, Reagan je nabrajao uspjehe svoje politike iz prvoga mandata s jasnom i nedvosmislenom porukom da se Amerikanci ne žele vraćati u situaciju u kojoj su živjeli "prije manje od četiri godine“, a koja se svodila na visoku inflaciju, visoke kamate, veliku nezaposlenost i velika davanja državi. Pojednostavljeno, vlada je sve manje bila problem, kako je to Reagan identificirao u prethodnom izbornom ciklusu. Upalilo je.
Hrvatska takvih problema nema, velika, skupa i nereformirana država u njoj je bila i ostala problem. I Plenković će se, doduše, u izbornoj kampanji hvaliti uspjesima, od kojih su mnogi neupitni - od rasta plaća i zaposlenosti, preko ubrzanog gospodarskog razvitka posljednjih godina i niza infrastrukturnih projekata, pa do ulaska u Schengen i eurozonu. Nešto manje uspjeha imao je u suzbijanju inflacije, no uvijek će lopticu moći prebaciti na teren Hrvatske narodne banke (HNB) i Europske središnje banke (ECB), kao i na "zločeste trgovce“ koji su uvođenje eura iskoristili kako bi povećali svoju zaradu.
Ipak, kada se podvuče crta, ostaje činjenica da je država u Hrvatskoj ojačala svoju ionako neupitnu poziciju u ekonomskom životu zemlje. Ostaje i činjenica da, uza svu potrošnju, nije provedena nijedna ključna reforma u sektorima koji vape za promjenama te da taj posao čeka neke nove vlade, odnosno porezne obveznike u budućnosti. Ostaje i činjenica da smo se u mnogočemu vratili na početke tranzicije, umjesto da smo iz nje, kao članica EU, već odavno izašli.
I za Hrvatsku vrijedi Reaganova poruka "It's morning again“. Razlika je jedino u tome što jutra u Hrvatskoj i SAD-u nisu ista. Nisu čak ni slična. Horizont političara u SAD-u i na zapadu Europe ipak je puno dalji od horizonta političara u ovom dijelu svijeta.