PLAN GOSPODARENJA OTPADOM RH U JAVNOJ RASPRAVI: Zelena akcija za Euractiv izdvaja šest problematičnih točaka

Nakon što je Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja (MINGOR) uputilo u javno savjetovanje "Plan gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje od 2023. do 2028. godine", temeljni planski dokument gospodarenja otpadom, zamolili smo Marka Košaka, voditelja teme Zero Waste iz nevladine udruge Zelena akcija za kratku analizu dokumenta.

Košak je za Euractiv izdvojio šest problematičnih točaka u objavljenom Planu:

1. Daljnje forsiranje izgradnje regionalnih centara za otpad i spaljivanje otpada, umjesto izgradnje lokalne infrastrukture za maksimalno iskorištavanje sirovina iz otpada.

Unatoč velikim problemima (ekonomskim i ekološkim) sa prva dva izgrađena regionalna centra za gospodarenje otpadom (Marišćina i Kaštijun), planira se izgradnja novih 8 regionalnih centara za gospodarenje otpadom (RCGO). Takvim se modelom izravno krši zakonsko načelo blizine koje nalaže da se otpad mora oporabiti što je moguće bliže mjestu nastanka. Pri tom se poziva na zastarjelu državnu Strategiju koja je donesena 2005.godine i zacrtala ovakav sustav obrade miješanog otpada. Od tada do danas, u više od 15 godina, izgrađena su tek tri od planiranih 11 centara diljem Hrvatske, što dovoljno govori o sporosti razvoja i neadekvatnosti takvog sustava. Takav sustav koči razvoj efikasnih lokalnih sustava, s obzirom da se nacionalnim planovima gospodarenja otpadom u proteklih 15 godina većina sredstava iz fondova rezervira za regionalne megacentre za miješani otpad (od kojih velika većina nema još završenu ni studijsko-projektnu dokumentaciju a svi imaju tvrtke koje njima upravljaju koje su više puta prozivane u medijima), umjesto u izgradnju lokalne infrastrukture za postizanje višeg stupnja recikliranja, kompostiranja i ponovne uporabe te ekološki prihvatljivu oporabu miješanog otpada.

Također, navedena je Strategija propisivala vrlo niske postotke odvojenog prikupljanja (18% do 2020). a ulaskom u EU ciljevi koje Hrvatska mora ispuniti su postali puno viši (50% do 2020), dok se rezultati RH nisu odmakli puno od ciljeva propisanih Strategijom (31% u 2021) zbog čega se već plaćaju visoki penali, a što jasno upućuje na činjenicu da sustav s regionalnim centrima nije adekvatan za ispunjenje ciljeva koje ima RH kao članica EU i da ga je potrebno promptno revidirati. Na to je u niz navrata upozorila i Europska Komisija slanjem opomena Hrvatskoj (još od 2016. godine Komisija upozorava na potrebu promjene koncepta) a neefikasnost je vidljiva i u najnovijem izvješću Državnog ureda za reviziju.

Osim toga, nikad nije napravljena analiza koju godinama zazivaju nezavisni stručnjaci, a koja bi usporedila izgradnju planiranih regionalnih centara za miješani otpad sa tehnologijom koja veliku većinu miješanog otpada samo samelje i pripremi za spaljivanje naspram izgradnje lokalne infrastrukture za ekološki prihvatljivu obradu miješanog otpada kojom se maksimalno izvlače sirovine (i do 80%) te stabilizira krajnji ostatak za sigurno odlaganje ili korištenje u cestogradnji. Stručnjaci ukazuju da bi takva lokalna infrastruktura bila puno brže izgrađena, ekološki prihvatljivija i njome bi se izbjegao problem plasmana otpada u postorjenja za spaljivanje, kao i skupog zbrinjavanja ostataka od spaljivanja. Ujedno bi se izbjegla i ekološki neprihvatljiva potreba prevoženja otpada stotinama kilometara od gradova i općina (primjerice i sa otoka na kopno) do regionalnih centara te bi se otvorila brojna lokalna zelena radna mjesta, a otpad bi se oporabio na mjestu nastanka, sukladno zakonskim načelima blizine i samodostatnosti.

