S Marinom Tkalec, višom znanstvenom suradnicom s Ekonomskog instituta u Zagrebu, razgovarali smo o utjecaju desetogodišnjeg članstva Hrvatske u Europskoj uniji na hrvatsko gospodarstvo.
Euractiv: Kako je članstvo Hrvatske u EU mijenjalo hrvatsko gospodarstvo u proteklih deset godina? Možemo li podvući crtu i reći da je hrvatsko gospodarstvo značajno napredovalo u ovom procesu „prikopčavanja“ na EU?
Tkalec: Premalo je vremena prošlo za takav tip rekapitulacije. Hrvatska je još uvijek dosta kratko vrijeme članica EU tako da istraživanja koja postoje još uvijek ne daju neki konačni sud. Hrvatska je bila u dosta dubokoj krizi kada je ušla u EU i to se odrazilo i na pokazatelje u prvih nekoliko godina članstva. Tako na primjer istraživači koje zanima hrvatsko članstvo u EU pronalaze uglavnom rezultate koji nisu u skladu s teorijskim očekivanjima. Primjerice, pokazuje se da bi nam BDP per capita rastao brže, barem na početku, da nismo ušli u EU. A glavni krivac za to su obično unutarnje strukturne slabosti. Ali ipak, s vremenskim odmakom, efekti su počeli pristizati, mada su i dalje vrlo ograničeni. Najviše se efekti vide na vanjskoj trgovini, imamo veliki rast uvoza, ali još veći rast izvoza. To jasno pokazuje da naše tržište sigurno prolazi kroz značajan proces integracije s europskim. Istraživanje kolege iz HNB-a Domagoja Šelebaja iz 2020. godine pokazalo je da je ulazak u EU doveo do rasta udjela malih i srednjih izvozničkih poduzeća, koncentracije izvoza i pojave novih izvozničkih poduzeća što je dovelo do oporavka produktivnosti, pogotovo u prerađivačkoj industriji, barem onoj koja je orijentirana na izvoz. To su mjerljivi podaci i odlični rezultati.
Činjenica je da zadnjih godina bilježimo poboljšanje gotovo svih komponenti – BDP-a per capita, zaposlenosti, plaća, dohotka, javnih financija itd., no pitanje je koliko je to poboljšanje stvarno rezultat domaće ekonomske politike, a koliko EU članstva ili nekog trećeg faktora. To je uvijek jako teško razdvojiti i precizno utvrditi. Treba nam duže razdoblje da bismo to mogli utvrditi.
Euractiv: Koje je obrazloženje za porast udjela malih i srednjih poduzeća?
Tkalec: Pristup velikom europskom tržištu je bio presudan. A to bi se sad trebalo i još pojačati zbog ulaska u Schengen i eurozonu.
Euractiv: Gdje smo najviše profitirali od članstva u EU, a gdje smo – stradali?
Tkalec: Samo pristupanje euru, kao i članstvo u EU, sredilo nam je javne financije i tu smo zbilja dosegli europski rang. A imali smo zbog toga i iznimnu korist: upravo zbog sređenih javnih financija imali smo dovoljno fiskalnog prostora za adekvatno djelovanje u COVID-19 krizi. Mogli smo potaknuti gospodarstvo da ne padnemo do kraja. To je za sada možda i najbolji mjerljivi rezultat. A što se tiče najproblematičnijeg što nam je donijela EU jest nesumnjivo – iseljavanje.
Hrvatska je zaista ostvarila snove većine zemalja članica EU, imamo euro, Schengen, nisku nezaposlenost, rast plaća, barem nominalnih, a i realnih sve do 2022., ali je i platila veliku cijenu kroz iseljavanje. Oko 300.000, mahom mladih i obrazovanih, iselilo je na bogatiji i uređeniji zapad. Nisu otišli samo zbog većih plaća i jeftinijeg špeceraja, nego i zbog uređenijih institucija, manje nepotizma i korupcije. A to je i znak da oko dosizanja nekih europskih vrijednosti u Hrvatskoj ozbiljno kaskamo.
Euractiv: Koliko je sređivanje hrvatskih javnih financija rezultat domaće politike, a koliko je tome pripomogao „pritisak“ europskih institucija?
Tkalec: Kombinacija. Ne bi se to dogodilo da mi nismo htjeli ući u europske integracije. Imali smo vrlo striktno zadane kriterije iz Maastrichta, i sve je to bilo vrlo mjerljivo i egzaktno, ali ne bi se te ciljeve ostvarilo bez domaćeg napora. Ne samo napora domaće politike, nego čitave ekonomije. Naravno, pomogao nam je i taj nešto povoljniji kamatni ciklus uz jeftinije zaduživanje na vanjskom tržištu, ali budimo realni – sve ovo što je postignuto jest uspjeh cijele Hrvatske.
Euractiv: Naglasili ste „adekvatno djelovanje“ u koronakrizi? No, ipak smo po mnogim pokazateljima i dalje na marginama EU, ne uspijevamo se približiti najrazvijenijima u EU...
Tkalec: Na stranu sve kritike, oporavak nakon covid-krize u hrvatskoj je bio zaista impresivan. Realni BDP pao nam je isto kao i u ostatku EU, ali smo se oporavili i brže i snažnije. I po nekim drugim pokazateljima vidimo da se konvergencija u Hrvatskoj doista događa. Ono što treba razumjeti jest da je to spor proces i da je važno da se kontinuirano odvija. Mnogi bi sada htjeli da za našeg života dođemo u krug najrazvijenijih zemalja Europe, ali to su ipak snovi. Važno je da se razvijamo, da ne zastanemo, da ne zaostajemo. Nažalost, svjedočimo nekim primjerima zaostajanja u EU i važno je da mi izbjegnemo taj scenarij. A kako ubrzati taj proces...To je posebno pitanje, na koje struka baš i nema odgovor, ako ćemo biti iskreni. Ima puno nagađanja i recepata, ali zapravo, ne znamo. Ono što se obično nameće kao kandidat za ubrzavanje rasta jest - efikasan državni sektor, uključujući javna poduzeća, rast produktivnosti, konkurentnosti, inovativnosti, te neovisnost i jačanje institucija.
Za Hrvatsku se uvijek kaže da je mala tržišna ekonomija, ali sada imamo pristup velikom tržištu i to možemo itekako iskoristiti. Tako da postanemo konkurentni i tu će i javni sektor morati otrčati svoju dionicu u smislu stvaranja okvira za jednostavno poslovanje.
No, vidimo da je rat u Ukrajini i energetska kriza donijela i brojne probleme kod najrazvijenijih. Zbog povijesne, a i geografske povezanosti, Hrvatska jako ovisi o ekonomskom stanju Njemačke i Italije, a vidimo da se obje zemlje sada bore s krizom. Pad potražnje u tim zemljama sigurno će smanjiti i potražnju za hrvatskim izvoznim proizvodima, a vrlo izgledno i dolaske i potrošnju turista u našoj zemlji.
Euractiv: Je li struktura ekonomije s ovako velikom dominacijom turizma odgovorna za to da smo ipak po mnogim pokazateljima pri dnu ljestvice zemalja EU?
Tkalec: I da i ne. Možemo postaviti i ovakvo pitanje: A gdje bismo bili da nam nema turizma? Bismo li bili Češka ili Srbija? Ako bi Hrvatska bila kao Češka, a da nema turizma, onda bismo mogli reći da bi bilo bolje s manje turizma, ali ako bismo bili kao Srbija bez turizma, onda to nije poželjan smjer. Prema turizmu moramo biti oprezni. Poznato je da ja uvijek kritiziram poreznu politiku prema turizmu, ali neovisno o tome zagovaram oprez i rekla bih da moramo probati naći dobar balans. Promišljenim, postepenim i malim mjerama bismo morali mijenjati hrvatski turizam, ali nikako ne „ubiti“ tu zlatnu koku. Da bi naš turizam bio više europski moramo poraditi na kvaliteti, razvijati ga, ali ne prisilno ništa rezati.
Euractiv: Hrvatska je ušla u EU kao prilično nerazvijena ekonomija, s teretom „nedovršene“ tranzicije, jakim državnim utjecajem i privatnim sektorom koji je upozoravao i još uvijek upozorava na preveliki teret države. Je li integriranje u EU utjecalo ikako na odnos države prema privatnom sektoru, „dišu“ li privatnici ipak nešto lakše ili ulazak u EU zapravo nije bitnije utjecao na dominantan gospodarski model u Hrvatskoj?