Ostali problemi vezani za RCGO-e:
- kapaciteti regionalnih centara za miješani otpad su previsoki i nisu usklađeni sa ciljevima smanjenja nastanka otpada propisanim EU direktivama i preporukama te će dovesti do lock-in efekta ovisnosti o potrebi za konstantno velikim količinama miješanog otpada kako bi ti centri bili isplativi, a što će s druge strane dovesti do neispunjavanja ciljeva recikliranja i ciljeva smanjenja nastanka otpada

- propisuje se obveza predavanja miješanog otpada iz JLS u CGO-e bez mogućnosti lokalne oporabe na mjestu nastanka u gradovima i općinama, unatoč zakonskom načelu blizine te unatoč tome da je to okolišno prihvatljivije, brže izvedivo i ekonomski održivije te bi otvorilo brojna lokalna radna mjesta

- propisuje se da u CGO-ima nastaje tzv. gorivo iz otpada koje potom ide na energetsku oporabu tj. spaljivanje, što je problematično jer se zbrinjavanje tog produkta mora skupo plaćati postrojenjima koja ga mogu oporabiti (spalionice, cementare, vapnare, energane, itd.), a postoje dokazano bolje tehnologije kojima se iz miješanog otpada izvlače sirovine za oporabu i izbjegava spaljivanje otpada

2. Energetska oporaba tj. spaljivanje otpada se ističe kao nužno potrebna za ispunjenje ciljeva.

Iako je EU u niz navrata rekla da spaljivanje nije dio kružnog gospodarstva te ga treba izbjegavati i stoga je EU prestala financirati nova postrojenja za energetsku oporabu te dala jasno do znanja da postoje prioritetniji načini oporabe miješanog otpada i da bi sredstva trebalo usmjeriti ka smanjenju nastanka miješanog otpada i otpada općenito, a ne poticati povećanja kapaciteta za spaljivanje. Naglašava se da se bez energetske oporabe neće ispuniti cilj od samo 10% odlaganja otpada, a uopće se u obzir ne uzimaju napredne tehnologije oporabe miješanog otpada koje u velikom postotku mogu iz miješanog otpada izdvojiti materijale za oporabu i time nema potrebe za spaljivanjem, kao što je to trenutno slučaj u dokazano neefikasnim centrima Marišćina i Kaštijun, koji imaju lošu tehnologiju koja uopće ne iskorištava materijalnu vrijednost sirovina iz otpada i njihov reciklabilni potencijal. Također, naglašava se potreba spaljivanja mulja nastalog obradom otpadnih voda, a sukladno propisanoj hijerarhiji postoje prioritetniji načini njegova iskorištavanja jer on nema energetsku vrijednost, ali može biti itekako koristan u drugim svrhama (poljoprivreda, kompostiranje, itd.). Nadalje, govori se o spaljivanju otpada u industrijskim postrojenjima (cementare, vapnare. itd.) a uopće se ne govori o visokim operativnim troškovima takvog zbrinjavanja zbog potrebe za redovitim mijenjanjem filtera, kao i o visokim troškovima zbrinjavanja nastalog opasnog otpada.

3. Financijski plan nije usklađen s potrebama ispunjenja ciljeva smanjenja, ponovne uporabe, recikliranja i kompostiranja.

Umjesto da veliku većinu sredstava usmjerava u hijerarhijom gospodarenja otpadom propisane prioritetne mjere, velika većina sredstava opet se usmjerava u regionalne centre za miješani otpad i pripremu za spaljivanje.

4. Planira se premalo kapaciteta i sredstava za postrojenja za oporabu biootpada (kompostane i bioplinare), za sortiranje otpada i za centre za ponovnu uporabu otpada (re-use centri).

5. Ciljevi smanjenja nastanka otpada su nedovoljno ambiciozni te je iz financijskog plana vidljivo da nisu prioritet, iako bi sukladno hijerarhiji gospodarenja otpadom trebali biti u glavnom fokusu.

Naravno, kapaciteti postrojenja za oporabu miješanog otpada u RCGO su prenapuhani i samim time nikako nisu u skladu sa ciljevima i mjerama smanjenja nastanka otpada.

6. Iako je Zakonom propisana, bez objašnjenja se ne uvodi naknada za odlaganje otpada.

A takva naknada bi potaknula smanjenje količina miješanog otpada i smanjila potrebu za velikim kapacitetima za obradu miješanog otpada te omogućila brže ispunjenje ciljeva recikliranja.