Tkalec: Uvijek slušamo da naš privatni sektor krivi državu za sve loše, ali ne hvali za dobre stvari. Mislim da tu nedostaje malo konzistentnosti. Ali većina kritika je svakako na mjestu i više puta su već prepoznate. Međutim, provedba reformi je izuzetno teška zbog niza razloga. Upletu se kojekakvi interesi, izborni ciklusi, isprepletenost državnog i privatnog u Hrvatskoj je još uvijek iznimno jaka. A iseljavanje je još više otežalo mogućnost reforme jer se izgubio taj pritisak nezadovoljnih – zato što su mnogi nezadovoljni naprosto otišli. Mislim da će reforme u Hrvatskoj biti više rezultat diktata iz središta EU nego iz same Hrvatske.
No, budimo iskreni. Državni intervencionizam se neće smanjivati, nego – rasti. Koronakriza, rat, energetska kriza, sve su to utjecaji zbog kojih je uloga države još više porasla i po svemu sudeći i dalje se neće moći bez nje. Koliko god privatni sektor želio tržišnu ekonomiju bez uplitanja države, u ovoj krizi bi mnogi propali da država nije uskočila s mjerama zaštite od inflacije. Tako da, u tom smislu, treba pomiriti tu istovremenu želju za uplitanjem i neuplitanjem. Ili ćemo imati slabu državu, niske poreze, nikakvu redistribuciju i prepustiti sve tržištu ili jaku državu koja intervenira i u korist osnaživanja poduzetništva, inovativnosti, produktivnosti i konkurentnosti, ali koja i zauzvrat pruža kvalitetnu javnu uslugu, te iz relativno visokih poreznih prihoda redistribuira sredstva tamo gdje su potrebna, a sve u cilju sveopćeg boljitka. Mislim da u današnje vrijeme tu nema puno izbora jer smo u ovakvoj energetskoj, cjenovnoj i geopolitičkoj krizi prepušteni državnom intervencionizmu. Privatni sektor će tu morati učiniti ustupak, u smislu dopuštanja jačeg djelovanja države, i pokazati se kao kvalitetan i ozbiljan sugovornik zajedno s Vladom i zaposlenicima.
Stoga mislim da će upliv politike u nadolazećim godinama biti sve veći, s time da će sada on većim dijelom biti diktiran iz Bruxellesa, pa će to tako zakačiti i naš privatni sektor. Dakle, država će i dalje „bdjeti“, samo što bi ta država sada trebala biti malo drugačija, mijenjati se, biti transparentnija, učinkovitija.
Euractiv: Na temelju Nacionalog plana za oporavak i otpornost za razdoblje od 2021. do 2026. godine EU je Hrvatskoj namijenila 6,3 milijardi eura bespovratnih sredstava, no, ključno je pitanje donosi li taj Plan pravi reformski zamah. Kakva je vaša ocjena?
Tkalec: Sredstva su zaista velika, i na papiru izgleda vrlo korektno, ali naravno, ključ je u provedbi jer sam Plan nije dovoljno precizan da bismo znali što će se točno ostvariti i s kojim ciljem. Tu je i pitanje održivosti nakon projektnog razdoblja. Hoćemo li mi moći održavati sve te investicije? Efekt će u godinama provedbe biti sigurno velik. Povećat će se stope rasta. Ali ne treba zanemariti ni probleme koji su već sada vidljivi i koji će sigurno utjecati na provedbu Plana. Prije svega inflacija i nedostatak radne snage.
Također, EU fondovi su kratkog roka, kratkog daha, i mi već sada moramo biti spremni na njihovo presušivanje i imati akcijski plan za razdoblje nakon EU fondova. U suprotnom nam se mogu dogoditi problemi koji su zadesili Grčku ili Portugal. Veliki procvat u vrijeme kad su pritjecala sredstva iz EU fondova, a onda je sve stalo. Dakle, izostala je konvergencija, odnosno u nekim slučajevima se dogodila čak i divergencija. Portugal je sada na 75 posto EU prosjeka i ne raste dalje. Ukratko, mi moramo već sada biti spremni na razdoblje poslije 2026. godine.
Euractiv: Hrvatska je zapravo prošla prilično bolan period učenja o mogućnostima iz EU fondova (od neiskorištenih sredstava do optužnica EU tužiteljstva). Kakvo je vaše razmišljanje: Je li moglo bolje?
Tkalec: Nisam sigurna je li moglo bolje, ali mora bolje. Zapravo, mislim da tek sada imamo pravu šansu povući značajnija sredstva. Ne samo da je predviđen velik iznos sredstava, nego smo i sve uspješniji u iskorištavanju sredstava iz fondova. Događa nam se „learning-by-doing“, mada još ima posla, prvenstveno s javnim nabavama koje su izrazito kompleksne i za čije provođenje korisnici projekata nemaju dovoljno znanja. Kao problem se često navode i neriješena imovinska pitanja u svim projektima koji imaju neku građevinsku komponentu. Sve veći problem postaje i radna snaga u provedbenim tijelima koja se prebrzo mijenja što usporava i komplicira provedbu.
Euractiv: Jesmo li bili spremni za euro?
Tkalec: Znam da će ovo danas možda zvučati kontroverzno, ali mislim da jesmo. Odnosno, ne vjerujem da bismo bili išta spremniji pet godina prije ili pet godina kasnije. Prije samog odgovora jesmo li ulaskom u euro područje izgubili monetarni suvereniteti, treba se zapitati koliki je taj suverenitet uopće bio na početku. Odgovor na to pitanje je — vrlo ograničen. Visoka euroiziranost znači da zbog kreditnog rizika nismo nikada smjeli dozvoliti veću fluktuaciju deviznog tečaja. Nismo je smjeli dozvoliti niti zbog stabilnosti cijena i visoke uvozne komponente (udio uvoznih cijena u inflaciji je visok). Osim toga, Hrvatska nije kamatnu stopu koristila kao instrument monetarne politike pa su se banke zaduživale u majkama bankama koje se nalaze u euro području. To se najbolje vidi kroz visoku korelaciju domaćih međubankarskih i Euribor kamatnih stopa. Na taj način se zapravo kopirala politika Europske centralne banke (ECB-a).
Istraživači HNB-a (Deskar-Škrbić, Kunovac i Kotarac) proveli su rigoroznu analizu optimalnih valutnih područja i došli do zaključka da je prosječan doprinos vanjskih šokova kretanju inflacije u Hrvatskoj oko 65 posto, što znači da monetarna politika ECB-a igra veliku ulogu i prije uvođenja eura čime ulazak u euro područje ne bi trebao predstavljati značajan trošak. Također, ekspanzivna monetarna politika ECB-a (spuštanje kamatnih stopa i kvantitativno popuštanje) ima sličan utjecaj u Hrvatskoj kao i u eurozoni što trošak odricanja od kune čini malenim. Iz svega proizlazi da bi zajednička monetarna politika ECB-a mogla odgovarati i hrvatskoj ekonomiji. Barem sudeći prema povijesnim podacima.
Naravno, nužan preduvjet za uspjeh u članstvu je provođenje reformi koje je Vlada RH obećala u Pismu namjere. Ugrubo, radi se o šest područja identificiranih kao prioritet reformskog djelovanja: osim četiri područja koja su više vezana za banke, financijski sustav i statistiku, dva područja su usmjerena na poboljšanje upravljanja u javnom sektoru i smanjenje administrativnog i financijskog opterećenja za gospodarstvo. Najzanimljivije stavke su depolitizacija hrvatskih državnih službi, veća učinkovitost javnog sektora te smanjivanje administrativnih obveza za poduzetnike. Dakle, to je ono što tek čekamo. Nije to samo zamjena valute, nego i cijeli reformski set. A kako će to izgledati...Možemo samo pretpostaviti da će biti teško jer sve najave o depolitizaciji državnih službi, učinkovitosti u javnom sektoru i smanjenju administrativnih obveza u Hrvatskoj do sada, na žalost, nisu u velikoj mjeri zaživjele u praksi.
Euractiv: A tu je i inflacija?
Tkalec: U svim državama koje su uvodile euro došlo je do podizanja cijena. „Najbolje“ su prošle zemlje koje su euro uvodile u doba niske inflacije, pada inflacije, ili čak deflacije. Ali, naša situacija, uz ovakvu inflaciju, poprilično je nezahvalna.
Uzmimo primjerice Sloveniju. Došlo je do skoka cijena i tamo, ali se situacija smirila već negdje prije ljeta, dakle nekih tri do pet mjeseci trajale su intenzivne koordinacije između centralne banke, službenih tijela ministarstva gospodarstva, potrošačkih udruga i sl. Međutim, u slučaju Slovenije govorimo o nekih 2 do 3 posto. Ovo što mi imamo sada je puno više od toga, čemu je uvelike doprinijela i dvoznamenkasta inflacija.
Mislim da će se pokazati da su glavni generator „eurske“ inflacije usluge, zato što je konkurencija u uslužnom sektoru puno manja, radi se o nerazmjenjivoj kategoriji koja je uvelike određena lokacijom. Tako da je tu prostor za rast cijena i zaokruživanje naviše itekako velik. Ima tu i psihološkog efekta kao i pristranosti kupaca. Naime, puno više primijetimo inflaciju onih stavki koje često kupujemo. Zato smo trenutno svi osjetljivi na kruh i kavu u kafiću, ali pitanje je koliko je zaista velik utjecaj tih komponenti u ukupnoj inflaciji. Kruha čak dosta visok (oko 1,8 posto), ali kave i ne baš (restorani i kafići ukupno čine oko 3 posto inflacije, a kava čini tek vrlo malen dio toga).
Euractiv: Mogu li državne institucije učiniti nešto više u obuzdavanje inflacije ili su potrošeni svi alati?
Tkalec: Neki oblik kontrole je nužan. Istina, tržište će učiniti svoje tamo gdje tržišta ima, ali naša ekonomija nije savršeno tržišna ekonomija. Uzmimo za primjer telekome, mi praktički imamo samo nekoliko pružatelja, dakle oligopol. Ti pružatelji sada već drugi put u kratkom vremenu u isto vrijeme podižu cijene usluga. I imamo regulatora koji je dozvolio da svoje cijene indeksiraju uz stopu potrošačkih cijena. Dakle, telekomi cijene formiraju prema pokazatelju koji se računa i od njihovih maloprodajnih cijena; ako razmislite, to znači da će uz pozitivnu stopu inflacije, telekomi zauvijek dizati cijene. Jer će njihov input doprinijeti rastu pokazatelja na temelju kojeg oni podižu cijene. A udio u inflaciji nije malen, iznosi oko 5 posto (što je skoro tri puta više od kruha).
Osim nekakvog oblika precizno definiranih privremenih kontrola, jedini način za borbu s inflacijom su monetarna i fiskalna politika. Monetarna politika je sada pod palicom ECB-a i pitanje je koliko će ta centralna politika biti usklađena s hrvatskim potrebama. U prošlosti je bila, kako će biti dalje, teško je reći. To i je najveći problem monetarne unije, potencijalna neusklađenost ekonomskih ciklusa. Ostaje nam fiskalna politika, koja sada, ovim mjerama i pomaže, ali i odmaže. Pomaže tako što olakšava građanima i poduzećima nošenje s padom kupovne moći, ali s druge strane i hrani potražnju što potpiruje inflaciju. Treba naći dobar balans, a on bi bio moguć uz bolje usmjerene mjere pomoći građanima i poduzećima. Za to je potrebna detaljna informacijska baza, daleko bolja od ove s kojom trenutno baratamo.
Euractiv: Zbog uvođena eura opet se počelo komparirati cijene u Hrvatskoj s drugim zemljama EU u susjedstvu.
Tkalec: To je naša stara boljka, koju imamo puno prije uvođenja eura. Iako su ukupne cijene u Hrvatskoj ispod EU prosjeka, cijene hrane su vrlo blizu EU prosjeka - pogotovo kruh i žitarice, mlijeko, sir i jaja, ulje i masnoće, koje su ponegdje i iznad EU prosjeka. Dakle, tu smo definitivno preskupi. I cijene komunikacije – pošta, telekomunikacijske usluge itd. - izrazito su visoke u odnosu na EU i na naš stupanj razvijenosti. Npr. u 2021. bile su za 7,7 posto više nego prosjek EU. Samo je Češka od posttranzicijskih EU zemalja imala skuplje telekomunikacije od nas. Na žalost, tamo gdje imate malo prodavatelja, imate neki model oligopola i tu smo izrazito skupi. Vidimo da se Vlada upustila u borbu s trgovačkim lancima zbog cijena hrane, no, trebalo bi očekivati da primijete i ovakve devijacije jer i tu sigurno ima prostora za djelovanje.